Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 13. 04. 2017. 15:40
Može se to nazvati sudbina, Božja volja, čak i slučajnost, kako kome drago, ali taj mali djelić sekunde taj je čovjek, moj anđeo čuvar, ušao, bio gurnut u moj život te je, ne znajući, utjecao zauvijek na sve ono što će se ili neće nikada dogoditi.

Špica. Popularni naziv za udarni termin tijekom radnog dana, otprilike između 15:30 i 17:00 sati. Vrijeme kada se ljudi u nepreglednim gomilama pješaka i rijekama automobila vraćaju svojim kućama razmišljajući o večeri, brzoj kupovini, djeci u vrtiću ili školi i svi, baš svi imaju zajedničku misao – što prije, što brže!

Prelazila sam tako jedno vrlo prometno križanje, umorna i, iskreno, mislima odsutna. Hodala sam po inerciji u gomili, od semafora do semafora. Stajala sam pred sljedećim pješačkim prijelazom, nestrpljivo čekajući zeleno, prva s lijeve strane špalira nestrpljivih „čekača“.  Dočekala sam ga konačno i u mislima već bila na drugoj strani, a u stvarnosti s desnom nogom u zraku, kada me snažno, brzo i čvrsto stisnulo nešto preko desne ruke, poremetilo, zanijelo, povuklo i prisililo da se pokorim, umirim, sve u trenu, u djeliću sekunde.

Okrenem se, ljuta, iznenađena i nađem se oči u oči sa potpuno nepoznatim starijim čovjekom, izrazito blagog lica, veselih očiju, koji me čvrsto uhvatio ispod desne ruke i privukao na sebe. U trenu pored njega ugledam i ženu, otprilike istih godina, koja se jednako blesavo, meni barem, smješka i klima glavom potpuno nepoznatoj osobi. Djelić, minijatura djelića sekunde bila je dovoljna da se naživciram, naljutim, izbačena iz svog ritma i namjere, pa nevjerojatno što si ljudi dopuštaju u današnje vrijeme. Halo, „ja Tarzan-ti Jeane“ čovječe, moj osobni prostor – tvoj osobni prostor,  koji je tvoj problem?! Sve mi to proleti u sekundi, otvorim usta da se pobunim, prigovorim, viknem…, u tom trenutku s moje lijeve strane velikom brzinom projuri automobil i nestade iz vidnog polja.

Otresem se vrlo grubo „Tarzanove“ ruke u žurbi i počnem vikati za dimom auspuha jurećeg automobila jer je to sve što je od njega ostalo: „Pa jesi li ti, čovječe, normalan? Pa zeleno je! Mogao si nekog…“ U trenu se smrznem, ukočim, promislim, shvatim, osvrćem se na sve strane tražeći čovjeka blagog lica i gospođu koja je bila s njim… Nestadoše, kao da su u zemlju propali… Sad shvaćam… Što li će čovjek pomisliti? S punim pravom! „Kakva zemlja! Kakvi ljudi! Ma zašto sam se uopće umiješao? Glupača nezahvalna! Kakav odgoj! Bože…“ Ugledam nedaleko skupinu stranaca razasutu u malim grupicama i učini mi se da je i moj par imao ruksake, udobnu obuću, neke kape, šeširiće, počnem na sve strane preventivno vikati: Danke! Thank you! Sorry! O, sorry…

Nigdje ih, kao da ih Bog nije ni dao, reklo bi se…, i sine mi! Okrene se sve oko mene: i zvukovi, boje, brzina, koraci i riječi i shvatim, o Bože shvatim tvoju nakanu, tvoj trud… Može se to nazvati sudbina, Božja volja, čak i slučajnost, kako kome drago, ali taj mali djelić sekunde taj je čovjek, moj anđeo čuvar, ušao, bio gurnut u moj život te je, ne znajući, utjecao zauvijek na sve ono što će se ili neće nikada dogoditi.

Dugo se nisam mogla pomaknuti s mjesta. Činilo mi se - vječnost. Koljena su mi klecala i shvatih da je preko mene trajno utjecao na život onih koji o meni ovise, pa na one koji će od njih doći jednom… I poredasmo se kao domine u nepreglednoj koloni, uplaših se veličine… I dosega…

Zato, ona stara priča o tome kako su se ljudi otuđili, postali samodostatni… Informatizacija, telekomunikacija zamijenile su mjesta susjeda, obitelji… A vidiš, ipak ne ide, ipak ne može… I više nego ikad pomislih kako nitko, baš ni jedan čovjek na svijetu ipak nije otok…

Dogodi se često u životu da prava namjera, dobra namjera ne bude prepoznata, na pravi način shvaćena, zasluženo dočekana… Jednostavno ne bude dobro dobrim vraćeno. Zaboli to, istina, ali samo na tren i ne treba odustati. Treba nastaviti biti čovjek jer mnogo više prima onaj koji daje.

Što se tiče osobne satisfakcije, doći će i to na red, neminovno, možda u čudnom obliku…, barem na prvi pogled.

Izvor: