Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 30. 03. 2021. 08:31
Rastužuje me činjenica da smo mi ljudi proveli skoro čitavu povijest gradeći zidove i braneći se jedan od drugoga. I što izgleda ništa nismo naučili. Još uvijek tvrdoglavo skupljamo svaki svoju hrpicu nečega za što mislimo da će nam donijeti sreću ili moć

Kao mala djevojčica voljela sam slušati bajke o princezama i zamišljati da sam i sama princeza u nekom lijepom dvorcu ispunjenom glazbom, nasmiješenim podanicima i brižnim slugama, s pladnjevima voća i kolača, i sjajnim raskošnim lusterima.

Nisu me plašili ni dijelovi o zlim vilama, ljubomornim maćehama i opasnim zmajevima jer sam uz pomoć šarenih i lijepo ilustriranih slikovnica i bajki u crtićima naučila da na kraju ljubav pobjeđuje, a princeza i princ žive sretno do kraja života.

Kad bismo s obitelji posjetili neke od ruševina starih dvoraca i tvrđava, moja mašta bi poput računalne aplikacije popunila potrgane kamene zidove, popravila vrata i pokretni most dvorca, i poput čarobne vile pretvorila moje stare traperice i vesticu u haljinu od svile i bisera.

Natuknice života

Mislim da je tada samo jedan od dvoraca imao i muzejski prostor u koji se moglo ući i vidjeti iznutra kako su plemići živjeli. Ali, došli bismo ili prekasno kada se muzej već zatvarao ili nas je bilo previše i nekome se nije dalo ići. U nedostatku uvida u unutrašnjost zidovima ograđenih povijesnih građevina, bila sam prepuštena mašti.

Ono što smo naučili u školi bile su natuknice života kojemu su nedostajale pojedinačne životne priče ljudi svih slojeva. Literatura mi je pomogla koliko-toliko upotpuniti rupe, kao i glazba i likovna umjetnost, ali i te priče bile su ispričane usmeno ili kistom umjetnika koji je opet bio posrednik i obojio priče vlastitim senzibilitetom i uvjerenjima.

U svom filmu, hodala bih puteljcima i zidinama. Naklanjala se zamišljenim uzvanicima. Sjećam se da sam nekome govorila o tome kako sam se trebala roditi u vrijeme dvoraca i princeza jer bi mi odlično odgovarala uloga, ako ne princeze, onda bar dvorske dame. I tada mi je netko postavio pitanje koje do tada nisam uzimala u obzir... a što da si se rodila u vrijeme dvoraca, ali kao sluga ili kći siromašne seoske obitelji koja je morala teško raditi da bi zadobila naklon gospodara? Uz to, mama bi me podsjetila kako su dugo vremena seoske kćeri bile obećavane muževima za miraz, bez mogućnosti školovanja i naobrazbe. Seoske djevojčice nisu imale gdje naučiti svirati klavir ili čitati knjige.

U trenutku kad je ta misao dotaknula moje moždane sklopove, moj šareni svijet u tisuće boja postao je puno okrutniji i stvarniji. Zidine su me odbijale sivom bojom i stoljetnom patinom, a porušene kule zurile su s visine i svjedočile o ratovima, konfliktima i prolaznosti svijeta. Kočije su nestale iz moje mašte, putovi ostali onakvim kakvi su u realnosti bili – blatnjavi, uski, strmi, neudobni za hodanje, a pokretni most i rešetke na vratima su strogo poručivale da posjetitelji nisu poželjni. Zamislila sam dane kad susnježica i sjeverni vjetar prodru do kosti, a u kojima su dame i princeze sjedile u mokrim čarapama i uskim neudobnim haljinama. Naš stančić s radijatorima i dobro izoliranim prozorima na petom katu estetski prilično ružne stambene zgrade bio je puno primamljiviji i glamurozan nego bilo kakav dvorac u srednjem vijeku, a moja škola, knjižnica i sati klavira, riznica blaga koje mi je bilo dano na raspolaganje – bez ikakvih posebnih privilegija. Sve je perspektiva, naučila sam kao školarica na satima likovnoga odgoja, hrvatske literature i povijesti.

Koliko smo i sami u mogućnosti naučiti o životu i kulturi ljudi ovisi o tome na kojoj se strani zidina nalazimo i o izvorima informacija na temelju kojih gradimo svoje znanje, ali i uvjerenja.

VR doživljaj

Moj najstariji sin studira Virtual Reality (Virtualnu stvarnost). Za nekoliko godina moći ćemo posjetiti bilo koji dvorac u svijetu – izabrati u kojem povijesnom razdoblju ga želimo posjetiti, hodati kroz svaki hodnik, čak i dotaknuti i pomaknuti stolice, kaleže, odmaknuti zavjese i vidjeti krajolik koji su gledale princeze s istoga tog prozora. Povijesni stručnjaci kreirat će poslugu, dvorjane, savjetnike, glazbenike i dvorske sluge, kmetove, razbojnike i udovice koje prodaju stručke cvijeća da bi prehranile djecu. S njima ćemo čak moći stvoriti kakvu takvu interakciju, možda i komunicirati. Pitati ih pitanja i dobiti (programirane) odgovore. Ali sve će to još uvijek predstavljati perspektivu vlasnika i kreatora toga VR doživljaja.

Prave priče običnih ljudi o kojima povijest ne piše nikad nećemo saznati. Stvorit ćemo i dalje svoja mišljenja i uvjerenja osnovana na informacijama koje su nam dane i dostupne. Na osnovi tih mišljenja i uvjerenja oblikovat ćemo stav prema tim povijesnim spomenicima i onome što oni predstavljaju, a tako i ljudima povezanim uz događanja. I kada nam stignu nove informacije koje proturječe onome već naučenom, prva reakcija će nam biti obrana – ne dvoraca, nego naših uvjerenja.

***

U svom udobnom domu u Nashvilleu, pripremam se pisati ovaj članak. Nemirna sam zbog prosvjeda koji se ovih dana odvijaju na američkim ulicama i neminovno se prisjećam vremena kad sam i sama postala nepovjerljiva prema ljudima drukčije vjere koje smo do tada zvali braćom i sestrama. Na računalu tražim slike i informacije o srednjovjekovnim bosanskim gradovima. Čitam o svakome, čudim se tome koliko se još uvijek sjećam sa sati povijesti, koliko sam toga zaboravila, ali i koliko toga nisam znala.

Rastužuje me činjenica da smo mi ljudi proveli skoro čitavu povijest gradeći zidove i braneći se jedan od drugoga. I što izgleda ništa nismo naučili. Još uvijek tvrdoglavo skupljamo svaki svoju hrpicu nečega za što mislimo da će nam donijeti sreću ili moć. Još uvijek je puno onih koji su se rodili u privilegiranim okolnostima, koji ne misle na druge – kao plemići na dvorovima koji unutar zidina oblikuju zakone i regulacije sebi u korist, ne misleći puno na one koji čitave dane provode na pašnjacima i poljima da bi se svi mogli prehraniti.

I možda baš zbog toga što smo svi odrasli na pričama o princezama i vladarima, toliko nam je važno da obranimo svoju malu tvrđavu i svoj status, svoj privilegirani status, umjesto da siđemo s vrhova tornjeva i saslušamo priče i sudbine onih koji nemaju zidine da ih štite.

Čak i puno onih koji se smatraju Isusovim sljedbenicima ne žele prići četvrtima gdje žive oni koji su generacijski naslijedili samo neimaštinu, koji su ispunjeni nepovjerenjem i strahom od stalnih ispitivanja i optužbi, koji su ovisni o drogi (koje ima i u privilegiranim krugovima gdje je konzumacija bolest, a ne kriminal), a koji nemaju dostupne programe koji bi im pomogli da se podignu na noge.

Moja prijateljica Clemmie, osnivačica organizacije Nashville Peacemakers, uvijek na javnim predavanjima počinje svoju priču trima nepogodnim okolnostima u kojima se rodila: kao žena, od roditelja koji su patili od alkoholizma, i kao crnkinja. Kad sam ju prvi put čula, pomislila sam na svoju priču o dvorcima i iskrivljenoj perspektivi, i trenutak u kojem sam shvatila da sam se i ja mogla roditi u nekom vremenu u kojem ne bi imala jednake mogućnosti kao danas.

Zar nismo ništa naučili? Zar nam je zaista važnije graditi kule u kojima ćemo se sami gostiti i naslađivati i gledati svijet kroz uski prozor u kamenu, od mogućnosti da podijelimo obilje dobra s drugima? Zar zaista ne vidimo da zapravo živimo u strahu da će nam netko oduzeti sve ono što na kraju života ionako ne možemo ponijeti sa sobom?

Uvjerenja uvjetovana jednom perspektivom čvršća su poput zidova starih tvrđava i dvoraca. Ali i te neprobojne kamene zidove vrijeme i nepogode naruše i oni postanu napušteni. Gledam slike starih srednjovjekovnih bosanskih gradova i pomislim što bi se dogodilo kada bi na trenutak dopustili novim mislima i uvjerenjima da poput topovskih kugli prođu kroz obrambene slojeve i naruše ih. Dogodilo bi se ono čega se zapravo najviše bojimo – počinjemo osjećati nešto sasvim ljudski i prisno, nešto što će nas zauvijek promijeniti i srušiti nam sebičnost i egoizam... Što će nam donijeti emotivnu bol jer ćemo napokon pustiti srcu da se otvori i osjeti suosjećanje... Milost... Spoznaju da smo svi stvoreni na sliku i priliku Boga... Osjetit ćemo ljubav prema bližnjemu, prema onima kojih smo se do sad bojali i nećemo više moći okrenuti glavu od onih koji od nas traže pomoć... Tada se svijet mijenja – iz jednodimenzionalnih bajki u našu neglamuroznu, bolnu i divnu zajedničku priču koja napokon može imati sretan kraj.

Izvor:
Svjetlo riječi