Kolumnist: Boris Havel - Eurocentrično
Objavljeno: 06. 05. 2022. 08:40
Među najnetolerantnijim glasovima današnje Europe i zapada su oni koji nameću ideologije protivne tradicionalnoj kršćanskoj vjeri i ćudoređu. Protukršćanski je aktivizam često zaodjenut u eufemizme među kojima su „tolerantnost” i „slobodoumlje” među najčešće rabljenima

Nedavno je počela kružiti zanimljiva priča. Stariji je profesor na nekom sveučilištu održao gostujuće predavanje o aktualnim društvenim zbivanjima i liberalno-konzervativnoj polemici. Nakon predavanja prišao mu je student i rekao: „Zanimljivo mi je bilo čuti Vaše predavanje, profesore. Nikad prije nisam čuo konzervativnog profesora kako obrazlaže o ovoj temi.” Profesor ga je začuđeno pitao: „Kako znate, kolega, da su moji nazori konzervativni? Tȁ nastojao sam dati objektivan prikaz obje strane u tumačenju teme.” „Pa po tome”, uzvrati mu student.

Diljem modernoga zapadnog svijeta posljednjih se godina nameće svjetonazor koji je krajnje liberalan, odiše relativizmom i zauzima neprijateljski stav prema tradicionalnoj, konzervativnoj, a osobito kršćanskoj misli, koju nastoji istisnuti iz javnoga života. Misao oprečna kršćanskoj postojala je od samoga početka kršćanske vjere i samo njezino postojanje nije ništa neobično. Nositelji te misli rano su uočili da na „slobodnom tržištu ideja” ne samo da nisu u stanju istisnuti kršćanstvo nego kršćanstvo istiskuje njih. Najlakši način nositi se s kršćanstvom bilo je ukidanje slobodnoga tržišta ideja. No progonjeno se kršćanstvo u takvu svijetu snalazilo još bolje. U vremenima progona kršćanska se vjera širila i produbljivala, a protukršćanski su se imperiji urušavali.

Suzbijanje kršćanskoga svjetonazora u moderno je vrijeme postalo pametnije. Kršćane se na zapadu ne progoni, ali im se niti ne daje prostora na tržištu ideja. U mnogim zapadnim zemljama tako se pojavila „kultura otkazivanja”. Njome se zagovornici tradicionalnih vrijednosti i konzervativne misli marginaliziraju i miču iz srednjostrujaškoga javnoga, kulturnoga, medijskoga, obrazovnoga i političkoga života. Optužba pod kojom ih se miče je njihova tobožnja netolerantnost. U stvarnosti se razabire nešto sasvim suprotno: tolerantnost je jedna od vrijednosti kršćanske i konzervativne misli. Tolerantnost, dakako, ne treba pobrkati s relativiziranjem. Usprkos prepoznavanju postojanja apsolutnih vrijednosti, kršćanin će biti tolerantan prema nositeljima bilo kakvih vrijednosti, jer „liječnik ne treba zdravima nego bolesnima”. Netolerantnost pak sve više postaje ključni čimbenik liberalne, kozmopolitske, univerzalističke i globalističke misli. Onaj koji se tome čudi neka prestane. Kako veli Propovjednik: „Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem”. Obrazac „liberalnoga fašizma”, kako ga je američki autor Jonah Goldberg nazvao, vrlo je star. Prvi se primjer razabire još u antičko doba i zabilježen je u svetopisamskim knjigama o Makabejcima.

Helenizam i Judeja u vrijeme Makabejaca

Vladari su u prošlosti pokretali ratove radi osvajanja novih područja, osiguranja granica, utvrđivanja vlasti, častohleplja, osvete a kadgod i iz dosade. Prvi put u povijesti kad je pokrenut rat nepovezan s tim razlozima, nego s ideologijom, napadač je bio nositelj prosvijetljenosti i kulture, liberalne misli, tolerancije i avangardnoga globalizma. Grčki seleukidski vladar Antioh Epifan obrušio se u 2. stoljeću prije Krista na Židove u Judeji ne zato što je želio njihovu zemlju i bogatstva, jer njih je već posjedovao. Napao ih je jer nisu pristajali uz njegove ideje vjerskoga sinkretizma i prosvijetljenoga relativizma. Umjesto toga su prianjali uz biblijske vrijednosti i gledali svoja posla. Tako je počelo prvo vjersko progonstvo zabilježeno u ljudskoj povijesti.

Prosvijetljenost i liberalizam, u smislu u kojemu se javljaju u klasičnoj helenskoj kulturi i koji se može primijeniti na helenizam što ga je promicao Antioh Epifan, do Antiohove se vladavine nije mogao povezati s vjerskom nesnošljivošću i fanatizmom. Zato se i Antiohovo nasilje među nekim povjesničarima teško prihvaća kao vjersko. No, promijenimo li dio pojmovlja, stvari postanu još jasnije. Ako liberalizam, univerzalizam, kozmopolitizam ili sinkretizam i nisu spojivi s onime što bismo izričito nazvali vjerskim fanatizmom, iz povijesti je razvidno da jesu spojivi s ideološkim fanatizmom. Postavljanje Zeusova kipa u židovskome Hramu u Jeruzalemu, vrlo je moguće, nije bio čin Antiohove vjere u Zeusa kao snažnije, važnije ili doktrinarno ispravnije božanstvo od Boga Izraelova, ali jest bio čin njegove vjere u prosvijetljenu ideologiju etičke i vjerske uključivosti, odnosno relativizma, kao nadmoćne židovskoj ideologiji isključivosti. Ako Antiohov rat i nije bio religijski, bio je kulturološki. U helenističkome su diskursu postojali Grci i postojali su barbari, što je bilo pitanje kulture, a ne religije. Postojali su naprednjački, napredni, prosvijećeni i natražnjački, nazadni, neprosvijećeni. Grci, nositelji veleumnih naprednjačkih ideja u tome su diskursu, koji su sami iznjedrili i širili od vremena ratova Aleksandra Velikoga, imali zadaću uljuditi i prosvijetliti barbare. Doista, grčka filozofija, znanost i umjetnost mnoge su narode obogatili i prosvijetlili. Helenizam je također bio snošljiv prema religijama naroda koje je osvojila Aleksandrova Grčka. Istodobno valja zamijetiti kako su ti narodi spremno prihvatili helenizam s njegovim otvorenim pristupom shvaćanju božanskoga i s njegovim etičkim relativizmima. Samo su Židovi na helenizam uzvratili drukčije. Prihvatili su njegovu filozofsku, kreativnu misao, ali su u sferi etike i teologije odbacili ideju da im je „čovjek mjerilo”. Do nastanka kršćanstva židovstvo je bilo jedina religija koja je u pitanju bogoštovlja i etike bila isključiva. Zato nije neočekivano što se sinkretistički, pluralistički helenizam iz šarmantno nametljivoga prometnuo u radikalni i fanatični jedino u doticaju sa Židovima. Prosvijećeni se tolerantni kozmopolitizam prometnuo u netolerantno čudovište i najavio eru sukoba civilizacija.

Vladavina terora

Nakon Aleksandra Velikoga sljedeće veliko osvajanje u povijesti koje je bilo potaknuto širenjem ideologije koja je sebe shvaćala kao svjetonazorski nadmoćna bili su Napoleonovi ratovi, nadahnuti idealima Francuske revolucije. Francuski revolucionarni pokret, utemeljen na načelima slobode, jednakosti i bratstva te nadahnut uzvišenim idejama prosvjetiteljstva, vrlo je brzo prerastao u vladavinu terora i razaranje golemih razmjera. Njegove su žrtve bili oni koje su vođe Revolucije smatrali natražnjačkima, a među njima se ističu kršćani. Goldberg Francusku revoluciju s pravom naziva „prvom totalitarnom revolucijom”. Ideje revolucionarne Francuske u sljedećih stoljeće i pol prometnule su se u najubojitije totalitarne ideologije ljudske povijesti, nacizam i komunizam. Isto je toliko, stoljeće i pol, prošlo između Aleksandra, prosvijetljenoga Aristotelova učenika, i Antioha Epifana, prosvijetljenoga nasilnika i progonitelja.

Danas uvriježeno shvaćanje o nespojivosti prosvijećene liberalne ideologije i netolerantnoga fanatizma valja kritički preispitati i razmontirati. Među najnetolerantnijim glasovima današnje Europe i zapada su oni koji nameću ideologije protivne tradicionalnoj kršćanskoj vjeri i ćudoređu. Protukršćanski je aktivizam često zaodjenut u eufemizme među kojima su „tolerantnost” i „slobodoumlje” među najčešće rabljenima. No taj smokvin list još malo koga zavarava. Kultura otkazivanja što ju je taj aktivizam iznjedrio najbolji je pokazatelj stvarnoga žarišta netolerantnosti. Iz uvodne se priče čini da nova generacija pametnih mladih ljudi već sve shvaća, pa i kad profesori ne shvaćaju.

Izvor:
Svjetlo riječi