Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 15:23
Njihova je svrha očuvanje našeg puta do drugog čovjeka, puta do Boga. Stoga je pogrešno tražiti opravdanje za našu otuđenost od Boga u zamjeranju ljudima koji su tek Njegovi službenici. Boga treba pronaći u samom sebi, svatko od nas.

Kako se i kada mladi čovjek osjeti pozvanim, predodređenim za duhovno zvanje? Vjerujem da su putovi nebrojeni i vrlo različiti… Neke su obitelji iz generacije u generaciju, kao po nepisanom pravilu, zajednici redovito "davale" svećenika ili časnu sestru. Druge ljude usmjeri neki posebno značajan događaj ili autoritet u njihovu životu. Ponekad se čini da je duhovno zvanje nešto što se podrazumijeva za određenu osobu, gotovo od dana kada je postala svjesna svijeta oko sebe. A nekad negdje stignemo jer je jednostavno tako trebalo biti. Ljudi, pripadnici različitih redovničkih zajednica, dio su nas i među nama su oduvijek.

Do polaska u školu išla sam u vrtić časnih sestara. Kako je radno vrijeme mojih roditelja znalo biti vrlo različito, ponekad sam ostajala i kad bi većina djece otišla kući. U sjećanju mi se miješa miris toplih kolača u starinskoj ugodnoj kuhinji i šuškanje njihovih odora dok pospremaju, rade u vrtu ili se igraju s nama. Kakve su bile? Različite, kao i sve ostale tete u bilo kojem vrtiću na svijetu. A ja sam baš kao i svako drugo dijete koje uzore upija iz svoje okoline dugo bila sigurna da ću i ja biti jedna od njih. Zapravo, sve dok nisam otkrila učiteljicu.

Susrela sam u životu, baš kao i svi ostali, puno ljudi koji su se tražili, pokušavali i odustajali, mišljenje mijenjaju samo oni koji ga imaju. Drugi su ostajali i pronalazili sebe i smisao u upravo takvom, netipičnom, životu. Uvijek ostaju pitanja. Uvijek se traže objašnjenja.

S druge strane, graju poslijepodnevne igre djece iz cijele ulice, utišao bi jedino dolazak poznatih šetača. Umirovljeni svećenici iz našeg samostana, uvijek udubljeni u samo njima znanu raspravu s rukama na leđima, kao da su znali tajnu vladanja vremenom. Zastajali bi pored nas, dijelili nam bombone i one malene medaljone, koji su izgleda nestali zajedno sa djetinjstvom.

Krajem osnovne škole djevojčica iz razreda je izjavila da će se zarediti. Otići u "koludrice", kako je rekla. Nama je to tada bilo jednako egzotično kao da je rekla da će preseliti na drugi planet. Nikako nismo shvaćali njene razloge. Ponekad se činilo da ih niti ona sama ne razumije do kraja, osim da su joj roditelji zbog njene odluke sretni i da osjeća da baš tako treba biti.

Susrela sam u životu, baš kao i svi ostali, puno ljudi koji su se tražili, pokušavali i odustajali, mišljenje mijenjaju samo oni koji ga imaju. Drugi su ostajali i pronalazili sebe i smisao u upravo takvom, netipičnom, životu. Uvijek ostaju pitanja. Uvijek se traže objašnjenja.

I zbilja, ponekad je vrlo teško nekome objasniti, obrazložiti svoj stav, svoju odluku, zapravo nije niti nužno. Ljudi koji su pripadnici različitih redovničkih zajednica, predstavljaju manjinu u društvu, skupinu koja živi po pravilima nešto drukčijima nego što su ona koja vrijede za nas ostale. Zbog toga se njihovi postupci, ma cijeli život promatraju kroz, reklo bi se, dvostruko povećalo. Zaboravlja se, pri tom, da su i oni ponekad i bolesni i sretni i šutljivi i umorni, zbunjeni, baš kao i bilo tko drugi. Zaboravlja da su ljudi. Ni bolji ni lošiji od nas ostalih, jednostavno ljudi, sa svojima manama i vrlinama. Različiti samo po svom izboru životnog zvanja, bez osmosatnog radnog vremena. Zvanja kojemu je svrha usporiti nas ostale u životnoj jurnjavi u danima kad zaboravimo tko smo, od kud smo stigli i kamo idemo. Njihova je svrha očuvanje našeg puta do drugog čovjeka, puta do Boga.

Stoga je pogrešno tražiti opravdanje za našu otuđenost od Boga u zamjeranju ljudima koji su tek Njegovi službenici. Boga treba pronaći u samom sebi, svatko od nas. Ako iskreno pristupimo tom cjeloživotnom rastu ionako nećemo imati ni vremena ni potrebe tražiti rupe u tuđem.

Svi doprinosimo izgradnji svijeta oko sebe na svoj način. Baš kao što je gradnja neke zgrade. Potrebni su majstori različite struke. Neki više fizički odrađuju zacrtano, sve ono što drugi pomno isplaniraju, a treći pospremaju nered, popravljaju propuste i pripremaju zajednički projekt za sljedeću fazu.

Zato treba zahvaliti svim sudionicima u projektu vlastitog života, jer samo zajedno odrađujemo dobar posao. A suditi ionako nije ili ne bi trebalo biti, ni tebi ni meni, a ni njima dano…

Izvor:
Svjetlo riječi