Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 15:29
A lijekovi, pomažu ili štete? Teško je jednoznačno odgovoriti na to pitanje. Lako je dok je čovjek zdrav, dok je neugrožen. Kad se to naruši, lutamo i lutat ćemo tražeći svatko za sebe idealnu kombinaciju onoga što će baš nama pomoći.

Baka je za sve moje u igri "stečene" ogrebotine, bolove u mišićima i ubode insekta imala univerzalan lijek – rakiju, lozu. Naganjale smo se često po dvorištu, ja poderanih koljena, duboko uvjerena da je bolje umrijeti od trovanja krvi, nego od peckanja alkohola i baka, koja me nimalo nježno i tako uporno nastojala dohvatiti. Ona sama posezala je za farmakološkim sredstvima, tek kada bi svi narodni lijekovi zakazali i to samo dok joj najjača bol ne umine. Nakon toga bi samovoljno prekidala terapiju i otvoren lijek, odlagala na hrpu istih takvih. Uvijek je tražila da joj se nabavi upravo lijek koji je susjedi "puno dobro činio", bez obzira na to što je susjeda bila plućni bolesnik, a baku je mučila reuma.

Što se tiče lomova, u selu je uvijek netko znao "napraviti" slomljenu ruku ili nogu. Baka je važno pričala kako je neka njena poznanica kad je bila mlada slomila nogu i nakon bolničkog liječenja ostala hroma cijeli svoj život. Moja je, pak, obitelj tradicionalno prenosila znanje pripravljanja lijeka protiv žutice, pa su oboljeli k njima dolazili po pomoć. Paučina i duhan bili su "zaduženi" za zaustavljanje krvarenja i dezinfekciju, dodaj još čajeve i obloge i to je bilo to!

Lako je dok je čovjek zdrav, dok je neugrožen. Kad se to naruši, lutamo i lutat ćemo tražeći svatko za sebe idealnu kombinaciju onoga što će baš nama pomoći.

Sjećam se priče o poznanici koja je oboljela od tuberkuloze. Dugo je bila u bolnici, ali željenog poboljšanja nije bilo. Kod nas ljudi, već sam to spominjala, u svim svojim nevoljama utjehu i pomoć traže kod sv. Ante, tako je i ona, vjerojatno, moleći mu se za pomoć, usnula kako je vodi po livadama i kamenjaru i pokazuje joj ljekovito bilje. Prekinula je liječenje, brala trave i pila čajeve. Kad je došla na kontrolu liječnici se nisu mogli načuditi njenim nalazima. Što je bilo presudno u liječenju, ne znam, nije ni važno. Znam da se žena nakon toga još "dva života" naživjela.

Moram priznati da je mene od navedenog "zapadala" samo spomenuta loza, ostalo – na recept! Penicilin je bio lijek vrlo široke primjene. Treba dodati da je gotovo uvijek bio u injekcijama, tako da je liječenje podrazumijevalo i dodatni bol. Zato kad bi liječnik presudio "na injekcije", malo što je moglo zaustaviti bujicu suza. Najednom se penicilin počelo izostavljati, tvrdeći da više nije dobar ili barem ne dovoljno dobar, te da je potrebno pronaći zamjenu. Povremeno se pojavi tvrdnja da se radilo o smanjenju uporabe još uvijek korisnog i jeftinog lijeka, u svrhu plasmana novih, daleko skupljih. Što je istina, opet ne znam, ali je činjenica da su nekako istovremeno s povlačenjem penicilina lijekovi za djecu iz injekcija preselili u sirupe, pa sam promjenu pozdravila kao višegodišnji ucviljeni korisnik.

Moj poznanik, onkolog, govorio je kako se ne sjeća pacijenta koji se izliječio samo zračenjem i kemoterapijom. Od ključne je važnosti u kojoj je fazi bolest dijagnosticirana, kao i može li se u potpunosti zahvaćeno tkivo ili u lošijem slučaju organ, kirurški odstraniti. Sve ostalo je tek potpora u oporavku.

Kad izostane poboljšanje primjenom klasične, konzervativne medicine, odgovor se traži u prirodi, alternativi. Očajnički tražeći spasonosan lijek teško bolesni ljudi posežu za metodama i pripravcima za koje je iole zdravom razumu jasno da su potpuno bez učinka. Pri tome neki drugi ljudi, bez srca i savjesti, ostvaruju enormnu zaradu, trgujući raznim pripravcima, eliksirima, čudesnim kremama i ekstraktima, čija je cijena izražena u tisućama "nečega".

I jedni i drugi pri tom zanemaruju treću, ne manje važnu opciju – snagu volje, duha, snagu vjere.

Moje iskustvo potječe iz vremena dolaska na svijet mog sina. Rođen zdrav, ali dva mjeseca prerano, "neurorizična beba", kako zovu te malene. Stanje stabilno, ali se lako može promijeniti, rekli su liječnici. I moje se zdravlje zakompliciralo. Pojavili su se problemi sa disanjem, koje je postalo moguće samo u, gotovo, sjedećem položaju. Nakon toga i ozbiljna srčana aritmija i na kraju edemi, do deformiranosti. Žena problem! Unatoč brojnim pretragama, čak i u drugoj bolnici i zbilja velikom uloženom trudu, liječnici nisu uspijevali pronaći uzrok takvom stanju. Osjećala sam se sve lošije, bila već umorna od pokušaja. Sjećam se, bilo je to pred blagdan Tijelova. Zazvala sam Boga i rekla neka bude po njegovoj volji. Od liječnika sam zatražila da mi skinu sve te igle i cjevčice i omoguće mi da barem malo odspavam. Tako je krenula duga noć borbe i košmara u kojoj bih tek povremeno razaznala lica sestara oko sebe. Zaspala pred zoru. Kad sam se probudila, na samo Tijelovo, sjela sam na krevet i požalila se okupljenim sestrama da sam gladna. Smijale su se, šalile na moj račun govoreći: "Noćas si nas sve isprepadala, a sad bi samo jela!" Uglavnom, moj oporavak je konačno krenuo. Tako mi je i pružena prilika da svoje dijete vodim na terapije za razvoj motorike i ispravljanje govora. I uspijem! I uspijemo zajedno! On je danas zdravo i sretno, veselo i pametno dijete.

A lijekovi, pomažu ili štete? Teško je jednoznačno odgovoriti na to pitanje. Lako je dok je čovjek zdrav, dok je neugrožen. Kad se to naruši, lutamo i lutat ćemo tražeći svatko za sebe idealnu kombinaciju onoga što će baš nama pomoći.

Do tada? Ma, zdravi bili!

Izvor:
Svjetlo riječi