Kolumnist: Boris Beck - Samotno mjesto
Objavljeno: 07. 11. 2022. 08:38
Sad tek posve razumijem Le Curbisiera i zašto je njemu svjetlo bilo najvažnije kad se projektirala crkva. Vjerovao je da ljudi trebaju prostor, red i svjetlo kao i kruh svagdašnji, i vjerovao je da im on može pružiti takve građevine. Ali vjerovao je da je svjetlo od svega najvažnije jer svjetlo otkriva oblike; a svjetlo je i ono što vjernici u svakoj crkvi traže – svjetlo vjere

Mojim učiteljima nije bilo lako sa mnom. Jednom je moja profesorica dojurila razredniku s najnovijom pritužbom: „Taj Beck stalno gleda kroz prozor!” Moj razrednik je uzdahnuo i rekao: „Znam, i kod mene stalno gleda kroz prozor. Ali kad ga prozovem, sve zna.”

Znak vjere

Zbilja se iz škole najbolje sjećam prozora jer sam više gledao kroz njih nego na ploču. Imao sam sreću da sam uglavnom išao u one socijalističke škole, montažne gradnje, s velikim prozorima koji su bili nisko postavljeni – arhitekti su djeci htjeli dati svjetla, ali su im nehotice dali i pogled. Dvije godine koliko sam išao u staru gimnaziju u Donjem gradu u Zagrebu, gdje su prozori postavljeni po starinskom običaju visoko, bile su za mene vrlo nesretne, no možemo zaključiti da su austrougarski graditelji škola bolje poznavali psihologiju đaka nego moderni.

Moram priznati da mi je u crkvi slično kao i u školi: čujem onaj glas koji govori, ali pogled mi stalno bježi prema prozorima i na njima se zadržava. Bolje poznajem prozore crkava nego oltare. Poznajem sve svece iz vitraja svih crkava u kojima sam bio, postavljenih u pustinju s palmama ako su biblijski, ili pak s raznim rekvizitima ako su iz novijega doba; iznad njih često plove maštoviti oblaci. Pažljivo sam čitao imena donatora ispisana ispod, katkad s titulama koje danas arhaično zvuče, zamišljajući tko su bili ti ljudi i kako su živjeli. U novim crkvama, pak, budu apstraktne šare, u obliku plamena ili valova, koje opet potiču maštu na lutanje. Prozori me jednostavno neodoljivo mame, i to ne samo po danu kad mijenjaju boju ovisno o svjetlu nego i noću kad su tamni – jer znam da je iza njih nebo. Mislim da je prozor znak vjere: kada su svuda zidovi oko nas, potreban nam je prozor da imamo kamo podići pogled.

Duboka humanost

Švicarski arhitekt Le Corbuiser jedan je od najznačajnijih arhitekata 20. stoljeća, a kršćanski svijet je zadužio svojom čudesno lijepom, neobičnom i jednostavnom kapelicom u Ronchampu, francuskom mjestašcu uz švicarsku granicu. Le Corbuiser je u prvoj polovici 20. stoljeća gradio kuće kakve su tada bile novost, a danas su normalne: bez ukrasa, ravnih krovova, s mnogo prozora. Smatrao je da stan mora biti jednostavan, praktičan, zračan i svijetao. Mnogo je razmišljao o modernim gradovima. Bilo mu je jasno da su bučni i zagađeni, a da su ulice zbog velikoga prometa opasne za ljude. Zamislio je gradove budućnosti u kojima će ljudi živjeti u visokim zgradama okruženima zelenilom, daleko od tvornica i prometa, gdje će biti sigurno za djecu i ugodno za obitelji.

Po njegovim su zamislima izgrađene i mnoge zgrade i naselja i u Hrvatskoj. Njegove zgrade na stupovima i s mnogo balkona možete vidjeti u Zagrebu u Aveniji Vukovar. Čitav Novi Zagreb i druga slična naselja nadahnuta su njegovim idejama – velike zgrade u zelenilu. Le Corbusier ima i kritičare koji posprdno njegova naselja nazivaju spavaonicama, ali pogledajte današnju gradnju, bez reda i smisla, bez zelenila, kuće su nagurane da bi se što više zaradilo: Le Corbuiser je ipak bio duboko human.

Škrinja s blagom

Na brežuljku ponad Rochampa je od 4. stoljeća postojala hodočasnička crkva posvećena Našoj Gospi u Visini. Međutim, u 2. svjetskom ratu bila je uništena pa su pozvali Le Corbuisera da izgradi novu. Dok je bio mlađi, razmišljao je o kućama kao strojevima za stanovanje; srećom, kada je zamislio crkvu posvećenu Gospi u Rochampu, odlučio je izgraditi nešto jednostavno, nešto lijepo i nešto jedinstveno – rezultat je možda i najljepša moderna crkva. Ona se nalazi na brežuljku iznad mjestašca, okružena šumom, ali oko nje je uređena čistina tako da se vidi sa svih strana. Nebo, prostor i drveće – to je ono što prethodi svakoj arhitekturi – tvrdi Le Corbuisier. Nije velika, ali djeluje monumentalno; jednostavna je i neshvatljiva; zidovi su joj bijeli i bez ukrasa, ali krov sliči avionskom krilu ili trupu jedrenjaka – krov je izvrnut naopako. I još se čini da lebdi u zraku iznad crkve.

Le Corbisier je rekao da više voli crtati nego govoriti – crtanje je brže i teže je lagati; njegova crkva doista ne laže: ona ništa ne skriva, ni u čem se ne pretvara, sve je jasno i otvoreno. Le Curbisier je smatrao da treba razumjeti povijest i da se tek tada može ostvariti kontinuitet prema onome što jest i što će biti: njegova crkva ne napada staro, ona pokazuje kako može nastati nešto novo. Le Curbisier je smatrao da je dom poput škrinje s blagom koja znači naš život: i njegova je crkva dom molitve, poput nekoga vrijednog blaga.

Crkva bez prozora

Ima jedna moderna crkva u mojoj blizini koja je nastala na idejama Le Corbisiera. To jest, bila je moderna prije 50-ak godina kad je izgrađena, a do danas je izišla iz mode. Arhitekt ju je zamislio kao jednostavnu kocku visokih i uskih prozora. Kad biste ušli u nju, ne biste vidjeli ništa osim svjetla. Po tome, kao i po tome što ima izvrnuti krov, moglo se zaključiti da je nastala po nadahnuću švicarskoga genija. Međutim, zbog zlosretne situacije za Crkvu u socijalizmu nije nikad bila dovršena i otvorena za javnost. Zadaća njezina dovršetka dopala je naše doba, kad praznina i prirodno svjetlo nisu privlačni, nego arhitekti žele zadiviti spuštenim stropovima, lažnim zidovima i umjetnom rasvjetom; meni je najveći šok predstavljalo to što su zagradili sve prozore.

Siguran sam da tako preuređena crkva ima razne prednosti, na primjer da u njoj nema propuha i da je izolacija bolja; siguran sam da će biti i raznih teoloških zamisli u njoj ostvareno i da će njezina unutrašnjost govoriti novim naraštajima vjernika. I to je dobro jer se neće primijetiti da ja tamo ne idem; crkva bez prozora me rastužuje, a vjera ne smije biti tužna.

Svjetlo vjere

Dapače, sad tek posve razumijem Le Curbisiera i zašto je njemu svjetlo bilo najvažnije kad se projektirala crkva. Vjerovao je da ljudi trebaju prostor, red i svjetlo kao i kruh svagdašnji, i vjerovao je da im on može pružiti takve građevine. Ali vjerovao je da je svjetlo od svega najvažnije jer svjetlo otkriva oblike; a svjetlo je i ono što vjernici u svakoj crkvi traže – svjetlo vjere.

Le Curbisier je rekao da je za arhitekta važno poznavanje materijala i načina gradnje. Ali kad se nešto konstruira, treba biti i nadahnut – a kada je graditelj crkve nadahnut, kada vjernici uđu u takav prostor, osjete da su im srca taknuta, osjete ljepotu i nađu se u svjetlu. Svi tražimo svjetlo.

Izvor:
Svjetlo riječi