Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 12. 04. 2017. 17:58

Postoje situacije i činjenice koje me čine sretnom i neizmjerno zahvalnom. Imala sam sreću družiti se u životu i imati za prijatelje slijepe ljude. Ljudi kao ljudi, bolji i lošiji kao i bilo tko od nas, ali ono što donose iskrenom promatraču i slušaču je neizmjerno. Na primjer, kako pereš suđe kad ništa ne vidiš, odijevaš se, a da nije neskladno – smiješno, gledaš na sat ili jedeš – služiš se priborom za jelo, uzimaš ravnomjerno dijelove obroka s tanjura… Naš narod kaže: Pričekaj i samo će ti se kazati!

Upravo tako, nešto pitaš, nešto shvatiš, ali najneposredniji način meni je bio i najdraži. Kad sam imala vremena, vezala sam oči i pokušavala isključiti iskustvo, sjećanje o prostoru u kojem se nalazim i barem mrvicu proviriti njezinim „očima“. Strah, nesigurnost, nespretnost samo ukazuju koliko smo osiromašili sami sebe oslanjajući se na stjecanje potrebnih informaciji na najjednostavniji i najbrži način, jasno… Smijala mi se dok sam se spoticala, rušila, gurala, prolijevala, poticala me da ne odustanem, da će vremenom biti bolje i smijala se više nego inače, ako je to uopće bilo moguće kod tako vesele osobe. Uživala je u punom smislu te riječi u svakoj mrvici života. Voljela i ljutila se, svađala i trudila, malena, maleno pozorno pakiranje ljudskosti. Pozorno, što nama ostalima jaaako nedostaje, pozornost kad je život drugih ljudi oko nas u pitanju. Sjedila je i čekala dok dođem i po mom koraku (po tepihu!) znala je, prije svega, da baš ja dolazim, a povrh toga kakav mi je bio dan, kakve sam volje. Pozdravljala me i šalila se na moj račun već dok sam otvarala vrata. Šetale smo često gradom, a ja sam joj pričala, prevodila, sve što vidim: od oronule fasade, do lijepe djevojke ili čupavog psa u prolazu. Pokušavala sam objasniti jesen ili maglu, a po povratku iz šetnje bi ostalima oduševljeno prepričavala – što smo sve vidjele(!)

I zamisli se čovjek nakon nekog vremena i shvati da nisu zakinuti oni nego mi koji postavljamo pravila, način i raspored funkcioniranja stvari i života, prepreke i načine njihova obilaženja, a oni se, uz puno truda i prilagođavanja uklapaju u ono što postavimo ispred njih.

Kako je to shvaćati svijet oko sebe, a da nikad nisi vidio dugu, ne znaš što znači šareno, svijetlo i tamno, prozirno? Kako izgleda staro i mlado lice? Što je to razlika u boji kože čovjeka i da nikad, baš nikad nisi, očima, vidio sebe(!) i ljude koje voliš, a u isto vrijeme sve to prihvaćaš radosno, otvorena srca i uz mnogo, mnogo truda… Zato smatram da smo zakinuti svi mi koji rezoniramo, prihvaćamo na banalno pojednostavljeni način stvari koje nam se podrazumijevaju. Procjenjujemo ih na temelju ranijeg vizualnog iskustva, često pogrešnog. U principu, mi smo vrlo, vrlo površni.  Smatram se vrlo sretnom osobom. Hvala prijateljima koji su me učili i dali mi priliku stvari ponovno vidjeti. Pokazali su mi da je svijet jedno novo, veliko i beskrajno čuđenje svaki dan. Svakome bih poželjela da ima takvo iskustvo jer na taj način dobivamo na dar šansu svakodnevne stvari doživjeti ponovo, ispočetka i na posve drugačiji način, i priliku razmisliti o svemu…Kao u igrici: resetiraš i ideš ispočetka, s tim da će ti ovo iskustvo biti itekako važno u svim ostalim levelima.

Izvor: