Kolumnist: Snježana Šušnjara - Pogled u dušu
Objavljeno: 17. 03. 2021. 10:34
Sretnem neki dan prijateljicu koja sva iznervirana govori: Ako me korona ne dotuče, ove vijesti sigurno hoće! Nije mi jasno zašto nas napadaju tim brojkama i postocima! Što žele time postići? Zar se ništa u zemlji drugo ne događa osim korone?!

Je li korona postala mjerilo za kvalitetu života i odrednica ljudskoga ponašanja? Slušajte, djeco, pouku očevu i pazite kako biste spoznali mudrost, jer dobar vam nauk dajem: ne prezrite moga naputka... „Zadrži moje riječi u svojem srcu, poštuj moje zapovijedi i živjet ćeš. Steci mudrost, steci razbor, ne smeći ih s uma i ne odstupi od riječi mojih usta” (Izr 4,1:5).

Proces preobrazbe

I upravo je tako. Kud se god okrenete, što god pogledate, vidite nestvarni svijet, svijet koji ste samo u nekim znanstveno-fantastičnim filmovima gledali. Ljudi s maskama, ljudi preplašeni. Ako je tko zaboravio staviti masku, svi se ustreme na njega, odmahuju glavom, komentiraju, pa čak i prijete. Na početku pandemije stručnjaci su govorili da masku treba nositi samo onaj tko je zaražen, a sad se kazneno progone oni koji ju ne nose. Ljude se prestravljuje. Ako se svakodnevno slušaju vijesti, a što se drugo može ako je zabrana kretanja i ako je svaka aktivnost prebačena na online formu, upitno je koliko ćemo ostati zdravi. Počet će se svakakve misli po glavi rojiti. Što ako ostanem bez posla, što ako se razbolim, što ako ne želim primiti cjepivo, hoću li biti prognan iz društva, što će biti sa mnom, s ljudima oko mene.

I tako, malo pomalo, čovjek stane unezvjereno tragati za podacima, za izvorima, za virusom, misleći ako sazna što više o njemu, manje će se strašiti. A onda, što više istražuje to se više plaši, počinje poduzimati sve veće mjere osobne higijene, natapa masku alkoholom, ruke trlja dezinficijensima, i ne samo ruke nego i sve što dođe pod ruku. Sve dezinficira, postaje opsjednut i stane izbjegavati druge jer se plaši zaraze. Uskoro više nikud ne izlazi, nikome vrata ne otvara, vijesti pozorno sluša i primjećuje da mu je san isprekidan, da skoro i ne spava. Podočnjaci se plave, ruke tresu, želudac grči, u glavi šumi. Čini se kao da proživljavamo scene iz Kafkina Procesa ili Preobrazbe. Čovjek se osjeća napuštenim i zaboravlja da nije sve tama, da postoji nada. Što je veći mrak oko nas, to više moramo otvoriti srce prema svjetlu koje dolazi s visine, upozorava sveta Edith Stein. Dostojevski je napisao: Pakao je mjesto gdje Bog više ne svraća pogled. Je li to mjesto danas, ovdje, pod ovim nebom, mjesto gdje se osjećamo ostavljeni, mjesto gdje smo doista napušteni jer okrećemo lice od Svjetla i srljamo u mrak? Kad Bog šuti, pakao počinje već ovdje na zemlji, potvrđuje i pastor Wilhelm Busch u svojoj knjizi Isus naša sudbina.

Osamljenost je danas toliko prisutna i dok smo okruženi drugima. U obiteljima se često jedno ili oboje supružnika osjeća zanemareno, djeca se osjećaju neshvaćeno, nevoljeno, jer roditelji po cijeli dan rade ili su obuzeti svakodnevnim brigama. Mladi odlaze u virtualni svijet, što zbog škole, što zbog kontakata s drugima ili se nalaze u shopping centrima gdje opet gledaju u ekrane i tragaju virtualno jedni za drugima. Nitko se i ne sjeti da postoje i drugi vidovi izgradnje čovjeka. Da nutarnji, duhovni svijet može promijeniti naše stanje bespomoćnosti i napuštenosti. Kako se odnosimo prema njemu, kako ga hranimo i održavamo? Svako se dragovoljno zatvorio u svoj kavez i teško pripušta druge misleći ako pokaže svoje pravo lice, bit će slab ili neprihvaćen. Otud i ova skrivanja iza umjetnih dodataka i bijeg u nestvarni svijet. Da bi ljubav bila prisutna i rasla, treba joj se posvetiti, a to često traži određeni trud i vlastito zalaganje. Možda se zato mladi boje i ne žele ulagati dodatni trud te radije stvaraju vlastitu zonu udobnosti. Ponekad misle i da su postigli ljubav, a u biti samo iskorištavaju drugu osobu, u realnom svijetu ili virtualno. „Nikakva količina tehnološkoga napretka neće izliječiti mržnju koja izjeda vitalnost materijalističkoga društva poput duhovnoga tumora. Jedini lijek jest, i mora biti, duhovnost. Nema puno koristi od toga da govorimo ljudima, o Bogu i ljubavi ako oni nisu u stanju slušati... Čovjek ne može pristati na duhovnu poruku sve dok su njegov um i srce zarobljeni automatizmom. On će ostati tako zarobljen sve dok je uronjen u masu drugih 'automata' bez osobnosti i bez njihova pravoga ljudskog integriteta”, upozorava Thomas Merton u svome uratku Misli u samoći

Uronjenost u masu

Vrednote su svakodnevno na kušnji. Ukoliko među njima vlada zbrka i nered, tada nastaju nevolje. Kad autentične vrednote dobiju drugu sliku i funkciju kao npr. rad koji gubi smisao i postaje razlog proizvodnje po svaku cijenu ili kad pravo na sreću postaje potraga za užicima, a sloboda postaje samovolja. Dostojanstvo ljudske osobe danas postaje upitno. Čovjeka se gleda kao neku vrstu životinje na visokom stupnju tehnološkoga razvoja koja teži zadovoljiti vlastite potrebe i nagone po svaku cijenu.

Čini se kao da proživljavamo scene iz Kafkina Procesa ili Preobrazbe. Čovjek se osjeća napuštenim i zaboravlja da nije sve tama, da postoji nada

Međutim, čovjek ne može biti sveden samo na nagone. On je duh i tijelo, inteligencija i volja, osposobljen za planiranje, utjecanje na svoju okolinu. Čovjek ne smije robovati znanosti, politici, državi, drugim ljudima, ističe Bruno Ferrero u svojoj knjizi Vaša djeca imaju samo vas. On također upozorava da su drugi naši bližnji koje ne trebamo pobjeđivati ili odstranjivati radi vlastitoga uzdizanja, nego naprotiv, bića su s jednakim dostojanstvom i slobodom i tako se prema njima trebamo i odnositi. U današnjem društvu vidimo pogrešno postavljene odnose gdje se ljudi svjesno podčinjavaju onima na položaju, onima koji mogu utjecati na njihov život, pozitivno ili negativno. Svjesno umanjuju svoju vrijednost u odnosu na korisnost koju im drugi može donijeti. I roditelji se često nalaze u takvim ulogama koje djeca prate i promatraju. Dosta je obitelji koje su nesretne upravo zato što smatraju da djeci ne mogu pružiti ono materijalno kao da su zato stvoreni, da hrane tijelo, kupuju odijelo i nadoknađuju propušteno vrijeme skupim darovima. Dijete treba odrasloga da ga vodi kroz ljubav i sigurnost vlastitoga doma i obitelji, a onda i okoline u kojoj odrasta. Dijete iz obitelji nosi modele po kojima će kreirati svoje odnose s drugima, ali i odnose prema zadaćama i odgovornostima. Zajedničko sudjelovanje počinje odgojem i uljudbom. „S pravom možemo smatrati da je budućnost čovječanstva u rukama onih koji budu znali budućim pokoljenjima pružiti razloge života i nade.” (Katekizam Katoličke Crkve, 1917).

Ne možemo i ne trebamo djecu braniti od života; trebamo ih privikavati na hrabrost i jačati ih da se suoče sa životom, savjetuje Ferrero. Mnogi roditelji previše zaštićuju svoju djecu, do te mjere da uklanjaju svaku mogućnost osamostaljivanja djece, stjecanja samopouzdanja i povjerenja u druge. Odgajati dijete da postane samostalno i sigurno znači dati mu odskočnu dasku za budućnost. Pretjerano zaštićivanje ometa razvoj dječje posebnosti i sposobnosti koje je samo njemu dano, a istodobno pridonosi nesamostalnosti djeteta i njegovoj bezvoljnosti. Danas je nažalost sve češće slučaj da djeca odrastaju slijedeći pogrešne uzore i tražeći ispunjenje svojih želja odmah i sad. Postaju 'djeca užitaka', smatrajući moralnost slabošću, a prekršaje slobodom. Djeca i mladi uglavnom djeluju po principu cut and paste (reži i lijepi) bez osobite želje da sami razviju kreativnost i originalnost dok istražuju određene pojave ili zadatke. Uglavnom preuzimaju gotove uratke ne trudeći se otkrivati koliko truda i vremena stoji iza određenoga rezultata i kako se do njega došlo. Više su konzumenti, a rijetko istraživači. Osiromašenoga duha lutaju virtualnim svijetom i često se pogube, postaju nervozni, depresivni, anksiozni. Jer, nije u skladu s prirodnim razvojem čovjeka da sjedi po cijeli dan, da se ne miče i ne istražuje prostor oko sebe, prirodu, ljude. Uslijed lake dostupnosti svih informacija ne razmišljaju o vlastitom snalaženju u stvarnom svijetu. Stoga kad kao odrasli dobiju svoja zaduženja i odgovornosti često se nađu u bezizlazu ne znajući što činiti. Stanu misliti kako su svi protiv njih i kako ih nastoje diskreditirati ili omesti u uspjehu. Svijet i život im se čine mračnim mjestom, zatvorom za njih i njihove želje. Postaju malodušni i spremni su na različite ustupke, često i prihvaćanje rješenja koja su potpuno pogrešna čak i vode na pogrešan put. „Kad su ljudi samo uronjeni u masu bezličnih ljudskih bića, guranih uokolo nesvjesnim silama, gube svoju istinsku ljudskost i integritet, sposobnost da ljube i sposobnost samoopredjeljenja. Društvo sastavljeno od ljudi koji ne poznaju nutarnju samoću na okupu drži nasilan i uvrjedljiv autoritet. Ali kada su ljudi nasilno lišeni samoće i slobode koje im pripadaju, tada društvo u kojemu ti ljudi žive postaje trulo, zatrovano servilnošću, ogorčenjem i mržnjom”, zaključuje Thomas Merton.

Izvor:
Svjetlo riječi