Kolumnist: Snježana Šušnjara - Pogled u dušu
Objavljeno: 01. 09. 2017. 09:21
Mladi danas odrastaju u svijetu koji je obilježen pojavama koje njihovi roditelji nisu iskusili i s čijim se utjecajem ne znaju uvijek nositi. Pojam globalizacije koji se stalno spominje predstavlja mogućnosti jednake za sve.

Zapravo on to uopće nije, iako je približio Zapad zemljama koje su ranije od njega zazirale i bile predstavljane kao opasnost za njihovu slobodu i način življenja. Danas kad su pomaknute granice, mladi su stalno izloženi novim situacijama i procesima transformacije svakodnevnoga življenja. Grčevito se nastoje prilagoditi novim uvjetima koji su, uglavnom, stresni. Svijet s kojim se danas susrećemo jest svijet siromašnih i bogatih, svijet demokracije, ali i izrazite nejednakosti. Porast nasilja je sveprisutan, a pri tom raste i nesigurnost. Promjene koje se događaju zbunjuju ljude, osobito mlade, i kako Tanja Rener ističe, oni se nalaze u „praznoj budućnosti”. Dolazi do pojave globalne kulture mladih koja se oslikava kroz pojavu složenih oblika hibridne kulture i identiteta, a posljedica je konzumerizma i različitih djelovanja novih komunikacijskih tehnologija.

Upravo komfor koji počiva na modernoj tehnologiji i prevelika ponuda koju nudi društvo koje počiva na konzumerizmu pridonose pojavi da djeca u ranim fazama odrastanja, umjesto da se prilagode okolini, očekuju da se okolina prilagodi njima. Autorica knjige Mali tiranin Irina Prekop ističe da već u ranim fazama odrastanja djetetu treba postavljati granice i upućivati ga na određena pravila. Onda ono s pravilno usmjerenim stavovima nastavlja i u kasnijim fazama svoga razvoja. Ako dijete od malih nogu nauči udarati svoje roditelje čim osjeti agresivni impuls, ono će i kasnije tako reagirati. Ono što naučimo dok smo djeca, radit ćemo i kao odrasli. Ako se malom djetetu dopusti da preuzme vlast nad odraslima, ono će s vremenom sve više osvajati i inzistirati na određenim svojeglavo postavljenim pravilima koja služe samo njegovom osobnom ugađanju i poprimaju karakter hira. Prekopova to uspoređuje s primjenom sile i zakona u totalitarnoj državi, jer se i tu postavljaju pravila koja su sama sebi svrha, a posebna pažnja se pridaje njihovoj provedbi.

Od malih nogu...

Danas su sve češći slučajevi djece koja zlostavljaju roditelje. Nasilno ponašanje djece prema roditeljima je u porastu, a institucije ne znaju kako se s tim nositi. Nema sigurnih kuća za roditelje. Nepoželjno ponašanje djece prema roditeljima započne u najranijoj dobi i ako mu se ne stane u kraj, ono poprima veće razmjere u zrelijoj dobi djeteta. Dijete započne gurkati roditelja, udarati ga, a roditelj to sve prihvaća s osmijehom i opravdava dijete i njegove postupke. Roditelji su preslabi i ne uviđaju opasnost od nepostavljanja granica i pravila djetetu. Iz vlastitoga neznanja dovode i sebe i dijete u nepodnošljivu situaciju. Kad tinejdžer počne psovati roditelju, prijetiti mu, bježati od kuće ili krasti novac i uništavati imovinu, onda roditelj stoji skamenjen od srama i nemoći. Ako roditelji nisu naviknuli komunicirati s djetetom dok je još bilo malo i učinkovito rješavati sukobe koji su nastajali, onda su sada dovedeni u situaciju iz koje ne vide izlaz. Ono što dijete ne nauči kao malo, neće nikada ni naučiti, ističe Prekopova.

Upravo nedostatak komunikacije roditelja s djecom i njihovo nebavljenje njima na pravi način dok su mala (provođenje što više zajedničkoga vremena u prirodi, igri, obavljanju različitih obveza, zadataka, aktivnosti u kojima i dijete sudjeluje, ukazujući mu povjerenje da ono to može...) pridonosi sve većoj otuđenosti djece od roditelja i potpunoj odsutnosti empatije kod djece. Kasnije dolazi do pojave nasilničkoga ponašanje djece prema roditeljima i to uglavnom zbog različitih ovisnosti kojima su danas sve više izložena (droga, alkohol) i za koje su im potrebna materijalna sredstva koja oni sami ne posjeduju.

Nedostatak komunikacije roditelja s djecom i njihovo nebavljenje njima na pravi način dok su mala pridonosi sve većoj otuđenosti djece od roditelja i potpunoj odsutnosti empatije kod djece

Pedagoginja Jasminka Zloković ističe da je jedan od uzroka maloljetničkoga nasilja prema roditeljima nestanak normalnih obitelji, onih sa srednjom razinom funkcioniranja i komunikacije. U Hrvatskoj je u 2013. godini bilo oko 28 000 djece zlostavljača roditelja, a roditelji su bili žrtve u 16 % slučajeva zlostavljanja u obitelji. Prema svjetskim nalazima, najveći broj maloljetnih zlostavljača se nalazi u dobi od 12 do 14 godina, a roditelji žrtve imaju u prosjeku 44 godine. Samohrane majke i pomajke su najčešće žrtve, ali i očevi koji imaju zdravstvenih ili tjelesnih problema.

Socijalni pedagozi su zapazili da se dvije skupine zlostavljača posebice ističu. U prvu spadaju djeca koja sporadično nasrću na roditelje, npr. maloljetnik pijan noću dolazi i maltretira roditelje. U drugu spadaju djeca koja prvo psihički i ekonomski zlostavljaju roditelje, a kasnije i fizički nasrću na njih što roditelji nastoje zataškati. Obitelj se tako zatvara i funkcionira u nemogućim uvjetima sve dok se ne dogodi nešto strašnije, poput obiteljske tragedije koja se dogodila ove godine u Hrvatskoj u kojoj je 19-godišnjak ubio svoje roditelje.

Gdje je granica?

Tu je još i pojava brendiranja mladosti koja se nameće mladima i koja dominira njihovim prostorom u kojemu oni stvaraju identitet pod utjecajem novih tehnologija što je već sociološki fenomen. Otuda i ona reklama jednog hrvatskoga mobilnog operatora, u kojoj su mladi glavni akteri i kojom se nastoji predstaviti moderni životni stil, kojemu stariji nisu dorasli. Tako i tekst koji prati sliku poziva na izrugivanje starijih koji su kao staromodni i nesvjesni trenutka, pa stoga i nisu sposobni koristiti nove tehnologije. Tekst glasi: Lijeni smo i grozni! – Kažu da ćemo upropastiti cijeli svijet. – Po vama smo svi mi lejm. A vi ne znate ni što je lejm. Dajte si više zguglajte neš'. – Grozni smo nepismeni i ne dižemo se starijima, kao... previše tipkamo! – Nemam plan. K'o da ste ga vi imali. Sigurno neću radit' u istoj firmi cijeli život. – Samo nam je do zabave? A vi ste samo, kao, čitali ruske klasike. – Živjet ćemo zauvijek kod staraca i nikad nećemo odrasti. – Znam ja zaš' vam mi idemo na živce! Zato što smo mi mladi, a vi – niste! A vi – niste! Niste! Sorry, al' netko vam je to treb'o reć! Tako roditelji primaju poruku da nisu u trendu, da su out.

I onda, kao odgovor na potrebe roditelja i njihovu ljubav prema njima, bez obzira na sve, ta ista djeca, sada već mladi ljudi, često i sami u brakovima i roditelji, napuštaju svoje roditelje i odlaze od kuće i iz zemlje. Ako vas više ljubim, zar da budem manje ljubljen? pita sveti Pavao Korinćane. Fenomen je to koji je odraz današnjice i koji poziva na uzbunu, ali se alarm u našoj državi i ne čuje. Ne čuju se vapaji prosvjetne zajednice koja svakim danom svjedoči drastičnom smanjenju broja djece u školama. Društvo okupirano samo sobom ne čini ništa kako bi istražilo ovu pojavu. Političari u svojim nejasnim magnovenjima zavaravaju svoje birače lažnim podacima, stvarajući privid koji više nikoga ne zanima. Nažalost, kako Zlokovićeva ističe, mi smo kao društvo sve učinili posljednjih desetljeća da izokrenemo moralne vrijednosti: Rad, poštenje i odgovornost postali su nešto što izaziva podsmijeh. Mladi vide da nasilnici žive dobro, poruka koja im se odašilje jest da se nasiljem postižu ciljevi.

Izvor:
Svjetlo riječi