Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 12. 04. 2018. 09:00
Od početka ove godine u uredu koristimo novi službeni program koji se dorađuje u hodu, što prevedeno znači – puno nedovršenoga, puno nervoze. Neki dani budu i teži od drugih.

Program je nedavno bio jako usporen, a mi smo se trudile ostati strpljive. Nadale smo se da će sutra biti bolje i da opet nešto na programu rade. Međutim, kad niti do kraja sljedećega radnog dana nije bilo bolje, obavijestila sam našega informatičara. Poručio je da ga nazovem za sat! Dakle, da čekam u uredu uz računalo nakon radnoga vremena da bi uopće razgovarala s njim? Ma, nazovem jedva nekoliko minuta nakon prenesene poruke. Iako naživcirana zbog neobzirnosti, nadala sam se rješenju problema, pa krenem s opisivanjem poteškoća. On nezainteresirano kaže kako to sigurno nije njegov posao! S visoka zatraži da mu prenesem brzinu protočnosti interneta i što sve ne… Iako sam se trudila surađivati, njegov stav to nije moj posao postajao je sve naglašeniji. Potpuno iznervirana rekla sam kako nisam informatičar niti sam dužna postavljati dijagnozu, samo koristim program koji sada ne funkcionira. E, pa nije ni on, reče, kao i da zovem nekoga trećeg! Jedva suzdržavajući ljutnju, zahvalim na susretljivosti i poželim ugodan ostatak radnoga dana. Ništa mi nije jasno! Svoj posao prebacuje na mene? Trebala bih znati nešto što me uopće ne zanima i za što nemam vremena i… Ne mogu vjerovati!

A onda se sjetim i naše zadnje suradnje. Problem je bio ispis. Pokušala sam otkloniti sve što sam znala, pisač i dalje po svome. Morala sam nazvati. Rekla sam kako mi se čini da bi problem mogao biti u postavci pisača koju nikako ne mogu pronaći, a koju sam možda nehotice promijenila. Ali ne, niti da pokuša! Čitav jedan dan čistio je računalo od virusa, a sutra je već počeo nagovještavati kako će vjerojatno morati sve rušiti, a možda mi treba i novo računalo. Molila sam da još ništa ne ruši, da pokuša, za početak, u postavkama pronaći problem. Bila sam toliko uporna od muke što već dva dana ne mogu normalno raditi, a ni treći mi, izgleda, ne obećava bolje, da me je konačno i saslušao. I ubrzo pronašao problem! Da, i tada sam se danima živcirala zbog takvoga isključivog odnosa prema drugima. Zašto se neki ljudi trude da se osjećaš glupim pored zdrave pameti? Zašto ne čuju one oko sebe? Pa nitko ne može biti baš uvijek u pravu! Shvati li ikada?

Nisam ni stigla zaboraviti ovu informatičku priču, a već je bilo vrijeme za sljedeće iskušenje. Ovaj put stomatološko. Odvela sam sina na pregled kod ortodonta. Uđemo u lijepu, novu ordinaciju, u isto tako lijepoj poslovnoj zgradi. Brzo su ga prozvali, a ja sam ostala u čekaonici. Uskoro i mene pozovu unutra. Ortodontica je starija, ozbiljna gospođa i nimalo simpatična. Zaspe me pitanjima, počevši s tim je li jedan konkretan zub mliječni ili trajni?! Želim naglasiti da smo donijeli sliku obje čeljusti, dakle i svih zuba. Valjda se toliko na toj slici vidi! Osim toga, pa nisam ja stomatolog! Gotovo mi dođe da se nasmijem i kažem: Ako ima korijen trajni je, ako nema nije, ili? Na vrijeme se ugrizem za jezik, a dodatno me ušutkalo i njezino sljedeće nervozno pitanje: Pa dobro, jeste li sakupljali njegove mliječne zube? Jeste li ih brojili? Pogledam je i pomislim kako se ova žena sigurno šali! Sjećam se da je najmanje jedan zub progutao! Pokušavam zbrajati i oduzimati, nešto što bi mi, izgleda, trebalo biti prioritet u životu. Ona priča, mene gotovo ni ne primjećuje, odmahuje glavom, broji. Riječi ionako teško dopiru do mene. Razmišljam o tome kako sam ja, eto, nemarna mama koja je propustila nešto jako bitno. U glavi mi bruji, pokušavam prizvati tražene podatke u vezi s njegovim zubima… Sve što mi pada na pamet je njegov bezubi osmijeh bebe, pa onda ona dva prva zuba, pa simpatične praznine kad mliječni zubi ispadaju… Sjetim se slatkiša ili novčića koje je ostavljala zubić vila, sretna zbog još jednoga zuba… I dok se ja okrećem na vrtuljku djetinjstva, liječnica je tvrda kao onaj koji prodaje karte za još jedan krug, a novaca nigdje. Odrješitim glasom daje upute za dodatno slikanje donje čeljusti, dogovara sljedeću kontrolu, a mene pogledom, onako usput, pomnoži s nulom. Dok sam se snašla, već sam na vratima ordinacije. Daveći se od grižnje savjesti, nazvala sam prijateljicu i pitala je li ona brojila zube svome djetetu i što sam ja to točno propustila. Smijala se i pričala o klimavim zubima, o zabavnim zgodama i rekla kako je to jedino čega se i ona o svome djetetu sjeća. Osjetila sam olakšanje, a onda još jednom oslobođenu ljutnju zbog osobe koja od mene traži da budem stručnjak u onome čime se ona bavi! Najbolje bi bilo da sve sama i obavim! Sama popravljam i unaprijed sve pripremim, tako da se oni nepotrebno ne zamaraju. Svojim poslom! Mislim… I evo, opet se živciram i ne mogu razumjeti! I budem ljuta na sebe što šutim! Zašto ljudi uopće… Ovih me dana toliko muči bezobziran, ma bezobrazan, odnos drugih prema meni.

Danima se čudim, analiziram, vrtim u začaranom krugu. I na koncu se osjećam povrijeđeno. A, zapravo, nije najvažnije pitanje ono koje stalno ponavljam: Čuju li oni mene? Pravo je pitanje: Čujem li ja njih? Da, čujem li JA?

A onda, osvane nedjelja, nešto prije jedanaest sati. Crkva još puna od prethodne mise. Jedni bi vani, drugi unutra, ne znaš tko u kojemu smjeru ide. Mirno stanem sa strane, čekam, zamislim se. Svećenik ulazi, misa počinje. Nevjerojatno, sada je jedva pedesetak ljudi, u inače uvijek punoj crkvi! Stariji čovjek stoji kod ulaznih vrata, razmišlja, okrene se i iziđe! Malo po malo ionako malobrojni ljudi u klupama izvlačili su se iz redova i nestajali, sve dok se prisutni vjernici nisu sveli na samo pet bakica! Ni to nije bilo sve! Dok se svećenik trudio održati privid normalne mise, počele su se međusobno dogovarati, da bi na kraju i one ustale i otišle! Sada je svećenik ušutio u pola riječi, pogledao ministrante i rekao: Dečki, misa je gotova, presvucite se i otiđite kući. A nakon toga, bez ljutnje, sišao s oltara i pravac sakristija. Ovdje nitko nikoga nije slušao, čini mi se! A on samo tako ode… Bez da… I tada je sve došlo na svoje mjesto! Uvjerena sam da sve ima svoj smisao, makar se ne nazire čak ni do pred kraj priče. A onda odjednom sine, kao svjetleća reklama u mrkloj noći!

Naime, kao i svake godine u korizmeno vrijeme, tako se i ove komentiralo i promišljalo što će tko… Znate ono, uvijek isto – pušenje, slatkiši, izlasci i slične teške žrtve. Ja sam svoju poruku shvatila ovoga trena! Živciraju me informatičar, ortodont, ljudi oko mene… Ne doživljavaju me, ne čuju. To me ljuti, time sam okupirana, opterećena. Danima se čudim, analiziram, vrtim u začaranom krugu. I na koncu se osjećam povrijeđeno. A, zapravo, nije najvažnije pitanje ono koje stalno ponavljam: Čuju li oni mene? Pravo je pitanje: Čujem li ja njih? Da, čujem li JA? Ponašam li se i ja tako u svom poslu prema drugim ljudima? A u svom životu?

I eto mi nove prilike u ovoj korizmi! Moj najteži zadatak do sada. Pokušati ne analizirati, ne prosuđivati. Pokušati se, poput našega svećenika nakon ove neobične mise, ne ljutiti, ne preispitivati odnos drugih prema meni. Ne shvaćati ga osobno. Prihvatiti ih onakvima kakvi jesu jer moje živciranje neće promijeniti ljude. Ali hoće na dlanu ponuđena prilika da ja činim drukčije! Time što ću stvarno i čuti drugoga izbjeći ću da se netko ljuti zbog mene. A to je puno. Meni bi ovih dana itekako bilo!

Izvor:
Svjetlo riječi