Bog je ljudski Bog, ukoliko je to uvijek Bog s čovjekom, još više, Bog saveza s čovjekom, a to znači nerazdvojivo s čovjekom. Takav je Bog i Bog Staroga zavjeta. O njemu se uvijek govori kao o Bogu Saveza, Bogu sa svojim narodom. Milosrđe samo sažima humanost Boga, odnosno kazuje nam da se po milosrđu ostaje i postaje humanim. Dokle god sebe čovjek razumije s drugim čovjekom, dokle god se određuje čovjekom i živi za drugoga čovjeka, dotle ostaje čovjekom. Humanost čovjeka prestaje u onom trenutku kad čovjek živi samo za sebe, kad iz svojega ja isključi ti. No, ono o čemu bismo htjeli ukratko progovoriti jest to da se u Sv. pismu iskonska humanost čovjeka ostvaruje ponajprije kao odnos muškarca i žene.
Imajući u vidu Sv. pismo, napose dva najvažnija teksta o humanosti, a to su stvaranje čovjeka u Knjizi Postanka i Pjesma nad pjesmama, tada treba jasno reći da se humanost čovjekova nikada ne ostvaruje apstraktno, nego uvijek konkretno. Nije dovoljno ni buberovski govoriti apstraktno o ja i ti, o dijalogu, nego konkretno, a to je odnos muškarca i žene. Znak raspoznavanja humanosti muškarca jest njegov odnos prema ženi. Drugim riječima, pogledaj muškarca kako se ophodi prema ženi i znat ćeš je li human ili nije! Ako je to muškarac koji manipulira ženama, ako je to muškarac kojemu je karijera važnija od vlastite supruge, ako je to muškarac posesivan, ako je to muškarac koji je ravnodušan prema ženi i ona ne igra nikakvu ulogu u njegovu životu, tada možemo biti sigurni da taj muškarac propada u nehumanost. Može se on nama predstavljati kao vrhunski intelektualac, svećenik ili biskup, predsjednik ili poduzetnik, humanitarac i kozmopolit, celibatarac ili oženjen, ali Božja riječ nam kazuje da je on bez žene nehuman. To isto vrijedi i za ženu. Tamo gdje žena prestaje biti određena muškarcem, gdje živi samo za sebe, gdje se pretvorila samo u majku, poduzetnicu, gdje se prkosno natječe s muškarcem da bude bolja i pametnija od njega (vrhunski utjecaj kapitalizma na današnje brakove!), tamo i žena prestaje biti humana, ljudska. I ona živi bez drugoga. I čim vidimo da ne treba muškarca i da ne živi s muškarcem, da je postala ravnodušna prema muškarcu – može ona biti vrhunska znanstvenica, poduzetnica, brižna majka, časna sestra, humanitarka, aktivistica – ona propada u nehumanost.
Milosrđe izvorno počinje od odnosa muškarca i žene i razlijeva se onda na sve stvarnosti. Tamo gdje se humanost, milosrđe ne živi iskonski u odnosu muškarca i žene, tamo nema ni humanosti, ni milosrđa
Zašto je to tako? To je zato što je Bog Bog s čovjekom, Bog saveza s čovjekom. I Bog je stvorio muškarca i ženu, da muškarac bude sa ženom, ranjiv ženom, da ljubi ženu, da iznutra bude pogođen ženom, kao drukčijom od sebe, da živeći za nju, ne živi za sebe, da jednom riječju uđe u savez sa ženom. Tako i žena, ona je također stvorena da bude s muškarcem, da bude ranjiva, da bude lišena samodostatnosti, da ne živi za sebe nego za muškarca, da iznutra bude pogođena i uzdrmana njime, jednom riječju, da i ona uđe u savez s muškarcem. Eto, to je magna charta humanosti, milosrđa u ovoj Godini milosrđa. Milosrđe izvorno počinje od odnosa muškarca i žene i razlijeva se onda na sve stvarnosti. Tamo gdje se humanost, milosrđe ne živi iskonski u odnosu muškarca i žene, tamo nema ni humanosti, ni milosrđa. Sve su samo isprazne riječi, isprazan humanitarizam, isprazna humanost. A pogledamo li današnje društvo, ono je upereno upravo protiv kršćanske humanosti, humanosti koja se ostvaruje kroz savez muškarca i žene. Pa tako imamo veličanje single kulture, veličanje homoseksualnosti, često pogrješno stavljanje majčinstva i očinstva iznad temeljne činjenice odnosa muškarca i žene, pretjerano divljenje uspješnim ženama i muškarcima, samodostatni svećenici, ravnodušni spram žene, gdje više i ne osjećaju muku odreknuća od žene, pornografska i druga manipuliranja ženama i muškarcima, veličanje javnoga života, gdje je netko tim važniji što je više javna osoba. A meni je daleko važnija žena koja je privatno ostvarena s muškarcem, važniji mi je muškarac koji je privatno ostvaren sa ženom! Eto, u Godini milosrđa, preispitajmo se jesmo li milosrdni, jesmo li i kako smo humani. I ne preskačimo Pjesmu nad pjesmama, čitajmo ju i postanimo humani.
