Kolumnist: Snježana Šušnjara - Pogled u dušu
Objavljeno: 19. 07. 2017. 11:40
Roditelji i učitelji morali bi prije svega predstavljati snažan socijalni uzor svome djetetu, ali bi i cijela obitelj trebala biti potaknuta na drukčije ponašanje. Odrasli djeci prenose vrijednosne modele i načine ponašanja te usađuju moralne norme i pravila

Danas smo svjedoci sve češ­ćem nasilničkom ponašanju djece jedne prema drugima. O vršnjačkom nasilju se već odavno govori u svijetu, a i kod nas je ono postalo svakidašnja tema u školi i zajednici. Nasilništvo među djecom je pojava koja se ne smije prihvaćati ili gledati ravnodušno uz komentar – pa toga je uvijek bilo, samo nije nazivano tim imenom. Ova pojava traži zalaganje svih subjekata društva. Nasilništvo među djecom i mladima treba sprječavati čim se pojavi, sasijecati u korijenu, jer kasnije će to biti teže izvodivo. Oblici vršnjačkog nasilja u školskom i društvenom kontekstu su različiti i mogu podrazumijevati: tučnjave i izazivanje drugih, svađe, ogovaranje i širenje laži o drugima, ismijavanje, prijetnje i isključivanje drugih iz društva, omalovažavanje, izbjegavanje i dr.

Brojnim istraživanjima ove pojave u svijetu potvrđeno je da su stariji osnovnoškolci skloniji socijalno složenijim oblicima nasilja, poput verbalnog i odnosnog vršnjačkog nasilja. Djeca se danas, zahvaljujući modernim tehnologijama, služe i cyber nasiljem ili zlostavljanjem svojih vršnjaka. Učestalo surfanje na računalu opasnost je za mlade i djecu jer ih izlaže mnogim izazovima i kušnjama i ova činjenica ne smije biti zanemarena.

Međutim, istraživanja provedena kod nas su otkrila da djeca mlađe osnovnoškolske dobi ipak nisu sklona zlostavljanju vršnjaka putem suvremenih medija. Razlog tomu može biti i pojačana budnost roditelja, koji više paze koliko djeca provode za računalom i kojim sadržajima se bave. Važno je napomenuti i da djeca ovoga uzrasta, srećom, nemaju dovoljno razvijene medijske kompetencije kao što je to slučaj s djecom starije dobi. Nažalost, danas je škola postala poligon za razna nasilništva i djeca se čak i u razredu suočavaju s ovom pojavom. Pamtimo bolja vremena kada je škola bila mjesto gdje smo rado odlazili jer je to bilo mjesto za druženje i igru s vršnjacima i dijeljenje zajedničkih ideja i interesa.

Kako se nositi s ovom pojavom? Preporuke odgojiteljima, učiteljima i roditeljima bile bi dosljedno i zajedničko djelovanje kroz kontinuirane preventivne aktivnosti, otvorene i iskrene razgovore te savjetovanja, uz što učestalije provođenje vremena s djecom, kao i sudjelovanje u zajedničkim kućanskim, obiteljskim i školskim aktivnostima. Roditelji i učitelji morali bi prije svega predstavljati snažan socijalni uzor svome djetetu, ali bi i cijela obitelj trebala biti potaknuta na drukčije ponašanje. Nasilni modeli ponašanja u obiteljskoj zajednici se ne bi smjeli stvarati. Odrasli djeci prenose vrijednosne modele i načine ponašanja te usađuju moralne norme i pravila. Djeca ih promatraju i oponašaju.

Uloga učitelja, također, nije zanemariva. Učitelji bi, kao modeli i osobe koje usmjeravaju preventivna nastojanja školske zajednice, trebali poduzimati odlučnije korake u borbi protiv vršnjačkog nasilništva te pritom pokazati i pedagošku hrabrost i interes za probleme učenika. Žalosna je činjenica da je školski život za mnoge učenike postao izvor stresa i mjesto gdje se nerado ide, upravo zbog izloženosti zlostavljanju svojih vršnjaka.

Otkud ovakve pojave među djecom osnovnoškolskog uzrasta? Zašto su djeca agresivna i gdje su nestale potrebe međusobnog druženja i dijeljenja tajni? Pridonosi li tomu sve veća otuđenost djece od roditelja i sklonost osamljivanju radi istraživanja virtualnog svijeta? Kako smo već upozoravali na stranicama Svjetla riječi, roditelj nije izgubio važnost u životu djeteta! Uloga roditelja je sve potrebnija i sve važnija, pogotovo danas kad ih se nastoji zamijeniti nekim novim tehnologijama, kojima su nekad i sami roditelji zahvalni, jer mogu obaviti neke druge poslove dok su djeca zabavljena igricama, internetom, mobitelom. Ipak, svaki trenutak koje njihovo dijete provede izvan njihove prisutnosti, danas može značiti opasnost. Bilo bi dobro, ako je to izvodivo, da roditelji što više vremena, kada su kod kuće, provode sa svojom djecom, da pričaju s njima, dijele njihove radosti i nevolje. Kratko je vrijeme djetinjstva i - dok se okrenete - djeca su odrasla i sve je teže razumjeti ih i prihvatiti njihovo ponašanje. Ne zaboravimo, ako nismo bili dostojni uzori svojoj djeci, možemo se za nekoliko godina susresti s potpunim strancima kojima nećemo biti jasni, a ni oni nama. Djeca se rađaju siromašna, bespomoćna i potrebita naše skrbi i pažnje. Kako to onda da se ta ista djeca okrenu od svojih roditelja i počnu tragati za nekim drugim idealima? Odgajamo li ih u duhu krš­ćanskih vrednota ili prepuštamo drugim stvarnostima da utječu na njih? Previše je danas lica bez osmijeha, ukočenih u svojim brigama i zalutalih u materijalno. A što se dešava kada se lažne vrijednosti izmaknu? "Kada u kući izbije požar, sve stvari se bacaju kroz prozor", izrekao je Franjo Saleški.


Prof. dr. sc. Snježana Šušnjara izvanredna je profesorica na Odsjeku za Pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu. Istraživački i nastavni interesi vezani su joj za povijest pedagogije i školstva, specijalnu pedagogiju, metodiku odgojnog rada i savjetodavni rad, temeljna nastavna umijeća, komunikaciju u nastavi i dr. Objavila dvije knjige iz područja povijesti pedagogije i školstva i specijalne pedagogije; autorica je više znanstvenih i stručnih članaka, te sudionica mnogih međunarodnih znanstvenih skupova. Magistrirala u Sarajevu i Finskoj; doktorirala u Finskoj.


 

Izvor:
Svjetlo riječi