Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 05. 04. 2018. 08:55
Izvor: index.hr
Bog za svakoga ima posebnu, jedinstvenu nakanu. I ima puno vremena. Ničiji život nije produkt pukoga slučaja. Dapače, svatko je djelić globalne slike, djela Božjega, djelić koji će jednom zasjati u punom sjaju

Kad sam bila dijete, moja prva želja vezana za godine bila je da konačno napunim cijelih pet! Mrzila sam savijati suvišne prste dok slikovito odgovaram na vječno pitanje odraslih: A koliko ti imaš godina? Zato sam maštala o danu kad budem imala punih pet pa raširim sve prste na ruci...
Vjerujem da sam baš zato toliko živo zapamtila taj svoj veliki, peti rođendan. I haljinicu čiju ljepotu nije moglo umanjiti ni razbijeno koljeno, stradalo u žurbi da se pohvalim prijateljici. I da, još toga dana, kad sam konačno raširila svih pet prstiju za buduću crno-bijelu fotografiju s tortom i svijećama ispred sebe, pomislila sam nestrpljivo: A kad ih bude deset?! Uuuu, jedva čekam! Obje ruke! Ubrzo mi ni tih deset nije bilo dovoljno. Htjela sam osamnaest... Broj koji kaže – punoljetnost ili prava, odrasla osobna iskaznica ili vozačka dozvola...

Budući da je nepromišljeni jezik uvijek brži od pameti, posebno u tim, ranim odraslim godinama, neizbježne su bile i prve nespretnosti. Bila sam maturantica i žalila se svojoj frizerki, dok je spretno mahala škarama, kako su se neke moje kolegice, eto već i udale.  Dojučerašnje traperice zamijenile su u danu klasičnim suknjama. „Ma, kao babe od 30 godina u bukle kostimima!” dodala sam namršteno. Moja se frizerka nasmijala i rekla: „Bukle kostime ne nosim, a za ostalo, baš ti hvala. Meni je 33!” Pocrvenjela sam i promucala kako nisam tako mislila, kako je ona nešto drugo. Iskreno, u sebi sam pomislila kako se zapravo dobro drži za toooliko godina... Toliko godina? A koliki se naramak vremena i meni od tada preko leđa prevalio...

Kažu da se između 20. i 40. godine života čini da se rođendani baš i ne smjenjuju svakih dvanaest mjeseci. Ma, po pet godina odjednom proleti, dok se okreneš... A mi za to vrijeme? Pa eto, trčimo naokolo kao besplatna pokretna reklama svega na sebi, modernih i po mogućnosti što skupljih proizvoda. Žurimo promijeniti auto, iako je stari još uvijek sasvim dobar (i susjed je svoj promijenio). A trebalo bi i otići na popularno skijanje (eto i župnik je napomenuo sve one koji su zbog skijanja bili odsutni, da im je još tjedan dana na raspolaganju za naknadni ovogodišnji blagoslov) ili barem na kraći godišnji odmor (i kolega s posla je otišao). Ukratko, živimo vrlo brze živote u potpunom neskladu sa svojim stvarnim  mogućnostima, a pogotovo potrebama. Poslušno nabavljamo stvari koje ne trebamo, radimo ono što nam i ne pričinjava zadovoljstvo i priželjkujemo punu pozornost ili barem društvo, osoba kojima do nas uopće nije stalo. Pri tom uzalud tražimo sebe u svim tim stvarima, među potpuno nebitnim ljudima... A sutra? Nema brige, sutra će uvijek donijeti novo suvišno, nova moranja.

Upozorenje se pojavi u vidu gubitka zdravlja ili samo ozbiljnije krize. Vapaj organizma, da ni duša nije dobro, pa moli da se zastane i preispita prioritete. I na takve se alarme znamo oglušiti jer nemamo vremena… Kako ironično! Upravo se vrijeme potrudi da, jednom kad počnemo posustajati u trci za nakrivim potrebama nedostižnoga društvenog, pa i obiteljskoga statusa, ono što je stvarno važno, životno bitno, zauzme mjesto koje mu oduvijek pripada. Središnje. Volimo to nazivati – iskustvom.

Moj je otac nedavno proslavio 79. rođendan. Pitala sam ga kako se osjeća, je li zadovoljan. Kakav mu je taj njegov 79. takav dan? Rekao je da ga od ranoga jutra slavi u znaku slova S. Priznajem da sam bila radoznala, a i on je jedva dočekao da mi objasni. „Najprije”, rekao je, „S kao svjestan – svjestan sam, osamdeseta mi je godina života i službeno nastupila, to je sada činjenica. Sljedeće S je za sjetan – više nije puko razmišljanje. Sada sigurno znam, primiče mi se odlazak, treba biti spreman (eto još jedan S!). Zatim, nikako manje značajno je još jedno S, a to je S kao sretan – savjest čista, svi vi oko mene za ponositi se. I na kraju, nikako nevažno, posljednje S, kao sarma – volim, meni po volji, a danas za ručak! Eto vidiš, koliko imam slova S danas!” Nisam odoljela ne dodati njegovoj S-priči da mislim da mu je ipak nedostajalo mrvicu više, još jedno S – ono kao strpljiv! Iako, kad bolje razmislim, njegov je otac u svom životu odbrojio sve do 96., pa možda i za ovo posljednje navedeno S još bude vremena....

I ne samo za njega. Za svakoga od nas. Pri tom je nevažno koliko smo puta potrošili paket od dvanaest mjeseci jer Bog za svakoga ima posebnu, jedinstvenu nakanu. I ima puno vremena. Ničiji život nije produkt pukoga slučaja. Dapače, svatko je djelić globalne slike, djela Božjega, djelić koji će jednom zasjati u punom sjaju. Netko svoje mjesto pronađe prije, netko kasnije. Istina, svi smo zamjenjivi u nekom trenutku, tako mora biti, ali i jedinstveni, neponovljivi i drukčiji. Važni. O svakome od nas ovisi stabilnost ostalih. Jer Bogu smo svi važni. Trebali bismo to biti i jedini drugima. I sami sebi. A ono posljednje S – strpljenje, gradivo je koje učimo i polažemo cijeli svoj život.

Početak današnje lekcije mogli bismo potražiti u zahvaljivanju, na svemu što imamo, na pregršti dobra. Ni svjesni nismo koliko smo bogati, a to bogatstvo tako nepažljivo rasipamo trčeći za nepotrebnim. Mislim da uopće nije loša ona ideja sa staklenkom u koju se tijekom godine stavljaju ceduljice na koje su zapisane dobre i lijepe stvari koje su se dogodile. Možda si ipak moramo zorno predočiti rastuću hrpu papirića, stvarno blago u običnoj posudi.

I zašto ne, početi manje brisati i preslagivati ionako uredne stvari u kući, a više se kroz prozor diviti pogledu? Za koji povod uopće čuvati dobar parfem ili finu bombonijeru? Ili one najljepše šalice? Za neke buduće goste, koji će možda kada jednom konačno i dođu, radije popiti nešto iz čaše? Zar danas nije baš krasna prilika za sjesti i uz zlatno umotane čokoladne bombone popiti kavu iz one iste šalice jer je upravo danas... sasvim zgodan utorak!? Možda bi bilo zgodno i prelistati album sa slikama? Pri tom se nasmijati, razdragati, ali i sjetiti nekoga koga bismo mogli nazvati. Nekoga koga se može obići, kome se može priznati, ispričati se, učinjeno popraviti... Ali, ovaj put neka ne ostane samo na ideji... I, da, pokušati se prisjetiti jesmo li danas uopće nekome rekli da ga volimo. Da nam je drago što je dragocjen dio našega života. Neprocjenjiv. Kako sve teže izgovaramo te riječi, možda ih je lakše napisati? Ili se, za promjenu, bez posebnoga povoda, nasmijati, našaliti? Jer, „sutra” sigurno nije nešto što trebamo, što smijemo, uzimati zdravo za gotovo. Što ako ga ovoga puta ne bude?

Kažu da kao društvo bolujemo od opće krize identiteta, povinujemo se nametnutim vrednotama, ne prepoznajemo bitno. Ja želim vjerovati, ma sigurna sam, da to ipak nije kronična bolest, da je samo učestala viroza u najaktivnijem dijelu našega života. Dijelu kada, toliko zaokupljeni sobom i samopromocijom, neobazrivo previdimo Njega, i Njegovu prvotnu nakanu za svakoga od nas. Pogrešno vjerujemo da smo nadrasli, da smo veći i od onoga nad čime nemamo kontrolu. Veći od jedino bitnoga.

Srećom, onih nekoliko S iz ove priče dokaz su da je Bog bezgranično strpljiv s nama, ma najstrpljiviji i da uvijek dočeka da svatko od nas pronađe svoje pravo mjesto. Ono koje mu je davno namijenio, koje baš njemu najbolje odgovara. Hvala Mu.

Izvor:
Svjetlo riječi