Kolumnist: Mladen Parlov - Vjera i život
Objavljeno: 06. 03. 2018. 10:35
Žive jaslice u Postojnskoj jami 2013. Fotografija: Tomi Lombar / Delo
U Isusu Kristu nalazimo objavu pravoga Boga i pravoga čovjeka; on je Bog s ljudskim licem te čovjek s Božjim licem; Božji „daˮ izrečen čovjeku te ljudski „daˮ izgovoren Bogu. Zato je za nas kršćane od najveće životne i duhovne važnosti znati uvijek svoje oči upirati prema Isusu Kristu te od njega učiti kako živjeti svoje ljudsko i kršćansko dostojanstvo.

Počela je nova godina. Iza nas su božićni blagdani, okićeni borovi i razmijenjeni darovi. Koliko god neki sadržaji slavljenja božićnih blagdana pomažu našemu duhu da ih bolje shvatimo i proslavimo, toliko neki drugi zamračuju pogled našega duha na tajnu Božića, tajnu Božjega rođenja. Tu ponajprije mislimo na preveliku komercijalizaciju Božića, na onaj šušur, blještavilo, okićene izloge trgovina što je, posebno u velikim gradovima, postalo obilježje božićnoga vremena. Pada mi na pamet kako je potrebna noć i tama kako bi ta umjetna svjetlila dobila svoju čaroliju te postala privlačna, zavodljiva i zamamna onima koji ih traže i ne traže. Tek što svane dan, nestaje čarolije raznobojnih lampica koje noću bljeskaju, mame i pozivaju. Dan im ukida njihovu čaroliju, zavodljivost i zamamnost. Na dnevnom svjetlu umjetna svjetlila izgledaju otužno i jadno. Treba iznova sačekati noć da šarene lampice zasvijetle, da svojim zavodljivim svjetlom mame i zavode.

I to je dobra slika onoga što se događa u otajstvu Božjega pohođenja svijetu i čovjeku. Isus Krist, Sin Božji, dolazi na ovaj svijet kako bi ga obasjao sobom, jedinim istinskim svjetlom. On je Mlado sunce koje silazi s visine da obasja one koji „sjede u tmini i sjeni smrtnojˮ, tj. kako bi sobom obasjao svakoga čovjeka. Njegovim dolaskom nastupio je dan bez zalaza, dan koji noći ovoga svijeta, s njezinim zamamnim svjetlima, oduzima čar i moć. Pred njegovim dolaskom sva umjetna svjetlila ovoga svijeta blijede i nestaju. U noći ovoga svijeta bilo je naravno svjetlila koja su ukazivala na Mlado sunce, poput primjerice antičke filozofije, ali je bilo još više svjetlila koja su poput crnih oblaka zamračivala dolazak Mladog sunca, poput primjerice idolopokloničkih religija. Netko bi mogao primijetiti kako se i nakon Kristova dolaska noć iznova spušta te kako su i danas, čak više nego ikada prije, noći ovoga svijeta ispunjenje umjetnim svjetlilima. Ta moguća primjedba nutka nas da se pokušamo još više približiti tajni Božjega utjelovljenja i rođenja.

U otajstvu Božića slavimo tajnu Boga koji postaje čovjekom, tajnu Boga koji se umanjuje, koji postaje Božić, mali Bog. Božje utjelovljenje i rođenje stvarni su i povijesni događaji koji u sebi nose nešto neprolazno i univerzalno. Naime, kad u tajni utjelovljenja Sin Božji silazi u naš svijet, u ljudsku povijest, on na stvaran način u jedinstvo svoje božanske Osobe i naravi uzima pravu pravcatu ljudsku narav, kojoj je značajka da je „sastavljenaˮ od besmrtne duše i tijela. Sjedinjujući našu ljudsku narav sa svojom božanskom naravi, u jedinstvu božanske Osobe, Krist se na otajstven način sjedinjuje sa svakim čovjekom, ukoliko su svi ljudi dionici, zajedničari iste ljudske naravi. Ta tajna Božjega utjelovljenja, i rođenja, vodi nas do novih spoznaja koje mogu biti iznimno važne za naš kršćanski život. Naime, ako se Bog utjelovljuje i rađa u vremenu, tada se iza te tajne ne krije slučajnost, nego određeni Božji plan koji postoji odvijeka, jer u Bogu ništa ne može biti slučajno. Božanska objava nam kaže kako se iza te tajne krije Božja ljubav. Cjelokupno stvorenje te čovjek kao kruna stvorenja nisu nužnost, nego su plod Božje stvarateljske ljubavi. Ta je ljubav „prisililaˮ Boga na utjelovljenje i rođenje. Cjelokupna objava svjedoči kako je najdublji, konačni razlog Božjega utjelovljenja njegova ljubav prema čovjeku. U biti, ako pratimo povijest spasenja kako je nalazimo zapisanu u Svetom pismu, vidimo kako ona nije drugo doli Božja žudnja za čovjekom; od onoga prvog Božjeg upita: „Adame, gdje si?ˮ pa do svršetka svijeta. Kao preobilje ljubavi Bog žudi da priopći svoju ljubav, ali i da mu ljubav bude uzvraćena. Upravo je to tajna Utjelovljenja: postajući čovjekom, Bog nalazi čovjeka; Božja je žudnja za čovjekom zadovoljena; konačno je našao nekoga „izvanˮ sebe kome će darovati vlastitu ljubav, a istodobno taj „drugiˮ će je uzvratiti; jer ljubav traži ljubav.

Razmatrajući tajnu Božjega utjelovljenja, nameće nam se i druga važna spoznaja. Naime, ako je Bog iz ljubavi prema čovjeku postao čovjekom, tada mora biti nešto veliko i važno „biti čovjekˮ. Božje utjelovljenje otkriva ne samo veličinu Božje ljubavi nego i veličinu ljudskoga dostojanstva. U Isusu Kristu nalazimo objavu pravoga Boga i pravoga čovjeka; on je Bog s ljudskim licem te čovjek s Božjim licem; Božji „daˮ izrečen čovjeku te ljudski „daˮ izgovoren Bogu. Zato je za nas kršćane od najveće životne i duhovne važnosti znati uvijek svoje oči upirati prema Isusu Kristu te od njega učiti kako živjeti svoje ljudsko i kršćansko dostojanstvo.

I još nešto. Novu smo godinu započeli proslavom svetkovine Blažene Djevice Marije – Bogorodice, što nas kršćane podsjeća kako se na početku kršćanstva nalazi jedan gotovo neprimjetni ljudski „daˮ, Marijin „daˮ, koji je omogućio Božji ulazak u naš svijet. Zahvaljujući Mariji postali smo dionici Božje naravi, Božja djeca. Pa kako ne osjećati ljubav prema Mariji, Majci Kristovoj i Majci našoj.

Izvor:
Svjetlo riječi