Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 08. 04. 2020. 09:37
„Ne mogu ti obećati da neće biti grmljavine”, rekla sam jednoga kišnog dana preplašenom sinu kad je bio malen. „Ali obećavam ti da ću biti tu, uz tebe, dokle god oluja ne prođe. U mom zagrljaju ništa te neće moći ugroziti. Moja ljubav je jača od straha.”

„Ne mogu ti obećati da te neće boljeti”, rekla sam pokojnom suprugu Matthewu kada se razbolio, „ali obećavam ti da ću te voljeti kroz bol i biti uz tebe, potpuno prisutna.”

„Bog ne obećava život bez teških trenutaka i boli”, pomislila sam stotinu puta u životu, „ali jedinu sigurnost koju imam da bih mogla proći kroz sve što mi život nosi, pronalazim u stalnoj i neporecivoj prisutnosti Ljubavi koja je jača i od straha i od boli.”

Probudio me zvuk snažnoga vjetra koji je granama stabla lupao po mom prozoru. Topla struja zraka donijela je miris kiše. Proljetne oluje me nikad nisu plašile. Matthew i ja često bismo zajedno sjedili na trijemu ispred kuće, gledali oblake kako donose kišu i brojili sekunde između munja i grmljavina. Odrastao je u malom gradiću u saveznoj državi Indiana, gdje su tornada bila česta pojava, pa nas je učio prepoznati znakove po kojima se može procijeniti mogućnost da se obična oluja pretvori u razornu vijavicu.

Neočekivana vijest

Ustala sam iz svoga prevelikoga i praznoga kreveta i zatvorila prozor. Kiša je već postala gusta s debelim teškim kapljama. Tek kad sam se ponovno uvukla pod tri sloja dekica i popluna, palo mi je na pamet kako je prije samo nekoliko sati bilo hladno... Tornado, pomislila sam, nagla promjena temperature zna utjecati na formiranje vijavica. Provjerila sam svoj pametni telefon, ali nisam našla nikakvo upozorenje ili poziv da se sklonimo. Zaključila sam da je u pitanju samo proljetni pljusak i odahnula. Prije nego što sam odložila telefon i ponovno utonula u san, otvorila sam Instagram na minutu. Samo da na brzinu vidim je li mama stavila nešto zanimljivo na svoj zid jer je u Zagrebu već bilo jutro.

#tornado #nashville, pisalo je ispod objave slika moga prijatelja. Kuća bez krova, ruševina nečega što je moglo biti kuća ili dućan, ulica zatrpana odlomljenim granama drveća, semaforima, električnim kablovima. Moj prijatelj je filmski umjetnik i kamerman pa sam na trenutak pomislila da se radi o kulisama za neki projekt na kojemu radi. No, ispod njegove slike, bila je još jedna objava, i još jedna. Prebacila sam se na Facebook i pratila objave koje su tamo dolazile svake sekunde: „Ja sam na sigurnom. Ako netko treba mjesto za prespavati, javite se na Messenger. Gdje mogu donijeti vodu? Dolazim s električnom pilom ako je netko zaglavljen.” Poruke su se redale jedna za drugom. Smireno, bez zvuka, u tišini, bez sirena vozila hitne pomoći, bez titlova, špica i dramatične glazbe, promatrala sam kako su se ljudi sami organizirali u lance dobre volje i ljubavi. Bez panike i straha.

Strah je bio prošao s tornadom. Nekoliko prijatelja opisalo je trenutke u kojima je tornado protutnjio kroz njihove kvartove: „Bojali smo se. Bilo je strašno.” Ali svaka objava završila bi s: „Hvala Bogu da nije bilo još gore. Molimo za sve koji su nastradali. Udružit ćemo snage i oporaviti se zajedno. Nitko neće biti zanemaren.” U svakoj se osjetila odluka za pozitivan stav – optimizam koji je neophodan za obnovu života nakon tragedije, bez kojega se lako možemo zaglaviti u katastrofama, boli, gubitku i beznađu – i dopustiti im da nas slome.

Zajedno na Kalvariji

I prije nego se vjetar iza tornada stišao, bilo je najvažnije izvući se iz straha (od opasnosti, od emotivne boli koja je neminovno slijedila, od suočavanja s posljedicama i od straha od neimaštine i neizvjesnosti) i odlučiti se za ljubav. Ljubav kojom je Isus zavapio prije nego je izdahnuo: „U tvoje ruke predajem svoju dušu.” Ljubav kojom se u praznoj grobnici ukazao Mariji Magdaleni. Ljubav koja nam daje sposobnost da i u najtežoj situaciji pronađemo razloge za nadu, zahvalnost pa čak i radost življenja.

Drugoga jutra uz vijesti o stradalima i poginulima, stizale su objave o organiziranim centrima za donacije i volontere. Učitelj mojih sinova poslao je sliku svojega auta parkiranoga ispred gomile dasaka, fasade i užasno deformiranih prozorskih okvira. „Naša kuća nakon tornada”, pisalo je ispod slike. U sljedećih sat vremena učenici i roditelji su zajedno i iz ljubavi skupili dovoljno novaca da učitelju i njegovoj mladoj supruzi pomognu da krenu graditi novi život.

***

„Kroz sve možemo proći zajedno”, obratio se dirigent školskoga orkestra prije kratkoga koncerta, samo večer prije nego što su se škole u našem gradu zatvorile zbog pandemije koronavirusa. Ni on, a i nitko od nas nije tada znao razmjere krize koja nas je čekala.

„Mama, jako sam žalostan”, povjerio mi se sin sljedećega dana kad nam je bilo jasno da će njegov maturalni put s orkestrom biti otkazan, a cijela završna godina izgledati puno drukčije od one koju smo zamišljali. „Što će se dogoditi? Kako će svijet funkcionirati?” pitao me. Iako je izrastao u odgovornoga, jakoga i sigurnoga 17-godišnjaka, čula sam u njegovu glasu dječaka kojemu nisam mogla obećati da neće biti grmljavine. „Jedino što znam je da ćemo kroz sve proći zajedno i nećemo se predati strahu i panici”, bilo je sve što sam mu mogla reći.

Možda cijela poanta Isusove muke na križu nije samo u tome da shvatimo kroz koliku bol je Božji sin prošao za nas da nas otkupi nego u tome da nam bude primjer kako da se i u najtežoj boli odlučimo za ljubav

U istom tjednu prolazili smo kroz dvije katastrofe... Šteta koju je tornado uzrokovao bila je očigledna, opipljiva. Ljudi su izgubili puno, neki stradali i izgubili i živote, ali još uvijek je zajednica mogla utjecati na izgradnju i obnovu. Konkretne akcije čišćenja i pomaganja, dale su nam osjećaj da ipak imamo neki mali dio pod kontrolom. S pandemijom je sasvim nešto drugo. Kako jedan drugome pomoći iz izolacije? Kako čekati da sve prođe pa da počnemo sagledati štetu i napraviti plan za obnovu, kad nitko ne zna koliko će izvanredna situacija potrajati. Nestašica toaletnoga papira bio je mali pokušaj da ljudi barem kontroliraju zalihe, kad im je jedino to moguće. S druge strane, na mom zidu društvenih mreža odmah su se počele pojavljivati objave pozitivnih savjeta koji će nam podići moral i podsjetiti nas da nismo sami. Video u kojem se mogu čuti pjesme s talijanskih prozora i balkona svima nam je dao nadu da će se uvijek naći netko od nas tko će podići klonule nekom dobrom humanom idejom ispunjenom ljubavlju.

Dva dana nakon tornada prošla sam autom kroz dio Nashvillea koji je bio devastiran. Ogromna poslovna zgrada bez krova, s rupama umjesto prozora, zjapila je sama okružena kućicama koje nisu bile nimalo oštećene. Pomislila sam kako je tornado ogromna sila struje zraka s uskim promjerom razaranja, za razliku od mikroskopskoga virusa kojem se ne vidi trag, a koji ima snagu paralizirati cijeli planet.

Jedino što je oboma zajedničko i na što možemo utjecati jest naša reakcija na njih. Hoćemo li dopustiti strahu da nas odvuče u paniku i uzrokuje nam još veću bol ili ćemo potražiti zalihe ljubavi i snage u običnim trenucima – proljetnom cvijeću koje je propupalo bez obzira na viruse i vremenske nepogode, pjesmi koju možemo pjevati s prozora ili šalici kave u sunčano jutro s mamom na video pozivu.

Možda cijela poanta Isusove muke na križu nije samo u tome da shvatimo kroz koliku bol je Božji sin prošao za nas da nas otkupi nego u tome da nam bude primjer kako da se i u najtežoj boli odlučimo za ljubav. Kako da još više opraštamo, dublje iscjeljujemo i svjesnije prihvaćamo radost življenja.

Nitko od nas nema garanciju ili obećanje da će sve biti onako kako mi to zamišljamo. Ali svatko ima izbor da se odluči za ljubav ili strah – život ili polako umiranje, optimizam ili paniku. Uskrsnuće ili zaglavljenost na Kalvariji.

Izvor:
Svjetlo riječi