Kolumnist: Snježana Šušnjara - Pogled u dušu
Objavljeno: 22. 02. 2021. 08:50
Studenti su voljeli provoditi vrijeme s njim jer su znali da u njemu nema prijetvornosti, da se ne šepuri i nameće svojim znanjem, da je jedan od njih, jer dijele istu sudbinu. Učitelj kakav treba biti

Malo tko od nas razmišlja o tome da je papa Ivan Pavao II. u svojim mladim danima bio profesor i predavač na teološkim fakultetima u Poljskoj. Otud se može protumačiti i njegov pedagoški odnos s mladima i razumjeti njihovo povjerenje koje su mu iskazivali tijekom brojnih susreta.

Bilo je tu i smiješnih, ali i ozbiljnih zgoda. Jedna konstantna koja se provlači u životu Karola Wojtyle kasnije pape Ivana Pavla II. jest siromaštvo i ljubav prema bližnjemu. Svi svjedoci koji su imali prilike živjeti, raditi ili surađivati s njim kazuju o njegovoj poniznosti, ali i velikodušnosti u siromaštvu. Kako je jedna majka govorila svome sinu: – Nikad nisi toliko siromašan da ne možeš drugome još siromašnijemu nešto dati. Tako je i on od svoje bijede i oskudice, skidao svoj džemper, svoj kaput sa sebe i davao potrebitijima dok se sam smrzavao i teško živio. Kako je jednom napisao: „Osjećam se malenim u rukama velikoga Boga.” Skromno je živio i u vrijeme kad je bio izabran za papu. Kad su poslali po njegove stvari, kamion se vratio skoro prazan, s nešto knjiga i cipela. U čestim prigovorima njegovih prijatelja i štićenika da će oboljeti i sam i da ne smije tako sebe iscrpljivati govorio je: „Onome koji hoće, ništa nije teško.” Molitva, poniznost i siromaštvo. U tim danima svoga „profesorovanja” bio je izabran za studentskoga duhovnika. Studenti su tražili osobu koja bi ih razumjela, a istodobno i poučavala u mudrosti vjere. Trebao im je netko sličan njima i Wojtyla im se učinio pravim izborom. Išao je s njima na izlete i provodio, kako je to naglašavao, „izletničko dušobrižništvo”. Kroz svakodnevne aktivnosti i razgovorima upoznavao ih je bolje i nastojao im biti dobri pastir. Živjeli su u jednakoj materijalnoj oskudici, ali ohrabreni i nahranjeni duhovnim vodstvom, kako se navodi u knjizi Zgode, misli i anegdote Ivana Pavla II.

Izvanjski siromah

Dok je radio kao profesor, dolazio je u istrošenoj reverendi, u starim cipelama, a umjesto šešira kao oznake profesorskoga staleža, nosio je staru pilotsku kapu. Studenti bi, misleći da je jedan od njih, znali istresti dušu neznancu, a onda kad bi ga sreli kao svoga učitelja, nisu znali kako se ponašati. Međutim, iako izvanjski siromah, taj profesor je ulijevao povjerenje, začuđivao svojim znanjem, zbunjivao govorom i pristupom. Voljeli su ga studenti jer su osjećali da mu je stalo do njih i njihova mišljenja i znali su da ih čuje dok ih sluša. Za najsiromašnije je skupljao novac i donosio u Upravu kako bi im se ravnomjerno podijelilo. Nitko nije znao otkuda mu novac jer sam nije imao ništa.

I kao nadbiskup, a kasnije kardinal, nastojao je biti bliz i na raspolaganju i nije zaboravljao svoje štićenike. Ako bi dobio neku skupu stvar na dar, brzo bi nestajala u rukama drugih, potrebitijih, jer je uvijek isticao da svećeniku, koji se zavjetovao na siromaštvo, ne trebaju skupe stvari. Svojim životom je to svakodnevno i potvrđivao. „Uzvišenost duhovnih vrijednosti nad materijalnim nije samo stvar nekakva iracionalnoga osjećaja. One su uzvišenije stoga što se vežu s objektivno višim bićem, s bićem savršenijim od materije”, pisao je u Teoriji etike.

Na kolokvijima nije samo ispitivao nego je mudro vodio studente, izazivao ih kako bi slobodno izrekli svoje mišljenje, ohrabrivao ih da kritički promišljaju, a potom im ukazivao na pogreške ili netočnosti na smiren i blag način. Na njegovim predavanjima je uvijek bila gužva jer nije teoretizirao, nego je ulazio u problem i pojašnjavao. Isticao je da bavljenje etikom ne podrazumijeva samo teoriju. Kako je Edith Stein napisala: „Najučinkovitije odgojno sredstvo nije poučavanje, nego živ primjer...”

I doista je bio čudesan predavač, pedagog, filozof, častan čovjek. Studenti su voljeli provoditi vrijeme s njim jer su znali da u njemu nema prijetvornosti, da se ne šepuri i nameće svojim znanjem, da je jedan od njih, jer dijele istu sudbinu. Učitelj kakav treba biti. Na izletničkom dušobrižništvu su osjećali su da brine za njih, da ga boli nepravda i da je tu da ih ohrabri i utješi. Kako je rano ostao bez roditelja, znao je kako je trpjeiti neimaštinu i boriti se svakodnevno u životnim nedaćama. Ivan Pavao II. je pisao je u svojoj knjizi Dar i otajstvo: „Svakog dana sam mogao biti 'dignut' iz kuće, iz kamenoloma, iz tvornice i biti odveden u koncentracijski logor. Ponekad sam se pitao: toliki moji vršnjaci gube život, zašto ne ja? Danas znam da to nije bilo slučajno. (...) Mene je Providnost poštedjela najtežih iskustava. Zbog toga je tim veći osjećaj mojega duga prema meni znanim i prema onim brojnim meni neznanim osobama, bez razlike na narodnost i vjeru, koje su svojom žrtvom na velikom žrtveniku povijesti pridonijele ostvarenju mojega svećeničkoga poziva.”

„Bijedni čovjek”

Čak su i predstavnici tajnih službi tadašnje Poljske, infiltrirani u crkvene krugove, procjenjivali o njemu u svojim izvješćima kako neće postati osobit crkveni velikodostojanstvenik jer se ne uklapa u postojeće standarde i izgleda kao prosjak. Jedan od njih ga je nazvao bijednim čovjekom. A taj 'bijedni čovjek' je uvijek u pauzama između predavanja molio i nikad nije mijenjao ovu naviku. Umjesto na kavu, otišao bi u kapelicu. To ga je jačalo i davalo mu snage u svakodnevnim kušnjama i nedaćama. Da bi crkvena vlast u Narodnoj Republici Poljskoj mogla imenovati kardinala, morala je dobiti suglasnost političkih vlasti. Tako su te vlasti odbile sve predložene kandidate čekajući da Primas predloži Wojtylu, misleći da će lako s njim izići na kraj, očito se rukovodeći njegovom vanjštinom i nekonvencionalnim ponašanjem. Grdno su se prevarili. Wojtyla je bio pravi čovjek na pravom mjestu. „Nameće se zaključak da su putovi Providnosti nedokučivi. Da komunističke vlasti nisu odbacivale redom kandidate primasa Wyszinskoga, možda ne bismo imali papu Poljaka”, istaknuo je Jan Nowak-Jezioranski u svojoj knjizi Polska z oddali.

Papa Benedikt XVI., nasljednik pape Ivana Pavla II. je jednom je napisao „Nije riječ o tome da trebaš činiti izvanredne ili junačke geste već da djeluješ tako da sve talente i vlastite mogućnosti upotrijebiš tako da urode plodom nastojeći stalno napredovati u vjeri i ljubavi.” I upravo je to najbolji opis odnosa Karola Wojtyle sa studentima, bio je i profesor, i dušobrižnik, i utješitelj, i dobročinitelj. Zajedno s njim i oni su uviđali snagu vjere i kroz trpljenjem i kušnjamae dolazili do spoznaja, koje su kasnije i sami primjenjivali u životu. 

Izvor:
Svjetlo riječi