Kolumnist: Mirela Primorac - Marija - znak vremena
Objavljeno: 11. 08. 2017. 12:52
Zar su poruke Marijine u Lurdu, Fatimi i u mnogobrojnim drugim priznatim mjestima ukazanja dane da bi se o njima šutjelo? Kako vjernici mogu slijediti Božja nadahnuća, ako o njima ništa ne doznaju?

Komentirajući Marijin pohod Elizabeti, sveti Franjo Saleški kaže da se Marijinim ulaskom u Zaharijinu kuću izlilo na tu obitelj preobolje blagoslova, jer Ivan je igrao u utrobi majke od radosti, Elizabeta se napunila Duhom Svetim, Zaharija je bio pun veselja. U zaključku Saleški kaže: „O kako je krasno i korisno biti pohođen od ove svete Gospođe, jer njezin pohod nam uvijek donosi mnoge blagoslove. Naša Gospa nas doista vrlo često i pohađa, ali mi je ne želimo primiti.” Time kao da je opisao stav našega vremena prema Marijinim pohodima kroz njezina mnogobrojna ukazanja. Pri tome uopće ne mislim na nepotvrđena, nego na od Crkve potvrđena ukazanja. Pa i ona ukazanja koja slove kao neosporiva i povijesno-spasenjski gledano kao vrlo važna poput onoga u Lurdu (1858. godine) i u Fatimi (1917. godine) i dan danas su predmet toliko žestokih ideoloških i teoloških prijepora da čovjeku pamet stane.

Vrlo omiljena odbijenica od Crkve priznatim Marijinim ukazanjima glasi: „To su privatne objave i nemaju nikakve obvezanosti za vjernike!” Razlog tomu je manjak teološkoga znanja kod mnogih nakon Drugoga vatikanskoga sabora. Iz tog pomanjkanja teološkoga znanja proizlazi onda brkanje dvaju različitih tipova i vrsta objava: 1. osobno-mističnih iskustava  i 2. nadnaravnih Božjih zahvata u povijest. Samo za prvi tip objava ili iskustava može se reći da spadaju u kategoriju tzv. „privatnih objava”. O takvim objavama salzburški prelat Ferdinand Holböck napisao je cijelu knjigu u kojoj je sakupio osobno-mistička iskustva mnogih svetaca u kojima nema Marijina izravnoga poziva da sadržaj mističnoga iskustva objave drugima. Sasvim je drugačije s onim slučajevima, kaže Hanna Jüngling, koji sadržajno, značenjski i strukturno nadilaze privatnu objavu i s njome povezana iskustva milosti. Ako se neko čudo događa pred desecima tisuća osoba i ako se u određenoj objavi nešto zahtijeva od pape (kao npr. posveta Rusije), onda se to strukturno itekako razlikuje od one objave gdje je netko samo osobno prosvijetljen i duhovno okrijepljen. Jasno je da nijedna vrsta objave „pologu vjere” ništa ne dodaje i izlišno je to uopće više i ponavljati. To nam međutim ne daje za pravo čak i priznate objave jednostavno odbacivati kao nepotrebne i suvišne ili ih nastojati skriti i marginalizirati.

Zar su poruke Marijine u Lurdu, Fatimi i u mnogobrojnim drugim priznatim mjestima ukazanja dane da bi se o njima šutjelo? Kako vjernici mogu slijediti Božja nadahnuća, ako o njima ništa ne doznaju? Nije li držanje u tajnosti, pitaju se u knjizi Veliki znak Josip Sukner i Miro Glavurtić, jednako opasno kao i prebrzo propagiranje. Točno istraživanje, nadodaju ovi autori, zahtijeva često duge godine. Tko zna nije li onda već prekasno obavještavati javnost? Machač je još konsekventniji kada kaže da je svaki koji je uvjeren da su određena ukazanja i poruke Neba istinite dužan i govoriti o tome. A rizik da postane smiješan tek je sitnica u usporedbi s odgovornošću koju ima pred ljudima. Naravno da istinski vjernik neće sektaški postupati u takvim slučajevima, nego će poštivati određeni red priopćavanja takvih poruka: ispovjednik ili duhovnik, župnik, biskup itd. A ako se ovi ogluše ili osobu grubo odbiju kao praznovjernu, što se nerijetko zna dogoditi, kroz molitvu i stav poniznosti će poput svete Bernardice naći pravi put. Problem redovito nisu toliko sami vidioci, koliko „teolozi” koji „ne dopuštaju da poslije smrti posljednjega apostola Gospodin smije davati još kakve poruke, savjete i opomene, a još manje da Gospodin smije upotrijebiti i poslati svoju presvetu Majku kao svoju glasnicu” (Stjepan Bakšić).

Oni se čude tolikim Marijinim objavama u naše vrijeme. Trebalo bi se prije čuditi tvrdokornosti njihove šije i srca, jer kad bi imali malo mekše srce znali bi da će „majka uvijek biti potrebna baš zato što je mati. A majci koja se nikada ne javlja – pogotovu kad se radi o tragičnim i sudbonosnim trenutcima života – trebalo bi prije zamjeriti nego li se čuditi što dolazi” (Ives Ivonides).

Izvor:
Svjetlo riječi