Kolumnist: Mirela Primorac - Marija - znak vremena
Objavljeno: 22. 08. 2017. 09:44
Detalj slike „Sv. Tereza”, 1827., francuskog slikara François Gérarda

Priča se da je jednom sveta Terezija u samostanu Utjelovljenja u Avili ugledala dijete. Iznenađena ugledavši dijete u ženskoj klauzuri pođe do njega i upita: Tko si ti? Dijete je sa svoje strane upita: A tko si ti? A ona odgovori: Ja sam Terezija od Isusa, a dijete će veselo: Onda sam ja Isus od Terezije.

Sveta Terezija Avilska jedna je od najsjajnijih zvijezda na katoličkom nebu. Svojom trijeznoš­ću i hrabrom odlučnoš­ću nadahnuće je i danas mnogima koji traže Krista.

Terezija se rodila 28. ožujka 1515. U Avili (Španjolska) kao Teresa de Ahumada, od kako sama kaže, krijeposnih i bogobojaznih roditelja u mnogobrojnoj obitelji s devetero braće i tri sestre. U dobi od 20 godina ulazi u karmelićanski samostan Utjelovljenja u Avili. Svoj odlazak opisuje veoma dramatično: Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one kada sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se da se u meni odvaja svaka kost (usp. Knjiga života, IV). Međutim, nju je u samostan vodila želja da spasi dušu, jer se poznavajući svoju živahnu narav bojala da bi to u svijetu mogla ostvariti. Bila je izuzetno lijepa i duhovita. Sačuvana je njena slika koju je 1576. godine naslikao fra Ivan od Bijede, Moliški Hrvat kojeg je svetica šaljivo izgrdila jer ju je naslikao ružnu i krmeljavu. Prvu godinu u samostanu Terezija je podnosila mnoge svojevoljne pokore, pa je u kratkom vremenu narušila zdravlje, nakon čega je nekoliko dana bila i u komi. Malo je nedostajalo da bude živa zakopana, po običaju ondašnjeg vremena već su joj posvećenim voskom zalili očne kapke. Priznaje da ju je samo od te nesreće spasio sv. Josip kojeg je nježno štovala cijeli život. Nakon tog događaja 18 godina provodila je redovnički život u osrednjosti, sve do onog trenutka kada joj je Gospodin pokazao mjesto pripravljeno u paklu kamo će ići nakon smrti ako se ne obrati. Otad se u njoj sve mijenja i odlučuje se na obnovu svog nutarnjeg života i Karmela.

Ništa neka te ne straši, ništa ne uznemiruje. Sve prolazi. Samo Bog ostaje isti. Tko je strpljiv sve postiže. Tko ima Boga ima sve. Jedino Bog dostaje.

Radi obnove Karmela krstarila je cijelom Španjolskom i iz tog perioda nastaju i njena velika asketsko – mistična djela. Terezija Avilska nije imala akademsku naobrazbu, ali se uvijek koristila bogatstvom nauka teologa, crk­venih pisaca i duhovnih učitelja. Hranila se čitanjem crk­venih otaca, svetog Jeronima, svetog Grgura Velikog, svetog Augustina (usp. Put Savršenosti). Terezija je napustila vrijeme izdahnuvši 14. listopada 1582. Papa Pavao V. proglasio ju je blaženom 1614., papa Grgur XV. 1622. svetom, a papa Pavao VI. 1970. prvom crk­venom naučiteljicom.

Učiteljica molitve i prenositeljica nade

Pisati i govoriti o naučiteljici Crk­ve, onoj koja je s anđelima govorila djeluje preuzetno. Što reći kada je već sve rečeno, što napisati o crk­venoj naučiteljici a da se ne postidim svoga slova. Možda da krenem od onog što bi ona tražila od svakoga od nas, bez molitve nema pravoga početka niti završetka. Molitva je osnovica Terezijinog mističnog puta k Bogu. Njeno autobiografsko djelo Knjiga života stoji u redu najizvrsnijih krš­ćanskih ispovijesti. Poput svetoga Augustina u svojim ispovijestima ona oplakuje svoje grijehe i zablude, svjesna svog ništavila uvećava svoje pa i neznatne pogrješke i ističe ih kao grijehe, premda mnogi autori koji su proučavali život svetice ističu kako nije nikada teško sagriješila (F. Binički). U ovoj knjizi u poglavljima X. – XXIX. umetnuta je prekrasna rasprava o molitvi. Međutim, i ostala njena djela - Put Savršenosti s tumačenjem molitve Oče naš, Zamak duše i dr. prožeta su tom temom.

Molitva za Tereziju Avilsku označava prijateljski susret s Gospodinom. Premda se dug redovnički period nije uspijevala sabrati u molitvi, čak i takvu molitvu smatra korisnom. Doživljava je kao određenu pokoru – ne znam si izmisliti tako tešku pokoru koju su mi mogli zadati i koju bih često uzela na sebe nego da se moram sabrati na molitvu (Knjiga života,X). Terezija je znala i vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva, jer iz nje i druga sredstva dobivaju jakost, pa makar ona bila ponekad i manjkava. Tko moli taj se može nadati spasenju i dok moli nije izgubljen. Ako duša ustraje u molitvi unatoč napastima i mnogim posrtajima što ih snuje zloduh napokon će je, svetica je uvjerena Gospodin uvesti u luku spasa (usp. Knjiga života,VIII). U svojim molitvama i mističnim zanosima Terezija je nosila sve brige i tjeskobe ondašnjeg vremena.

Naslućujući sve kušnje koje čekaju Crk­vu i krš­ćansko, zbog nadolazećeg protestantizma vapila je: O Krš­ćani,vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko njega svrstate. Jer malen je broj onih koji ga još okružuje, veliko je naprotiv mnoštvo koji slijede Lucifera. No najgore je što se vani očituju kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi nikog na koga bi se mogao osloniti. Molitva je za svetu Tereziju bedem koji čuva krš­ćanske duše. Ne odzvanjaju li i danas proročke riječi svete Terezije u našemu društvu, u kojem često manjka duhovnih vrijednosti. Vrijeme molitve nije izgubljeno vrijeme, to je vrijeme u kojem se otvara put života, otvara se put kojim učimo od Boga žarku ljubav prema njemu, prema njegovoj Crk­vi, i konkretnoj ljubavi prema našoj braći (Benedikt XVI). Sveta Terezija otvara put nade svakom čovjeku koji u poniznosti i vlastitoj bijedi traži Spasitelja.

Gospodine, Ti si također iznad lonaca i tava, a ja nemam vremena biti svetica i Tebi za ljubav bdjeti noću, niti mogu meditirati u jutarnjem sumraku ni u olujnom horizontu. Učini me sveticom dok pripremam obroke i perem tanjure.

Izvor:
Svjetlo riječi