Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 11:24
Nije važno koliko si griješio, donosio krive odluke, propuštao prilike, važno je koliko si pritom bio Čovjek – topao, iskren, nesebičan, najboljom namjerom vođen, pozitivno radoznao, hrabar i spreman pokušati, riskirati, promijeniti ono što smatraš da treba, da je vrijeme za to.

Da mi je sadašnja pamet i one godine... Ne sjećam se koliko sam puta čula da ljudi kažu ovu rečenicu. Vrlo često svoju priču, sjećanje na protekle, uglavnom tužne i teške događaje, završe upravo sa "Da mi je..."

I pomislim, u prvi tren, pa da, to bi bilo super, idealna kombinacija – mudrost i mladost, iskustvo i snaga, uh, gdje bi ti bio kraj... Sve bi bilo bolje...

Usporedbe, paralele. U međuvremenu svaki životni "šamar" određuje pravac u konačnici, a ovako bi se sve to lutanje izbjeglo...

Nema pogrešaka, neizvjesnosti, krivih odluka i loših procjena, kajanja. Nema sumnje u nečije stvarne motive, prvotnu nakanu bilo koga, u bilo čemu... Kako to jednostavno i poželjno zvuči. Kako čisto i usmjereno.

Da razmislim, praktično, kako bi to zapravo, u stvarnom životu, izgledalo? Djeca nikad ne bi padala – unaprijed bi predvidjeli i zaobišli svaku opasnost, ne bi razbijali stvari nehotice – postupali bi s pozornoš­ću i promišljenoš­ću odrasle osobe, ne bi kasnili – besprijekorna organiziranost koju donose godine iskustva i brdo obaveza, niti bi bili smiješni zbog "prozirnih", dječjih isprika. Iskreno, toliko puta su me baš time od srca nasmijali... Ne bi bili iskreni, potpuno i u svemu, dječje naivni, beskrajno sretni, niti gledali svijet očima velikim i sjajnim od beskrajnog i bezrezervnog povjerenja u ljude i njihove namjere. Isto tako nikad ne bi niti postojala najveća, vječna i najljepša prijateljstva i "velike" tajne... Ne bi imali veliki, najširi osmijeh na licu dok pričaju o tome kako zamišljaju svoju budućnost jer je ona uvijek uzbudljiva, uspješna, puna podviga i baš nikad nije prosječna, obična, jedna od mnogih sličnih... Baš nitko ne bi bio silno uzbuđen i sretno neispavan prvog dana svog školovanja, onog jedinog, prvog dana prvog razreda, jer bi znali da su strahovi i sumnje uglavnom beskorisni, a tako bolni i ograničavajući...

Kakvo bi to siromašno i tiho djetinjstvo bilo...

Tinejdžeri bi bili ozbiljni, smireni i sistematični. Nitko ne bi bio zaljubljen, pogotovo ne nesretno, jer koju svrhu to ima? Ne bi bilo zarumenjenih obraza, ni simpatične zbunjenosti, niti sklanjanja pogleda, nestrpljivog iščekivanja, niti nerealnih, a tako simpatičnih nadanja. Romeo i Julija se ne bi udostojali jedno drugo dva puta pogledati, jer nema smisla, budućnosti, samo nepotrebna komplikacija, iskustvo to govori... Niti mladi Werther ne bi imao nikakvih jada vrijednih zapisivanja... Ne bi bilo preispitivanja i traženja, pa čak bi i zmija u Edenskom vrtu uzalud nudila jabuku i sve bi bilo tako jednostavno i predvidivo. Prejednostavno. Nekako – neljudski!

Volim pokušaje i promašaje, koji postaju primjeri iz kojih nikada nitko ništa neće naučiti, jer je iskustvo vrlo privatna i osobna stvar, tuđe je najjeftinije, ali i najteže za usvojiti. 

Bez takve inspiracije, koliki romani i prelijepi stihovi nikad ne bi bili napisani, nedostajala bi bura emocija koja ih jedina može iznjedriti, a veličanstvene slike, skulpture, građevine, predstave, opere..., nikad naslikane, stvorene, oživljene!

Svjetski poredak? Uvijek isti, čemu mijenjati nešto stabilno i uhodano, pa zasnovano je na nepogrešivom iskustvu, bez mogućih propusta, ali i uvijek, uvijek isto.

Revolucije? Gubitak vremena i nepotrebno rasipanje energije, ionako se pouzdano zna da se vrlo malo toga može uopće promijeniti, apsolutno i nepogrešivo iskustvo, zar ne? Znanost, dostignuća, uvjeti života, slučajna otkrića, društvene promjene, previranja... Ništa, nula, ne postoji, nepokretno, statično...

Svijetom bi hodali namršteni ili barem bezlični ljudi, lišeni emocija, prazna pogleda i još praznije duše. Robovi uvijek istih životnih rituala, pomno smišljenog i promišljenog djelovanja. Nema iskoraka, niti individualnosti, neobičnosti, reklo bi se drage "ćaknutosti".

I čini mi se da bi se rijetko, vrlo rijetko smijali, uljuljani u sigurnost i prividnu smislenost i predvidivost svoga postojanja. Bez nadanja, bez iščekivanja. Život bi sam sebi bio svrha, bez druge mogućnosti, bez sumnje.

O Bože, kakav prizor!

Po tko zna koji put zaključujem, svijet je ipak savršeno uređen i raspoređen. Baš ovakav kakav je, za nas, sad i tu.

Volim pokušaje i promašaje, koji postaju primjeri iz kojih nikada nitko ništa neće naučiti, jer je iskustvo vrlo privatna i osobna stvar, tuđe je najjeftinije, ali i najteže za usvojiti. A ono osobno, svoje, bolno prelazi na slikarska platna, te tako postaje najljepša slika i jedinstvena melodija, koja kao i sva ostala ljepota ima za svrhu uljepšati svijet, dati mu malo boje.

Nema namjeru niti mogućnost biti mudrost, nametnuti se kao jedini ispravan model djelovanja, odlučivanja. Ono je samo sreća radi sreće, baš te i baš tu, jedinstvene, neponovljive i samo tvoje. Ono je priča zbog priče, prijateljima, vlastitoj djeci ili unucima i čini te jedinkom, upravo na taj način posebnim i drugačijim.

I nije važno koliko si griješio, donosio krive odluke, propuštao prilike, važno je koliko si pritom bio Čovjek – topao, iskren, nesebičan, najboljom namjerom vođen, pozitivno radoznao, hrabar i spreman pokušati, riskirati, promijeniti ono što smatraš da treba, da je vrijeme za to.

Mislim da mi je sada potpuno jasno zašto se mudrost stječe vremenom i zašto je prostor njezina djelovanja upravo "jesen života", mirna, bogata, topla i predvidiva baš kao i pogled i način života onih koji su odavno izborili neke svoje bitke, pobjede i poraze.

I dok je ljudi bit će borbi, revolucija, ljubavi, tuga i dokazivanja.

Neminovno. Sve u svoje vrijeme..., upravo kada i treba biti!

Izvor:
Svjetlo riječi