Početna stranica » O radosti, radosti na krevetu

O radosti, radosti na krevetu

197 pregleda

Istinski si radostan samo ako si radostan u sebi, kod kuće, ako si radostan na svojem krevetu, ako ustaješ i liježeš s radošću (!), ako si radostan kad te nitko, ama baš nitko ne vidi!

Nama kršćanima nije strana tragedija (križ), ali zadnju riječ ipak ima komedija, božanska komedija. Ah, današnje je kršćanstvo tako hladnjikavo, dosadnjikavo, otužno – samo zato što više ne uzima Boga ozbiljno, u strahu i trepetu vjere. Zato nema u takvom kršćanstvu osmijeha, smiješka, nema one istinske zafrkancije u propovijedima, navještajima. Lica kršćana, propovjednikâ, sva su nekako obješena, polumrtva. Danas kršćani više ne znaju ni plakati, nasmijati se, nema ni tragedije, nema ni komedije. A zašto? Ponavljam stalno, već godinama: Bog se skrio, povukao se. Pogledajmo kako nam Pismo govori o radosti.

Prvo što nas iznenađuje, gotovo nas zbunjuje, jest zapovijed radosti. Nama je kršćanima zapovjeđeno da se radujemo! I kad ti nije do radosti, Pismo ti kazuje: „Daj prestani, zapovijedam ti, raduj se!” Poslušajmo Pavla: „Uvijek se radujte!” (1 Sol 5,16) Pa kako to? Čekaj, sad me boli glava, jučer me susjed žestoko napao, nedavno mi je netko drag preminuo, ostao sam možda bez krova nad glavom, pritišću me brige, nemam mira od internetskih poruka koje neprestano udaraju moj duh, kao da me netko lupa čekićem po glavi, i još mnogo toga. I sad ti dođe Pavao i veli: „Uvijek se raduj!” Isto to čine i psalmi. Volim psalme, njih bih najradije cijeli dan molio i pjevao. Kako li samo divno poništavaju moj ego. Taman kad mi je nešto krenulo, kad sam se već počeo napuhivati od uspjeha, eto mi psalma koji mi kazuje: „Smiluj se meni, grešniku!” Uh! Ja ludo radostan, a psalmi me pozivaju na tugu. A opet – a to je naša tema ovdje – kad mi nije ni do čega, kada mi duša leži u prašini, psalmi opet lupaju moj ego. Eto mi sada psalma koji me poziva na radost, na proslavu Boga. Psalam sada od mene zahtijeva da ludo pjevam aleluja Gospodu, da se radujem. Što da ti kažem: nema boljega načina, dragi čitatelju, da ostaneš ponizan, jednostavan, da slomiš svoj ego od onoga da svaki dan moliš i pjevaš psalme.

Dakle, Pismo nas poziva, rekoh, zapovijeda nam da se stalno radujemo. Razlog je vrlo jednostavan: Gospodin je zaista uskrsnuo! S njegovim uskrsnućem dogodio se već kraj svijeta, dogodila se već Gospodinova pobjeda nad ovim svijetom, nad Sotonom, nad zlom, nad svim našim tragedijama. Započela je božanska komedija gdje Bog zaista sve „okreće na dobro”. I to je najbolja definicija onoga što nazivam zafrkancijom u Pismu i u kršćanskom životu, te zbog takva zafrkantskoga Boga, zbog takvih njegovih zafrkantskih riječi i jesam kršćanin. S vjerom u uskrsloga Gospodina kršćanin se sa svime zafrkava, na sve frkne, „okrene” sve što god mu se događa na dobro. Zafrkancija je zato krepost dobra okretanja („bona conversio”). U tami si, sve propada, ali odjednom s vjerom u uskrsloga Gospodina samo „okreneš”, odnosno pustiš Bogu da on „okrene” sve na dobro. Ta zafrkancija, ta „bona conversio”, može se vidjeti i kod Sokrata koji, prije nego što će umrijeti, zafrkantski moli svoje prijatelje da najprije žrtvuju pijetla Asklepiju. A tek naš Spasitelj. On pak na križu nekom tamo okorjelom razbojniku obećava da će biti s njim u raju, ima čak vremena i razgovarati s tim razbojnikom, dok obojica vise u mukama. Ili pak nenadmašna zafrkancija s Petrom: Isus odabire pijetla da se izruga, odnosno bolje rečeno, da se u pijetlu – uživam slušati pijetle kako kukuriču u mom susjedstvu – nasmije Petru. Razumijete li o čemu govorim: u trenutku najveće moguće ozbiljnosti – Petrovo zatajenje – Isus kao da je preko pijetla ismijao Petra, odnosno kao da mu se dobro nasmijao! I možda je upravo to pijetlovo kukurikanje već bilo utjeha Petru, poticaj na obraćenje. U tom pijetlu kao da je Petar mogao čuti Kristov osmijeh. Nije ni čudo da mi kršćani u pijetlu vidimo sliku Isusa Krista. Krist je za nas mistični pijetao („gallus mysticus”) koji u našim tragedijama i tugama kukuriče uskrsnu radost.

Ali, rekoh: ne ćeš čuti uskrsloga Pijetla, ne ćeš se moći stalno radovati, „okretati” sve na dobro, živjeti ovim životom zafrkantski, prožet božanskom komedijom, ako Isusa, toga Pijetla, ne uzmeš do kraja ozbiljno, u strahu i trepetu vjere. Ako ne pustiš Isusa u svoj život, ako ne dopustiš da te obdari svojom radošću koju ti tada nitko neće moći oteti (Iv 16,20), ne ćeš biti radostan. Moraš se poniziti, postati prosjak Kristove radosti: „Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna” (Iv 16,24). Bez Isusa bit ćeš ili otužan, obješena lica, ili pak lakrdijaš, „vicmaher”, lovac na ispraznu radost. Ah, ti lakrdijaši: izvana pucaju od smijeha, a iznutra su otužni i prazni. A znaš li po čemu ćeš saznati jesi li istinski radostan? Samo ako poznaješ onu radost koju nazivam radošću na krevetu: „Neka se sveti raduju u slavi, neka kliču s ležaja svojih” (Ps 149,5). Dakle, istinski si radostan samo ako si radostan u sebi, kod kuće, ako si radostan na svojem krevetu, ako ustaješ i liježeš s radošću (!), ako si radostan kad te nitko, ama baš nitko ne vidi! Istinski si radostan ako se u svojoj samoći znaš baš dobro nasmijati, osmjehnuti, nježno se smješkati kao što to sada činim ja, dok pišem ovu epimeteju. Moja je radost u Riječi, u utjelovljenoj Riječi, Isusu Kristu. Moja je radost u njegovim riječima, pa neka i ove moje riječi nasmiju i mene i tebe, dragi čitatelju. Hajde, radujmo se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujmo se! (Fil 4,5).