Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 29. 11. 2018. 08:50
Na vratima crkve sv. Katarine pisalo je da je zatvorena. Ionako nismo planirali ulaziti jer smo se sasvim slučajno našli ispred nje – šetajući Gornjim gradom u jedno lijepo ljetno popodne. Toga vikenda sinovi i ja stigli smo u Zagreb. Ovaj put bez moga supruga, a njihova oca.

Kad se razbolio, Matthew je poželio još jednom vidjeti Hrvatsku. Planirali smo da na ovaj put pođemo zajedno, jer nismo očekivali da će se bolest tako brzo razviti i uzeti ga. Dečki i ja smo ipak otputovali sami. Koliko god teško, za mene je naše putovanje bilo neizostavan dio tugovanja i iscjeljenja, a i želja da se barem nakratko skupa opustimo u sigurnosti i miru majčina doma.

Po starom običaju, prvo smo prošetali do grada na kavu, gdje smo se slučajno našli ispred teških crkvenih vrata. „Tu smo se vaš tata i ja vjenčali”, objasnila sam im.

Ivana, moja prijateljica i vjenčana kuma, koja je bila s nama u šetnji, povukla je kvaku i vrata su se, na naše čuđenje, otvorila. Ušli smo nelagodno i potiho, da ne bismo poremetili mir i samo da nakratko dečki vide unutrašnjost prelijepe crkve sv. Katarine. S drugoga kraja svećenik je provirio kroz vrata sakristije. Sigurno je očekivao nekoga za sastanak, ali iako mi nismo bili ti koje je čekao, nije nas zamolio da iziđemo.

Zastala sam na stepenici s koje smo, prije osamnaest i pol godina, tata i ja krenuli prema oltaru gdje me je čekao moj dragi. Osjetila sam radost i uzbuđenje toga trenutka, a onda ogromnu tugu spoznaje da ih više nema – ni moga oca, ni supruga. Oboje su preminuli od karcinoma. Bol mi je stegnula grudi i potaknula silu suza koje nisam mogla obuzdati.

„Vrati se u sadašnji trenutak”, pomislila sam. Bog i ljubav su ovdje. „Moraš biti jaka zbog djece”, sjetila sam se riječi moje majke. Kraj mene su stajala tri velika, prekrasna mladića – rođena iz ljubavi, odgajana u pažnji i zajedništvu braka u kojem smo do kraja ispoštovali obećanja koje smo jedan drugome dali na ovom mjestu: „Voljet ću te u dobrim i teškim danima, u bolesti i zdravlju.”

Zagrlila sam sinove. Naš zagrljaj bio je molitva zahvalnosti, jer ništa drugo nismo u tom trenutku trebali. Ništa nismo mogli promijeniti – jedino odluku da nastavimo živjeti i pronaći radost u svakom trenutku. Izišli smo iz polumračne crkve van na sunce. Otrgli se tuzi i žaljenju za životom koji je iza nas, i krenuli dalje.

Kod Gričkoga topa sjedio je ulični svirač i svirao jednu od najdražih pjesama moga tate. Ovo je bilo, uz otvorena vrata crkve, još jedno malo čudo kroz koje sam čula: „Dobro došla doma!”

Toga dana smo dugo šetali. Dečki su komentirali koliko mladih ljudi ima na ulicama i u kafićima. „Svi super izgledaju, obučeni u ‘hipster’ stilu”, primijetio je jedan od njih. Najmlađi je zastajkivao kraj štandova na kojima su se prodavali dresovi hrvatske reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu, planirajući što će si kupiti svojim džeparcem. A treći je oduševljeno snimao krov crkve sv. Marka. Ja sam s druge strane registrirala pozornice na kojima su se održavali ljetni programi, ali su toga dana sve bile prazne. Popela sam se na jednu i u šali objavila upit na društvenim mrežama: „Tu sam, imam gitaru i zabavan repertoar. Kome da se javim za mjesto u rasporedu?”  

Tužni zbog rastanka

Vrijeme je prošlo brzo. Obišli smo obitelj, posjetili Zadar, Silbu, Split i Rab, jedrili s prijateljima i kupali se u čistom moru. Na svakom mjestu koji je Matthew volio zastali bismo da osjetimo njegovu ljubav.

Nogometaši su pobijedili u utakmici odigranoj na moj rođendan, pa zatim na rođendan moga najmlađeg sina koji je zaozbiljno posvojio svoje hrvatsko podrijetlo i s naljepnicama na licu ponosno hodao po ulicama i plažama.

Veselili smo se svježoj i finoj hrani, pecivima, kavicama i sokovima, oduševljavali se planinama i šumama, zaljevima i otocima, i uživali kad bismo pronašli neko mjesto do kojega nije dopro dim cigareta. (Začudilo nas je koliko ljudi još uvijek puši usprkos štetnosti za zdravlje.)

Zadnjega dana našega boravka na Rabu odlučili smo prošetati do staroga zvonika da pogledamo zalazak sunca. Kako je bila gužva, premjestili smo se na jedno drugo, manje posjećeno mjesto. Dečki su sjeli, a ja sam se nagnula na stari zid. Gledajući u beskrajno plavetnilo, postala sam svjesna da, sasvim neplanirano, stojim na istom mjestu gdje smo Matthew i ja stajali na našem bračnom putovanju. Bila je zima. Dvanaesti mjesec. Stajali smo u zagrljaju nas dvoje, baš na tom mjestu, čekajući zalazak sunca. Smijali smo se uzbuđeni životom koji se kao otvoreno more prostirao ispred nas. Zamišljali smo našu buduću obitelj – djecu, putovanja, kućicu koja će uvijek biti otvorena za goste, koncerte, glazbu i ljubav.

„Hvala ti”, pomislila sam i osjetila kao da me grli svojom prisutnošću – životom i ljubavi koji se nikad ne gube, samo mijenjaju formu. Kao da je iz daljine, ili možda iz umu neobjašnjive blizine, orkestrirao sve te ‘slučajnosti’. Osjetila sam kao da mi šapće da je sve u redu, da je on na najsavršenijem mjestu – uz sam izvor sve ljubavi i sve radosti, da će nas uvijek čuvati i biti dio naše radosti i naših tuga. „Hvala ti.”

Sišli smo s grada, pustili da sunce zađe i sljedećega jutra otputovali ranim trajektom. Idemo dalje. Tužni zbog rastanka, ali ne zaglavljeni u žaljenju za onim što je iza nas.

Ispunjena želja

Kao da smo planirali, zadnjega dana našega boravka u Hrvatskoj igrala se velika utakmica Svjetskoga prvenstva. Trg bana Jelačića, preplavljen morem navijača, bio je središnje mjesto s kojega se gledala utakmica. S velike pozornice svirao je odličan bend. Predstavila sam se jednom od glazbenika i spomenula da me, ako već znaju Hajde da ludujemo (koja je odlična pjesma za ovakve proslave), slobodno pozovu da ju otpjevam s njima. Petnaestak minuta prije početka utakmice, cijeli trg je pjevao sa mnom.

„Mama, svaki od tih ljudi zna svaku riječ tvoje pjesme!” kroz uzbuđeni osmijeh rekao je moj šesnaestogodišnji sin. „Wow! Ovo je nevjerojatno!”

„Čudesno”, potvrdila sam mu, „i sasvim normalno.”

Jednom davno, fra Svetozar Kraljević me pitao kako zamišljam svoju budućnost. Uzbuđeno sam mu ispričala svaki detalj plana koji sam si zacrtala. „E sad to sve skupa baci kroz prozor”, rekao je. „Zašto? Zar Vi ne vjerujete da ja to mogu postići?” upitala sam s nesigurnošću. „Ma vjerujem da ti možeš što god si zacrtaš. Ali ako sve bude po tvom, propustit ćeš puno bolji plan koji Bog ima za tebe.”

Puno puta sam pomislila na riječi toga mudrog franjevca. Često sam se u životu oslanjala na njih. Često bih stala i prepuštala kontrolu jer sam znala da ako forsiram po svome, krajnji rezultat neće biti zadovoljavajući... Uvijek će mu nešto nedostajati.

I makar smo ponekad razočarani kad nam se planovi pokvare i nađemo se suočeni s nekim preteškim putevima u kojima je teško vidjeti blagoslov, ljepotu i radost življenja, kada se prepustimo, oni nam donesu baš ono što trebamo.

Naše putovanje bilo je planirano kao dio iscjeljenja, ali ja nisam znala na koji će se način to dogoditi. Došli smo otvorenih pogleda i spremni. Sve drugo prepustili smo Ljubavi i Bogu. I Ljubav i Bog nas nisu iznevjerili.

Izvor:
Svjetlo riječi