Kolumnist: Pavo Filipović - Politički (ne)korektno
Objavljeno: 02. 03. 2018. 09:13
Foto: Pinterest
Za vrijeme priprema za Drugi vatikanski sabor, koji je sazvao papa Ivan XXIII., htjeli su neki u vatikanskim vrtovima i knjižnici modernizirati kotlove za grijanje. Nekolicina radnika je tada naletjela na velike životinjske kosti.

Mislili su kako su naišli na ostatke nekoga dinosaura. Budući da ostatci nisu bili okamenjeni, bio je dovoljan kratki pogled znalačkoga oka da se utvrdi kako se radi o mnogo mlađoj životinji, i to o slonu. Euforija je odmah splasnula, kosti su spremljene, a na tajanstvenu iskopinu se uskoro zaboravilo. Kasnih osamdesetih godina prošloga stoljeća za nju se počeo zanimati arheolog Silvio A. Bedini kada je, istražujući vatikanske podzemne hodnike, naišao na još slonovih kostiju. Potaknut znanstvenom znatiželjom stao je stvar proučavati, a rezultate svoga proučavanja sažeo je u knjizi Papin slon (The Pope’s Elephant) koju je objavio 1997. godine. U njoj razrješuje zagonetku tajanstvene iskopine. Životinja o kojoj se radilo bijaše slonić Hanno, kućni ljubimac renesansnoga pape Leona X. s kojim se sukobio reformator Martin Luther. Taj slon je imao postati dvostruki simbol reformacije, budući da se uz njega veže njezin nastanak i njezin završetak.

Antikrist u Vatikanu

Kada je Giovanni de' Medici, sin Lorenza Veličanstvenoga, najvjerojatnije 1514. godine, okrunjen za papu Leona X., u Rimu je upriličena velika svečanost. Vladari Europe nastojali su nadvisiti jedni druge u darovima pri čestitanju raskošnomu Papi čiji je slogan bio: Bog nam je dao papinstvo – uživajmo! Portugalski kralj Manuel I. zasjenio je sve ostale kad je Papi darovao bijeloga debelokošca iz Indije, nazvanoga po istoimenome slavnom kartaškom moreplovcu (H)annoneu. Kada je životinja ulazila u Vječni Grad, nastao je veliki metež zbog atrakcije i znatiželje. Treba znati kako su Rimljani posljednji put vidjeli slona prije tisuću godina kada je propadalo Rimsko Carstvo. Slonić Hanno bio je urešen najskupocjenijim tkaninama s Istoka, draguljima, zlatnicima i biserima, a na grbači je imao srebrni baldahin u kojemu bijaše škrinja s kraljevskim darovima. Povorka je jedva prošla uz Anđeosku tvrđavu od silnoga mnoštva i kretala se dalje prema Apostolskoj palači.

Stupivši pred Papu, slonić je na zvuk glazbala zaplesao i tri puta surlicom zatrubio te na znak dresera, tzv. mahuta, pokleknuo pred Papom, zagrabio vode iz fontane i poškropio Papu koji je bio mokar do kože. Svi su ostali zaprepašteni i očekivali eklatantnu situaciju. No, diplomatski dar Manuela I. renesansnoga je Papu doveo do takva uzbuđenja da su kardinali strahovali kako će dobiti srčani udar. Prije slanja egzotičnoga diplomatskog dara portugalski kralj je iz Lisabona slao pisma u Rim u kojima je najavljivao novo portugalsko svjetsko carstvo. Ono čemu se nadao portugalski kralj u Lisabonu, tomu se kudikamo više nadao novi Papa u Rimu, kaže novinar Hans Conrad Zander, jer su muslimani napravili gotovo neprobojan obruč oko kršćanskoga svijeta. Carigrad je već bio pao, a u Veneciji su se svi za laku noć pozdravljali krilaticom: Ujutro će pijetao turski kukurikati. Sada su Portugalci probili muslimanski osvajački obruč preko mora. Ako novi kontinenti: Afrika, Azija i Amerika postanu portugalski, onda će svijet postati kršćanski.

Nije onda ni čudo što je Papu zahvatila tolika euforija kada se azijatski slonić tako šarmantno poklonio pred njim. Leon X. je morao imati osjećaj kako mu se klanja sav novootkriveni svijet i traži njegov blagoslov. No, ubrzo je stiglo kobno upozorenje, pravi „menetekel”, kada se slonić nakon dvije godine ozbiljno razbolio. Uzaludno je Papa dao k sebi pozvati najbolje liječnike Rima. Životinja je i dalje ležala u svomu kavezu jedva dišući. Najzad se neki liječnik šarlatan dosjetio kako bi se možda moglo raditi o začepljenju pa je predložio da mu se dadne laksativ. Najskuplji tadašnji laksativ bijaše tečno zlato. Papa se odlučio za tu vrstu „lijeka”. Slonić je nakon toga podlegao jer se po svoj prilici baš od zlata i začepio. Bilo je to godine 1516.

Rimskim ulicama obilazio je neki pokornički propovjednik fra Bonaventura koji je cijelu zgodu tumačio kao znak zle kobi koja ima snaći Papu i kršćanstvo. Samo godinu dana kasnije na Sjeveru je izbio sukob upravo oko vjere i zlata. Čim novčić u škrabici zazveči, duša iz čistilišta prelazi u raj i više u mukama ne ječi, glasila je dubiozna krilatica vjerskih tezgara koji su trgovali oprostima i navukli na sebe bijes „grubijana sa Sjevera” – Martina Luthera. Uzalud je kardinal i humanist Hieronymus Aleander, inače dobar poznavatelj prilika u Njemačkoj, Papu upozoravao neka ozbiljno shvati pobunu u Wittenbergu i njemačkoga monaha koji ga u svojim pamfletima naziva „Antikristom u Vatikanu”. Umjesto toga, Papa je odmahnuo rukom i rekao kako ga ne zanima ta „njemačka monaška kavga” i cijelu stvar povjerio svojemu nećaku Giuliju de Mediciju koji je napisao bulu izopćenja Martina Luthera iz Katoličke Crkve. Leon X. je nije niti pročitao, već samo potpisao i nastavio se zabavljati i uživati u papinstvu. Kolika sličnost između ljubimca i njegova vlasnika! Oba su patila od začepljenja zlatom.

Zašto slonovi ne donose sreću?

Ima nešto znakovito u tome što su ostaci slonića Hannoa pronađeni baš za vrijeme priprema za Drugi vatikanski sabor. Kada je urugvajski mislilac Alborto Methol Ferre, za kojega papa Franjo tvrdi kako ga je naučio misliti, u jednome intervjuu zamoljen sažeti velike rezultate Koncila, dao je vrlo neobičan odgovor: „Saborom Crkva nadilazi kako protestantsku reformaciju tako i sekularno prosvjetiteljstvo. Ona ih nadilazi u smislu da preuzima ono najbolje i od jednoga i od drugoga. Možemo to i ovako reći – Crkva ponovno stvara novu reformu i novo prosvjetiteljstvo. To bijahu dva velika pitanja koja su ostala do tada nerazriješena i računi neporavnati. Saborom reformacija i iluminizam definitivno postaju prošlost, gube svoju bit i razlog postojanja i najbolji dio sebe ostvaruju sada u unutrašnjosti Katoličke crkve. Crkva ih upija u sebe i time obeskrjepljuje kao neprijatelje i oduzima im konstruktivnu snagu.”

Proslava velikoga protestantskog jubileja – 500 godina reformacije – prošla je unatoč desetljetnim vrhunskim pripremama bez većega zanimanja i oduševljenja javnosti. Istaknuti protestantski teolozi, Friedrich Schorlemmer i Christian Wolff, podvlače negativnu bilancu u svome proglasu Reformacija u krizi – protiv samoobmane. Prigovaraju kako su prešućena dva goruća problema suvremenoga protestantizma: nestanak protestantskih zajednica u sekularnome društvu i gubljenje statusa svjetsko-povijesnoga značaja reformacije u vremenu dijaloga, tolerancije i ekumenizma. Bernd Rebe poziva na odustajanje od uljepšavanja reformacije i tvrdi kako nam Luther danas više ne može biti uzor. Protestantski teolog Sebastian Moll napisao je novih 95 teza, ali ovaj put upućenih Evangeličkoj Crkvi.

Nakon proslave 81. rođendana pape Benedikta XVI. u Bijeloj kući 2008. godine te nakon posjeta pape Franje Švedskoj povodom otvorenja proslave jubileja 2016. godine i njegova govora ispred Independence Halla u Washingtonu ove godine, mnogi evangelici smatraju kako je suvremeni protestantizam na umoru. Veliki katolički povjesničar Hilaire Belloc tvrdi kako je vrlo teško odrediti trenutak preokreta u velikim povijesnim procesima, ali je struja povijesnoga tijeka promijenila smjer protestantske prevlasti u Europi i svijetu negdje između 1885. i 1904. godine. Prema Metholu Ferreu i nekim protestantskim autorima, protestantizam je još k tomu od Drugoga vatikanskoga sabora naovamo na umoru. Iako Indijci slonove smatraju donositeljima sreće, slonić Hanno za katolike i protestante doista nije bio simbol sreće!

Izvor:
Svjetlo riječi