Kolumnist: Božo Skoko - HR retrospektiva
Objavljeno: 06. 05. 2021. 08:35
Sveti Josip i hrvatski narod trebali bi imati posebnu poveznicu jer se u lipnju ove godine navršavaju čak 334 godine otkako ga je Hrvatska izabrala za svoga nebeskoga zaštitnika. Međutim, kad bismo pitali slučajne prolaznike tko je zaštitnik Hrvatske, bojim se da bi se malo tko sjetio te činjenice.

Dapače, prije bi se sjetili da je sveti Patrik zaštitnik Irske. Mnogi vjerojatno ne znaju ni da se nacionalno svetište svetoga Josipa nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke, iako je desetljećima središte i susretište mnogobrojnih hodočasnika iz Hrvatske i inozemstva. Tu i tamo u nevoljama zazovemo svetoga Josipa, ali prije kao zaštitnika obitelji, dok nam pomalo blijedi onaj moćni zavjet i odluka iz daleke 1687. godine. Tada je Hrvatski sabor na svom zasjedanju, održanom 9. i 10. lipnja, jednoglasnom odlukom „svih redova i staleža” proglasio svetoga Josipa zaštitnikom Hrvatskoga kraljevstva. Kako hrvatskoga kraljevstva nema već dugo, svima je bilo jasno da se odluka odnosi na sve oblike hrvatske države. No, kako bi bili sigurni da je ta odluka još na snazi, hrvatski biskupi su na svom zasjedanju u Splitu 1972. potvrdili „da je ta odluka i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko suvereniteta…”. Stvaranjem hrvatske države, saborski zastupnici su se prisjetili toga obećanja, odnosno zavjeta, pa su htjeli na dostojan način obilježiti ovu posebnu vezu hrvatskoga naroda i njihova nebeskoga zaštitnika. Tako je, kao trajan spomen na povijesnu odluku 2008. na ulazu u Hrvatski sabor postavljen reljef svetoga Josipa, rad kipara Šime Vulasa.

Dan svetoga Patrika

Međutim, blagdan svetoga Josipa u Hrvatskoj nažalost nikada nije zaživio kao nacionalni blagdan, kao što je to, primjerice, slučaj sa svetim Patrikom u Irskoj ili svetim Jurjem u Engleskoj, koje također slavimo u proljeće. Podsjetimo, Dan svetoga Jurja u Engleskoj je nacionalni blagdan koji se bučno obilježava uz molitve, ali i glazbu i ples, zajedno s mnoštvom zastava i parada. Organiziraju se viteške borbe sa zmajevima, natjecanja, izleti i izložbe... Križ svetoga Jurja se nalazi na samoj zastavi Engleske, a na njegov blagdan 23. travnja slavi se i rođendan slavnoga Shakespearea, pa je taj dan istinska proslava engleske pravovjernosti, zahvalnosti, ali i kulture. „Zelena” proslava dana svetoga Patrika 17. ožujka, dakle samo dva dana prije Josipova, postala je izrazito popularna u cijelom svijetu, gdje su je proširili raseljeni Irci, ali je i najznačajniji dan za sve stanovnike Irske. Tada se slavi dolazak kršćanstva u Irsku, ali i kultura te običaji Irske i Sjeverne Irske. Tradicionalno se nosi zelena boja, pije pivo, nosi list djeteline te paradira kroz sve veće irske gradove. U Irskoj je Dan svetoga Patrika stoljećima bio isključivo vjerska svetkovina, koju su više slavili irski iseljenici u Americi nego Irci doma. Čak su do 1970. irski zakoni zabranjivali ugostiteljskim objektima da rade na taj blagdan.

Međutim, Hrvati su otišli u krajnost pa jedva i spominju svetoga Josipa na njegov blagdan. To jest realna opasnost, budući da je tanka granica između popularizacije i banalizacije. Ali uz mudro obilježavanje, to je očito i način da svoje vrijednosti i običaje nametnu svijetu

Međutim, sve se promijenilo 1995. kad je irska vlada započela kampanju da se Dan svetoga Patrika raskošnije slavi te iskoristi kao brend za jačanje turizma i promociju Irske. Posljednjih dvadesetak godina, Festival svetoga Patrika koji se održava u Dublinu posjeti više od milijun ljudi, a najpoznatiji irski blagdan slavi se u cijelom svijetu. U Chicagu se rijeke boje u zeleno, a najveća irska parada na svijetu održava se u New Yorku. Postoji izreka koja kaže da smo „svi Irci na Dan svetoga Patrika”, jer je ovaj blagdan iz lokalne tradicije prerastao u globalni događaj. I u Zagrebu se već tradicionalno slavi sveti Patrik koncertima, tulumima i paradama. I kod nas dame oblače zeleno i toči se zeleno pivo. Mogli bismo reći da su Irci pretjerali i potpuno se udaljili od vjerskoga obilježavanja svetkovine svoga nebeskog zaštitnika, odnosno da su previše iskomercijalizirali blagdan svetoga Patrika.

Strpljiva podrška

Međutim, Hrvati su otišli u krajnost pa jedva i spominju svetoga Josipa na njegov blagdan. To jest realna opasnost, budući da je tanka granica između popularizacije i banalizacije. Ali uz mudro obilježavanje, to je očito i način da svoje vrijednosti i običaje nametnu svijetu.

Možda bi nam isprika mogla biti da je sveti Patrik živio i djelovao u Irskoj (legenda kaže da je s otoka protjerao zmije), pa su oni emocionalno vezani uz njega, dok je sveti Josip samo naš nebeski zagovornik, budući da nema izravne veze s Hrvatima. Moguće je da ima istine u tome, ali imamo mi i svetaca rođenih na našim prostorima i naše krvi, a i onih iz daleka koji počivaju u našim crkvama, pa svejedno ih baš ne slavimo tako bučno. Uostalom, sveti Jeronim (čiju smo 1600. obljetnicu smrti obilježili prošle godine) koji je preveo Bibliju naš je Dalmatinac, mučenik Nikola Tavelić prvi je hrvatski svetac, a sveti Šimun, koji je vlastitim rukama držao novorođenoga Isusa počiva u Zadru u zlatnoj škrinji, najvrjednijem djelu srednjevjekovne zlatarske umjetnosti u Hrvatskoj... A koliko naših sugrađana izvan Zadra to zna!?

Doduše, treba priznati da na lokalnim razinama imamo mi velebnih proslava koje privlače, ne samo vjernike već i turiste. Primjerice, Splićani ponosno slave svetoga Dujma, a cijeli Dubrovnik živi za Festu svetoga Vlaha koja je uvrštena i pod UNESCO-ovu zaštitu. Posljednjih godina sve dostojanstvenije slavimo obljetnicu smrti – 10. veljače budućega hrvatskog sveca blaženog Alojzija Stepinca, kao simbola hrvatskoga stradanja u različitim totalitarističkim režimima te odanosti Bogu i Crkvi. Međutim, Hrvatska nema „narodne” proslave svojih nebeskih zaštitnika na nacionalnoj razini. Jedini izuzetak i nacionalni konsenzus jest obilježavanje blagdana Velike Gospe. Na taj blagdan vlada posebno molitveno i emotivno ozračje. Svima je jasno što slavimo. A i država je taj blagdan proglasila i nacionalnim blagdanom. Blagdan Velike Gospe u hrvatskom narodu ne može proći nezapaženo. To uočavaju i stranci koji se pridružuju kolonama hodočasnika u naša svetišta, poput Marije Bistrice, Sinja, Međugorja, Trsata, Aljmaša, Širokoga Brijega… Uostalom, u zagrebačkim Remetama Gospu nazivamo „Najvjernijom odvjetnicom Hrvata”, a hrvatski narod ju slavi i kao kraljicu Hrvata. Moguće je da je ta snažna povezanost Blažene Djevice Marije i hrvatskoga naroda utjecala i na izbor svetoga Josipa za zaštitnika Hrvatske. Iako je sveti Josip kao skroman i tih svetac moćan u svome zagovoru, upravo u izboru svetoga Josipa za hrvatskoga zaštitnika vidimo i ljubav prema Mariji, čiji je bio zaručnik. Zato bi, baš zbog te povezanosti i ljubavi, konačno mogli značajnije nego inače doživjeti i slaviti našega nebeskog zaštitnika i dodatnu mu se preporučiti. Ipak on, uz Mariju, nad nama i službeno bdije više od tri stoljeća. I pritom, čini nam se, da je prilično strpljiv s Hrvatima. Baš kao što je bio strpljiv i ponizan za života, kad je odigrao značajnu ulogu u povijesti spasenja, kao ključna zemaljska potpora Blaženoj Djevici Mariji u najizazovnijim trenucima njezina zemaljskoga života i Isusu u njegovu odrastanju.

Izvor:
Svjetlo riječi