Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 15:26
Napisano je da je život samo prolaz između dvojih vrata. Na jedna uđemo i za par koraka već smo na izlasku. Čemu komplicirati već kratku udaljenost? Pored sebe ionako nemaš dijete, mladića ili starca, nego Čovjeka. Prihvati ga takvim. I on će tebe.

Kad je moj mlađi brat išao u vrtić bio je ozbiljno zaljubljen u djevojčicu iz svoje grupe. Priopćio je jednu večer našem ocu, sasvim ozbiljno, kako je odlučio da će raditi njegov posao, a ona onaj naše mame. Živjet će, naravno, u našoj kući. Planirao je detaljno njihov budući zajednički život, ali njih malenih, kao što su tada bili. Onako kako samo djeca mogu. Tako je na pitanje što će jesti odgovorio da će se popeti na stolac i pripremiti jaje za ručak. Priča je tekla u nedogled i s puno živih detalja, tako je i otac sve pozornije slušao. U jednom trenutku upitao ga je: "Dobro sine, ako nas nema na poslu, nema u kući, gdje smo tu mama i ja?" Kao da se to podrazumijeva samo po sebi, odgovorio mu je začuđeno: "Pa u staračkom domu, gdje bi bili?" Često se sjetim te priče i očeva namrštena, zatečena, zbunjena lica… Što zapravo znači biti star? Biti umirovljen? Kao da ne živiš više? Umirovljen od čega? Ljudi? Obitelji? Života? Ili ipak samo od odlaska na radno mjesto? Rada u društvu i za društvo?

Možda ipak biti star znači osjećati se beskrajno tužno pri svakom omalovažavanju i podcjenjivanju zbog tvojih godina, sijede glave? Biti još tužniji kad tvoja davno odrasla djeca gotovo uvijek imaju nešto drugo i važnije u planu, nešto obećano nekome drugome, očito važnijem od tebe, tako da ni danas, ni ovaj put, neće doći?

Biti star? Znači li to biti pred šalterima u svim redovima, najzahtjevniji i najuporniji, najbezobzirniji "laktaroš"? Znači li to, možda, biti u javnom prijevozu upravo onda kada na svoja odredišta putuju zaposleni, učenici i studenti i tako nepotrebno stvarati još veću gužvu? Namjerno? Ne vjerujem. Zar moraš baš tada, pitaju? Znači li to čekati satima ispred liječničkih ordinacija, po mogućnosti specijalističkih, čak i onda kad pojedine tegobe i nisu tako ozbiljne, nego eto, bude to glavni događaj u danu i prilika za druženje s osobama sa sličnim zdravstvenim problemima i životnom dobi? Znači li to biti tvrdoglav, često svadljiv, spor, preopširno i nepovezano pripovijedati uglavnom iste stvari, posebno one koje su se dogodile prije 30, 40 ili i više godina? Znači li to, ipak, guranje na svakoj prigodnoj prodajnoj akciji u trgovačkom centru, robovanje sitnim dnevnim ritualima uvijek u isto vrijeme i na isti način? Uporno pranje korištenih plastičnih vrećica i sakupljanje ambalaže. Ili možda bdijenje noću i drijemanje tijekom dana između dviju svađa sa susjedima ili djecom zbog lopte?

Možda ipak biti star znači osjećati se beskrajno tužno pri svakom omalovažavanju i podcjenjivanju zbog tvojih godina, sijede glave? Biti još tužniji kad tvoja davno odrasla djeca gotovo uvijek imaju nešto drugo i važnije u planu, nešto obećano nekome drugome, očito važnijem od tebe, tako da ni danas, ni ovaj put, neće doći? Znači li to možda onaj osjećaj kad zahvaljujući godinama prevaljenim preko leđa jasno vidiš da njen ili njegov brak, plan, odgoj djeteta, ili privatni posao ide "ukrivo", a svi samo odmahuju rukom nestrpljivo na tvoj svaki pokušaj da nešto kažeš? "Druga su sad vremena!", kažu ti. Ili je to možda onaj osjećaj kad te poznanici, trgovci u kvartovskoj trgovini ili tvoj optičar počnu tretirati onako, "s visine", svjesni da tvoj platni razred nije kao ranije, dok je umjesto mirovine stizala plaća? Možda je biti star zapravo osjećaj da te unuci vole samo kad im je rođendan ili slična prigoda koju se trudiš obilježiti im darom i iznad svojih mogućnosti? A možda je to ipak onaj glupi osjećaj kada ti nestrpljivo objašnjavaju kako koristiti neku tehničku novotariju koju su ti kupili jer se zapravo njima sviđa, a ti je ne trebaš i ne želiš? Ili su to možda ipak još uvijek, ali ne zadugo, "u celofan umotane" naznake i naputci o tome što bi ti, i to što prije, trebao učiniti po pitanju prijenosa vlasništva, najčeš­će jedine nekretnine koju posjeduješ, pokretnine se ionako podrazumijevaju…

Smatram, da je starost matematički izraz. Zbroj kalendara koje si izmijenio na zidu do toga dana. Ne ukazuje nužno na tvoju smanjenu sposobnost samostalnog prelaska preko ceste! Starost nije bolest!

Osim toga, sve ovo gore navedeno, pomiješaj i razdijeli na ljude oko sebe. To su samo ukupne ljudske osobine, mane, razmišljanja i tuge. To su različiti pojedinci čije glavne značajke, uglavnom, nemaju veze s danom kad su rođeni. Oni su takvi. Bolji ili lošiji, kako kada… Ljudi.

Živimo u trendovsko vrijeme kada se uvažava i priznaje samo vječna mladost, savršen izgled i isti takav trenutak. Nestvaran život iz američkih filmova i prigodnih potrošačkih reklama. Zaboravljamo pri tom da se tako neprimjetno klizne iz trenutnog u sljedeće životno doba. I svi to odmah primijete. Osim tebe. Moj djed je doživio duboku starost. Kad bi mu rekli da je umro neki njegov poznanik, ako je bio mlađi od njega, rekao bi: "Mora da je jadan bio teško bolestan!", a ako je bio stariji odgovor bi bio: "Pa i naživio se!"

Ne, ne smatram da su problem godine koje nosimo na leđima. Problem je netrpeljivost, netolerancija. Problem je nerazumijevanje svega što nisam ja i što je drukčije od mene. Što predstavlja ono što me podsjeća na moj kraj, a to je još tako daleko i uvijek nepopularno…

Srećom, učiti se može uvijek. I od malih i od velikih, biti sretan, smijati se, voljeti i radovati životu. U svakoj njegovoj fazi. Napisano je da je život samo prolaz između dvojih vrata. Na jedna uđemo i za par koraka već smo na izlasku. Čemu komplicirati već kratku udaljenost? Pored sebe ionako nemaš dijete, mladića ili starca, nego Čovjeka. Prihvati ga takvim. I on će tebe. Jer kažu da samo ljudi koji su blizu onih drugih vrata prepoznaju kako je sladak baš svaki preostali dan života. Mora li biti baš tako?

Izvor:
Svjetlo riječi