Kolumnist: Boris Beck - Samotno mjesto
Objavljeno: 03. 01. 2018. 09:04
Foto: Pixabay
Mladi roditelji ubrzo otkriju da nisu više gospodari svoje sudbine. Čak i u idealnom slučaju, kad raspolažu s deset zdravih i mazohistički raspoloženih strina, tetaka, baka i ujni, voljnih da podmetnu leđa i osiguraju roditeljima osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna, ubrzo uvide da se neće provoditi kao nekada.

Odlazak u kino otpast će zbog peglanja benkica, kuglanje s dečkima zbog čitanja slikovnica, ministarski položaj zbog porodiljnoga, a penjanje do snjegova Kilimandžara zbog upale srednjega uha.

Kako je bilo drugima tako je bilo i meni: umjesto da radim, tražim po gradu tricikl s onom ručkom za guranje; umjesto da čitam, dežuram uz tobogan; umjesto da tražim fuš, sjedim u pedijatrijskoj čekaonici; umjesto da pijem pivo pred kafićem, odlazim iza sedam područnih ureda, iza sedam kancelarija i sedam šaltera po OIB novoga malog građanina. A kad se i pobjedonosno vratim, neću blaženo odrijemati u kutku mirnoga doma, kako pjeva Tin Ujević, nego ću odnijeti smeće, izvesti potomka u šetnju, otići u ljekarnu po sirup protiv kašlja, videoteku, kupiti pelene i podići dječji kaputić iz čistionice, a hitove s večerašnjega koncerta na Šalati, gdje gostuje bend iz moje mladosti, neću pjevati uživo sa svojim ljubimcima nego eventualno pjevušiti rasprostirući odjećicu na balkonu, kamo dopiru odjeci iz koncertnih zvučnika od milijun wata.

Na paradoks broj jedan vezan uz djecu, to jest da zahtijevaju sve više novca, a istovremeno zauzimaju i sve više vremena u kojemu bi se taj novac mogao zaraditi, vratit ću se na kraju. Najprije bih želio razriješiti drugi paradoks, a to je da roditelji male djece uopće ne žive robinzonski na pješčanom otočiću izgubljenom u oceanu briga i obveza nego, zahvaljujući djeci, šire krug poznanika eksponencijalnom brzinom.

Paralelni svijet

Djeca su vrlo moćna karika u lancima novih društvenih veza. Taj mi je fenomen doduše bio poznat i prije iz literature i filma, samo nisam na njega obraćao pažnju. U filmu Sve zbog jednog dječaka, snimljenom po romanu engleskoga pisca Nicka Hornbyja, junak se zaljubio u mladu ženu, razvedenu, majku spomenutoga dječaka. Da bi joj se približio, izmislio je da i on ima sina. Od mrvica po podu, igračaka i fotografija stvorio je svoj paralelni svijet razvedena oca, samo da bi lakše utro put do srca razvedene majke. Također, u jednoj priči američkoga književnika Raymonda Carvera junak Leo je kupio od Toni pretplatu na dječju enciklopediju što ih je prodavala samo da bi se s njom mogao viđati.

Kad su izmišljena djeca tako uspješna, koliko su tek ona prava! U romanu Williama Saroyana Mama, volim te spomenuta majka otišla je u New York s desetogodišnjom kćeri kako bi oživjela svoju glumačku karijeru i dobila ulogu u nekom dobrom komadu dok je još iole mlada. I tko zna bi li uspjela da se njezina kći nije izgubila u hotelu i tako nabasala na staru gospođu Kate Cranschaw, najveću instruktoricu glume na svijetu, kako je to rekla majka. I tako je stara gospođa upoznala najprije djevojčicu pa zatim i majku i dalje je bilo kao u nekoj realističnoj bajci – nakon mnogo straha, znoja i suza, majka je nastupila na Broadwayu, stekavši životnu ulogu u uspješnom mjuziklu. Kao ljubitelj znanstvene fantastike mogu se sjetiti i priče Vrijeme mutanata slavnog Roberta Silverberga u kojemu su staromodni ljudi bili nepovjerljivi prema svojim mutiranim sugrađanima i nerado su se s njima družili. No, eto, mrzovoljni čovjek imao je kćer Ellen koja se na plaži počela igrati s izoliranom obitelji mutanata. Dvije su se obitelji približile, sprijateljile i na kraju se Ellen udala u nju. I nitko nije ponosniji od njezina oca koji ima unuka koji sasvim lijepo levitira, a još nije krenuo ni u školu.

Katalizatori susreta

Kada sam se prije dvadesetak godina priženio u kvartu moje supruge, nisam ondje poznavao skoro nikoga. Odlazeći iz stana i vraćajući se s predavanja ili posla, stalno sam se mimoilazio s istim ljudima, ali nikada nije bilo povoda da zapodjenem razgovor. Sve dok nisu stigla djeca! Zadržavajući se svakodnevno satima s djecom na potezu zgrada – dućan – pošta – banka – videoteka – liječnik – crkva – čistionica – park – frizer – pekara – knjižnica upoznao sam sve susjede koje sam do tada znao samo kao pločice na vratima te sve prodavače, pekare, knjižničare, svećenike, službenike, liječnike i frizere kao i dobar dio njihovih mušterija, vjernika, klijenata, pacijenata, kupaca i stranaka.

Djeca su bila katalizator koji je omogućio da nepoznati stupe u razgovor, da se prepoznaju kada se idući put sretnu te da se ubuduće slobodno druže. Posljedice nisu bile spektakularne, kretale su se od poziva na puževe do poziva na prezentaciju Tupperwareovih plastičnih proizvoda, od razmjenjivanja dječje odjeće i igračaka do odlazaka u posjete i primanja gostiju, od ogovaranja naše djece do ogovaranja njihovih djedova i baka, ali se nepoznati kraj barem preobrazio u krajolik poznatih i prijateljskih lica. U jedan od neobičnijih susreta mogu ubrojiti dugi večernji razgovor s ocem male susjede, znanstvenikom na Institutu Ruđer Bošković, koji mi je pred haustorom ljubazno izračunao starost svemira i ukratko objasnio fraktalnu geometriju.

Djeca su proizvela i omogućila najveći broj tih susreta i razgovora, ali su ih i potrošila: najviše je riječi otišlo upravo na njih. Tek kad sam vidio s kolikom mi lakoćom prilaze nepoznate majke i očevi i zapodijevaju razgovor o kilogramima, mjesecima, fazama, padovima, zubićima, probavi, spavanju, pelenama, vrtićima, pedijatrima, cijepljenjima, dudama ili autosjedalicama te s kolikim zanimanjem primam od njih informacije o tim važnim stvarima, shvatio sam koliko odgoj opterećuje.

I nehotice sam ušao u svijet mladih roditelja oko sebe: doznao sam što rade i koliko zarade, što vole i što mrze, čemu se nadaju i od čega strahuju. I da ih dalje ne ogovaram, mogu se vratiti na prvi paradoks: odakle vrijeme za zarađivanje kad ga potrošimo na djecu? U tome je poenta: ne odem li u šetnju zbog čitanja, park se neće naljutiti; ne nazovem li staroga prijatelja mjesec dana jer sam zatrpan poslom, neće se uvrijediti; ne posjetim li staroga rođaka jer nemam vremena – razumjet će. Ali djeca neće razumjeti, naljutit će se i uvrijediti.

Zbilja te zanima?

Ni u jednom trgovačkom centru ne prodaju se roditelji – roditeljima nema zamjene. Što prije roditelji shvate da njihove karijere imaju granicu – granicu humanosti, na koju nas odrasli neće upozoriti – to bolje za njihove živce. I zato, sluteći oluju dječje ljutnje, odlažem knjigu, gasim računalo, isključujem CD i obuvam tenisice za još jedan izlet na parking i trač partiju sa slučajnim prolaznikom koji će se neočekivano suočiti s dječjim pitanjem: „A kako se ti zoveš?”

Ako nije jedan od onih koji, zagledan u pod, smrknut juri za svojim poslom, možda će djetetu odgovoriti nešto kao: „A zbilja te to zanima?”

Da, zbilja me zanima.


Boris Beck, rođen u Zagrebu 1965. Docent na studiju novinarstva na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Dugogodišnji novinar i urednik, autor pet knjiga umjetničke, publicističke i znanstvene proze. Suradnik je Hrvatskog biblijskog društva na novom prijevodu Biblije. Oženjen je i otac četvero djece.


 

Izvor:
Svjetlo riječi