Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 13. 04. 2017. 11:40
Danas, na neki način, svatko od nas može biti pomalo misionar u svome životu i učiniti nas međusobno povezanijima, bližima, prepoznatljivijima jedne drugima, čak i ako nekog čovjeka sretnemo prvi put

Početkom 60-ih godina prošlog stoljeća moj je otac završio učiteljsku školu u Sarajevu. Kad su mu, kao predanom mladom čovjeku, ponudili da bira gdje bi želio raditi, pitao je gdje najviše treba. Rekli su u Kraljevoj Sutjesci.

Začas se truckao u vlaku, a kad prugom dalje nije išlo, nastavio je put zaprežnim kolima. Sve do pitomog mjesta, čak i pomalo idiličnog u kotlini rječice, nad kojim je bdio franjevački samostan. Uz riječno korito protezala se cesta uz koju su bile poredane uredne kuće. Onda ravno preko mostića do stare školske zgrade koja će mu biti i stan i radno mjesto. Mještani su bili čestiti i gostoljubivi ljudi, zaposleni u rudniku, šumi, državnoj službi ili u poljoprivredi. Pridošli se učitelj brzo snašao i uskoro su, osim zatečena četiri razreda osnovne škole, formirani i peti i šesti, pa je uz razrednu nastavu, u nedostatku kadra, poučavao i ruski jezik. Bio im je podrška i izvan nastave, pa je đake putnike pozivao u učiteljski stan da se zagriju i napišu zadaću. A oni? Uzvratili su mu poštovanjem i prihvaćanjem. Kad bi, primjerice, bila na programu kino predstava, djeca su pitala za dozvolu ne samo roditelje, nego i svog učitelja čije su mišljenje uvažavali. Učili su oni od njega i on od njih. Ono malo slobodnog vremena, kao bivši bogoslov, provodio je u samostanu u razgovoru s fratrima, među knjigama ili na kraljevskom Bobovcu. Kao Dalmatinac, posebno se oduševio kad je, prilikom još jednog obilaska stoljetnih zidina, pronašao živi trs vinove loze, koji je prkosno nadživio ono što zidovi nisu.

Iako su se fratri, upravo zbog tadašnje društvene i političke atmosfere, uglavnom zadržavali u i oko samostana, mladom učitelju se počelo predbacivati druženje s antinarodnim elementima, dok druga komandira milicije samo pozdravi u prolazu. Kako bi priča završila manje je bitno, jer presudilo je nešto sasvim treće. Poziv u JNA bio je kraj njegove službe u Kraljevoj Sutjesci.

Kasnije se prekvalificirao, doškolovao i proveo svoj radni vijek na nekim potpuno drugačijim poslovima, u drugim mjestima i krajevima, ali je često znao reći da bi, kad bi bilo moguće živjeti život ispočetka, bio samo učitelj, jer je učiteljska služba bila ono u čemu se prepoznao.

Prošle su godine, njih 30 i više, a rat je uzeo maha i u Bosni i Hercegovini. Telefon je zazvonio i s druge strane žice nalazio se njegov bivši učenik. Pronašao je broj u telefonskom imeniku jer ga je poželio čuti i javiti mu da je živ. Izvukli su se, rekao je, sad su u Hrvatskoj, na putu za neku drugu zemlju. Pripovijedao mu je o bivšim učenicima, kao da sve te godine nisu prošle. Oslovljavao ga je s učitelju, jer je on to za njega ostao. I nije bio jedini koji je nazvao...

Između njegova učiteljevanja i rata rodila sam se ja, stasala za školu i dobila svoju učiteljicu, otočanku. Mislila sam da je sigurno po nekoj kazni bila poslana u Dalmatinsku zagoru. Pričala nam je puno i živo. Najviše o vremenu koje je tijekom Drugog svjetskog rata, zajedno s brojnim ženama, djecom i starcima s naše obale i otoka, provela u savezničkom zbjegu u El Shattu, u Africi. Opisivala je nepregledni pijesak i šatore, žegu, krpene lopte i lutke i prije svega improviziranu školu, koja je bila najčvršće uporište prividno normalnog života svakog djeteta u kampu. Odrasli se teško priviknu na drukčije, dok djeca kroz igru i učenje brzo zaborave ono što ih muči. Još i više i brže zahvaljujući učiteljima, pravim i priučenim, čak i u učionicama s platnenim zidovima. Bila je ovo tek jedna od priča koju smo vrlo često čuli i koja nam nikada nije dosadila. I kad bi se učiteljica umorila mi smo tražili još, osjećajući pijesak i vrućinu usred svoje učionice.

Kad nije pričala o Africi, pričala je o svom otoku, moru, cvijeću i voću kojega kod nas nema. I zanijela bi se pričom, sve dok s osjećajem krivnje ne bi spomenula svoju novu obitelj ovdje, svog mačka kao i ovaj tvrdi kraj kojemu će ostati vjerna do svoje smrti. Kakva je još bila moja meštrovica? Uglavnom pravedna, koliko je to među djecom moguće biti te ne odveć stroga, hrapava glasa i uvijek uredne frizure s medaljonom na lančiću u kojem se krila majušna crno-bijela slika njezina sina, koju smo toliko puta gledali. Bila je, nedvojbeno, uz roditelje, jedna od ključnih osoba moga djetinjstva, kao i mojih razrednih kolega. Pa čak i kad smo otišli u neke više razrede i kad je učiteljica sve više postajala i teta Neda, a mi pomalo zavidni nekoj mlađoj djeci koja imaju sreću nakon nas slušati priče o Africi.

Danas moja nećakinja ima mladog učitelja, Slavonca, koji je donio, osim svog srčanog rada s djecom, nama neobičnu posvećenost njegovanju i prenošenju staroga – ljubav prema folkloru. I uspio je ove nove, k tome gradske generacije djece, zainteresirati za korake, ritam, improvizirane nošnje i tradicionalne motive. Tako, zahvaljujući njemu, svaka naša školska priredba sada ima i barem mrvicu folklora. I nije to jedino što je učio i naučio svoju djecu, ali je svakako drugačije i posebno. I na svakoga od njih će ostaviti trag. Zauvijek. Baš kao što će i svako od te djece ostaviti svoj trag na njemu.

Zato, da bi se razumio pojam misionar, ne treba nužno otići tamo negdje daleko, gdje neki ljudi teško žive i željno vape za pomoći u bilo kojem obliku. Iako je to  izvorno značenje riječi, mislim da ništa manje nije vrijedan trud i nesporan utjecaj svakog običnog učitelja koji ima sreću otići na službu izvan svog kraja.

Jer tada je u prilici ne samo približiti tim glavicama znanja i vještine koje će im biti potrebne u životu i radu, već im dati i nešto puno veće i trajnije. Dati im sliku, način života, samu dušu, nekih drugih ljudi u nekom drugom kraju. Spojiti i umnožiti dobro s dviju dotad nespojenih strana i tako oplemeniti srca onima koji će narasti i naučeno ponijeti sa sobom i prenositi dalje. Kao bolji, tolerantniji, bogatiji ljudi.

Nekad je to bila životna misija prvenstveno svećenika, zatim i profesionalnih učitelja. Danas, na neki način, svatko od nas može biti pomalo misionar u svome životu i učiniti nas međusobno povezanijima, bližima, prepoznatljivijima jedne drugima, čak i ako nekog čovjeka sretnemo prvi put. Jer možda smo jednom poznavali nekog dragog učitelja koji... A prvi se pamte.

Izvor: