Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 29. 08. 2017. 09:13
Ove dvije priče potvrđuju da dobri preduvjeti ne moraju biti nikakvo jamstvo kasnijega uspjeha, niti su loši opravdanje za nezavidan život i dvojben pravac razvoja neke osobe. Sa životom se treba uhvatiti u koštac

U vrijeme masovnih tvornica i društvenoga vlasništva nije bilo puno privatnika, ljudi koji imaju vlastiti posao. Mirin otac je bio jedan od njih, uspješan autoprijevoznik. Vozio je veliki sivi kamion, kiper, onaj koji je pored bočnih retrovizora imao i debele federe s kuglicom na vrhu. Poslovi su se tada odrađivali sporije, naplaćivali brže, knjigovodstvo u današnjem smislu nije postojalo, niti ovoliko obveza prema državi. Stoga, iako je to bio jedini prihod u obitelji jer je Mirina majka bila kućanica, za njihovu jedinicu svega je bilo i više nego dovoljno. Najviše je pak bilo savjeta da svoje stvari čuva od drugih jer joj svi ostali zavide, jer je bolja od njih. Dok nije krenula u školu, vrijeme je provodila s pobožnom bakom koja joj je blago pričala i plela duge crne pletenice.

Kad bake više nije bilo, jedino dopušteno društvo pronalazila je u samostanu časnih sestara. Početak i kraj velikoga odmora ili slobodnoga sata obilježavali su otvaranje i zatvaranje samostanskih vrata. Njezin strogi otac, marljiv, ali vječno nezadovoljan i frustriran zbog visoke naobrazbe i uspjeha vlastitoga brata, imao je za Miru velike planove. Njegove visoke kriterije zadovoljavao je jedino upis na medicinski fakultet.

Tako je Mira, kao izvrsna učenica, iako je zapravo voljela matematiku, bez problema postala studentica medicine. Studiranje daleko od rodnoga mjesta znači i samostalnu organizaciju života i učenja, što je dovoljno zahtjevno samo po sebi. Kad se tomu doda i težak studij daleko od prirodnih sklonosti, nespretno uloženi trud neizbježno donosi slab rezultat. Napredovala je sporo, otac bio nezadovoljan, ali nije sumnjao da će Mira izgurati. Još kad se za Miru zainteresirao sin njihovih poznanika, također jedinac, također student medicine, bio je siguran da je njezina budućnost izvjesna. A ona? Prihvatila je, još jednom, ono što su ostali smatrali da je najbolje za nju.

Život se nastavio u skladu s očekivanjima, sve dok Miri njezin, sada zaručnik, nije priopćio da postoji druga djevojka u njegovu životu i da je, k tomu, trudna. Cijeli svijet joj se srušio. Vratila se roditeljima, plakala, tugovala, lomila se. Otac, sada manje čvrst u svojoj namjeri da joj upravlja životom, morao je prihvatiti da nikad neće postati liječnica. Vrijeme je prolazilo, tuga se stišala i ona je izrazila želju da studira matematiku. Daleko od oduševljenja, ali pritisnut proteklim događajima, otac je pristao i tako je, još jednom, postala brucošica.

Ovaj put je želja bila prisutna, ali snage nije bilo nigdje. Jedno je vrijeme pokušavala, a onda se konačno psihički potpuno slomila i vratila kući. Uslijedile su godine liječenja, otresitosti nekad poslušne Mire, lutanja između duboke depresije i okrutne tiranije prema ljudima oko sebe, predbacivanja... Dugo je trebalo dok je osjetila da je dovoljno čvrsta da još jednom krene u susret životu. Pronašla je posao službenice i ostatak svoga, relativno kratkoga života, provela zajedljivija i nezadovoljnija i od vlastitoga oca koji je, na svoju sreću, otišao prije nje. Gdje je sve ovo vrijeme bila njezina majka? Sa strane, u sjeni, bez pogovora podržavala svoga supruga. Tako je bilo najlakše.

Za razliku od Mire, Josipu nikada nije bilo lagano. Od rođenja. Njegovu obitelj činili su poslušni stariji brat, dominantna, životom nezadovoljna majka i otac koji je više od obitelji volio lutanje, društvo i kavane. Kažu i druge žene.

Živjeli su tako do dana kad je Josipova majka uzela njegova brata za ruku i otišla. Josip? Njega je ostavila s bakom, zajedno s još dvoje – troje djece, bakinih unuka koji su, također zbog vlastitih roditelja koji su odlučili živjeti svoje živote, pronašli utočište kod starice. Baka i unuci su bili bez stalnih primanja pa su im i uvjeti za život bili skromni. Istovremeno, neobična je ekipa bila vrlo poslušna, marljiva i organizirana. Hranili su stoku, obrađivali vrt, brali voće i šumske plodove i nosili na otkup. Radilo se svaki dan. Josip, najstariji od njih, čvrst oslonac baki u vođenju malene, uredne i poštene vojske.

Ovakav život bio je, nažalost, tek kratko odmorište za Josipa. Baka se neizlječivo razboljela i djeca su opet ostala bez ikoga tko bi se o njima brinuo. Josipa je majka nakratko uzela k sebi. Međutim, on već u buntovnim godinama, ona beskompromisna, a njihov odnos roditelj – dijete nepostojeći, tako da je suživot trajao vrlo kratko. Josipov otac? Pojavio bi se rijetko i nestao samo njemu znanim putem, vodeći se jedino vlastitim zadovoljstvom i nekom novom obitelji pa je Josip vrijeme do završetka osnovne škole proveo kod daljnjih rođaka. Izlaz iz ove situacije i priliku da se što ranije osamostali pronašao je upisom u policijsku školu. Ne treba niti naglašavati da je istu završio i bio vrlo uspješan u svom radu i profesionalnom napredovanju.

Prošlo je dosta vremena od tada. Josip je požrtvovan otac svojoj, sada već odrasloj, djeci i prije svega, dobar suprug. A njegovi roditelji i brat? Otac je davno umro i spletom čudnih, onih zamršenih životnih okolnosti zadnjih godina svoga života ovisio je i o Josipu. Svoju majku, nakon dugo vremena, Josip opet posjećuje. Brine se za sve što joj je potrebno, a kako se ljudi teško mijenjaju, ona i dalje nastoji upravljati svime i svima. Čak se i s otuđenim bratom nekako pronašao, pa i u zajedničkoj brizi oko majke. On kaže: „Želim biti mirne savjesti, znam da joj ništa nisam dužan, ali ne živi se zauvijek!”

I još nešto, da se ne shvati krivo, svi mi imamo loših ili bolje rečeno, manje dobrih dana, pa i Josip, ali tako srčanu, marljivu, društvenu i pozitivnu osobu kao što je on, ne sjećam se kad sam upoznala.

Ove dvije priče potvrđuju da dobri preduvjeti ne moraju biti nikakvo jamstvo kasnijega uspjeha, niti su loši opravdanje za nezavidan život i dvojben pravac razvoja neke osobe. Sa životom se treba uhvatiti u koštac.

S druge – roditeljske strane, vrlo je lako upasti u zamku lošega ili bolje rečeno neobzirnoga roditeljstva. Nije lako pomiriti vlastite želje i nade s mogućnostima i željama djeteta. Teško je prihvatiti da izbor, procjena ili odluka roditelja ne mora nužno biti najbolja za dijete, samo zato jer je roditeljska. Dobroj namjeri često nedostaje ono zrno soli, posebno ako je niknula na zakrčenom tlu naše vlastite nerealizirane ambicije.

Djeca jesu dio nas, ali nisu mi. Ili, pravnim jezikom rečeno, djeca nisu i nikada ne mogu biti naše vlasništvo. Mi samo trenutno posjedujemo djelić vremena njihova života, ali upravljanje njime nije naše pravo. Njega nema nitko do njih samih. Naše posjedovanje trenutnoga odsječka njihova života samo je činjenica koja od nas iziskuje da u tom zajedničkom vremenu djelujemo isključivo u njihovu interesu, kao dobar domaćin, dobar gospodarstvenik. U ovom slučaju – dobar roditelj, onaj koji osluškuje.

Truditi se ostati svjestan te činjenice dovoljno je teško. Uz to treba nastojati naučiti djecu dvije najvažnije stvari: da o svemu moraju imati svoje mišljenje, svoj promišljeni stav te da trebaju stajati iza svake svoje odluke.

I još nešto, ne manje bitno, da smo za njih uvijek tu. Ma što se dogodilo.

Izvor:
Svjetlo riječi