Posebnost pravoslavlja možda najbolje dočarava pravoslavna liturgija, posebice glazba. Kad čujete tu snažnu glazbu, one duboke i ozbiljne muške glasove, cijelo vam biće zadrhti. Svejedno jeste li religiozni ili ne, pojanje vas ne može ostaviti ravnodušnim, ono vas zahvati i odvede pred nešto veliko i otajstveno, pred mysterium tremendum. U pravoslavlju je mysterium tremendum Bogočovjek, Isus Krist, dakle, pravi Bog i pravi čovjek. Ali upravo u liturgiji dolazi snažno do izražaja da pravoslavlje stavlja daleko veći naglasak na božanstvo Isusa Krista. Dakako, Isus Krist jest pravi čovjek, ali prevagu ipak ima njegovo božanstvo. Taj božanski vid Isusa Krista predstavlja svu snagu pravoslavlja, ali je ujedno i golemo upozorenje katoličanstvu. Uvijek iznova u povijesti Katoličke Crkve, a da ne spominjemo povijest protestantizma, gdje je ta opasnost uvijek bila i jest daleko veća, pojavljuju se težnje koje ugrožavaju božanstvo Isusa Krista. Krist se u toj teologiji i duhovnosti pretvara isključivo u običnog čovjeka. On je tada neka vrsta humanističkoga ideala, nadahnuće za društveni ili politički angažman, dobar moralni učitelj, osoba vrijedna divljenja, ali nikad i Bog. To nikad ujedno Bog znači da Isus Krist nije jedino mjerilo, jedini uzor, jedini uzrok vlastita postojanja, življenja i djelovanja. Nikad ujedno Bog isključuje biti u Kristu, odbacuje nasljedovanje. Čovjek pak ostaje kovač vlastite sreće bez Isusa Krista. Zato se pravoslavlje s pravom žestoko obrušava na zapadnu teologiju, duhovnost i Crkvu. Kao katolički teolog ne mogu, a da ne pozdravim pravoslavnu kritiku, štoviše ona pod tim vidom ostaje trajno nadahnuće koje ne dopušta odmak i relativizaciju Isusa Krista kao Bogočovjeka.
Budući da se slabo ističe da je Krist i čovjek – a time u svojem čovještvu Glava Crkve, koja se treba širiti u ovom svijetu – pravoslavlje je pretjerano eshatološko, a time nemisijsko. Previše u nebu, premalo na zemlji
No, ta prevaga božanskoga u Isusu Kristu nosi sa sobom i određene poteškoće. Premda se u cijelosti priznaje Isusovo čovještvo, ono je ipak u stvarnosti zapostavljeno. Krist je toliko uzdignut u božanske sfere da njegovo čovještvo skoro i ne dolazi do izražaja. On je toliko uzvišen i nedodirljiv u svojem božanstvu da običnom vjerniku ostaje nepristupačan. Običnomu vjerniku preostaje ikonostas, koji ga dovodi u kontakt s bliskijim osobama u njegovu čovještvu, a to su svetitelji. Sveci na neki način zamjenjuju nedostatak čovještva Isusa Krista. Ne treba čuditi da običan vjernik laik zapravo ne doživljava liturgiju svojom, nego je prepušta onima koji su specijalizirani za nju, a to su biskupi, svećenici i monasi. U tom smislu može se primijetiti kako je sudjelovanje pravoslavnih vjernika u liturgiji vrlo oskudno, za razliku od Katoličke Crkve. Pravoslavni vjernici većinom se osjećaju nedostojnima spram golemog otajstva božanske liturgije i božanskoga Isusa Krista. Ta prevaga božanskoga uzrokuje također gotovo nepostojeću misijsku svijest u pravoslavlju. Razlog je očigledan. Budući da se slabo ističe da je Krist i čovjek – a time u svojem čovještvu Glava one Crkve, koja se treba širiti u ovom svijetu – pravoslavlje je pretjerano eshatološko, a time nemisijsko. Previše u nebu, premalo na zemlji.
Slabo je izražena misao da je svaki vjernik osposobljen da s Bogočovjekom Isusom Kristom bude njegov suradnik, da može i treba biti misionar, širitelj Radosne vijesti među ostalim narodima. Zato pravoslavlje uglavnom ostaje partikularno, ograničeno na one narode koji su ostali pravoslavni nakon raskola 1054. godine. Odatle i određeni teološki i politički fatalizam tih naroda. I teologija je eshatološki statična, ona gotovo i ne poznaje ozbiljan razvoj i otvorenost novim izazovima unutar povijesti, kao da je zamrznuta u prošlosti. To vrijedi također i za ikonografiju koja je također eshatološki statična, donosi isključivo božanski svijet, nedostaje joj ljepota, razigranost pa i dramatičnost svih onih ljudskih osobina Krista i svetaca koje susrećemo u zapadnoj ikonografiji. Ta se pravoslavna misaona forma može uvidjeti i na političkoj razini. Pravoslavlje Krista toliko čini božanskim, a time i udaljenim, da ono zapravo društvo prepušta njemu samomu, odnosno čini ga sekularnim. Ne treba zato čuditi da pravoslavna društva vrludaju između ekstremne sekularizacije i ekstremne politizacije kršćanstva. Ili se u tim društvima događa za vjeru neprihvatljiv spoj jednoga i drugoga: vrhunska sekularizacija u svakodnevici i vrhunska politizacija vjere u politici. Razlog je opet pretjerani naglasak na Kristovo božanstvo.
Stoga je ova epimeteja jedan mali doprinos dijalogu između katoličanstva i pravoslavlja, da jedni i drugi uvijek iznova stavljamo u središte potpunoga Isusa Krista, i Boga i čovjeka.
