Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 14. 06. 2018. 12:45
Većina nas barem jednom u životu doživi trenutak u kojemu osjećamo potpunu povezanost s božanskom Ljubavi iz koje je cijeli svijet i sve u njemu stvoreno. U toj povezanosti svaki dio našega bića, svaka stanica i sav prostor između njih budu ispunjeni osjećajem cjelovitosti u kojem nam baš ništa ne nedostaje.

Ta Ljubav nas obnavlja, oslobađa od boli i strahova i daje nam novu životnu snagu. Doživljavamo je prilikom duhovnih buđenja – često usred teških životnih situacija ili na hodočašćima, u molitvi ili sakramentima, u kojima smo prisutni i duhom i srcem i tijelom. Ili u izuzetno emotivnim trenucima kad, npr. prvi put držimo novorođeno dijete u rukama, kad stvorimo nešto za što vjerujemo da smo rođeni ili kad volimo jako, nesebično i predano. Tako u Prvoj Ivanovoj poslanici čitamo: Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu (1 Iv 4,16).

Od trenutka kad se rodimo i osjetimo fizičku odvojenost od Boga, neprekidno tražimo način da se vratimo Ljubavi koja daje život. Kad ju doživimo s nekim tko je poput nas spreman predati joj se i prihvatiti svetu moć (i odgovornost) koju Ljubav nosi u sebi, osjećamo se upotpunjenima. Stvaramo bračnu zajednicu u kojoj doživljavamo najdublji i najintimniji oblik ljubavi – u kojemu sudjelujemo u stvaranju novoga života.

Ali, to ponekad može biti komplicirano jer, da bismo se dragovoljno predali nekoj osobi, moramo se prvo riješiti okova naših srdaca i vjerovati da nas neće povrijediti. Svi u neko doba osjetimo da ljubav i boli – kad nas majka ne čuje ili prekori, kad nas prijatelj prevari ili kad prva simpatija ne uzvrati pažnju. Ta iskustva nam pokazuju da nas ljubav može i povrijediti. Razvijamo strah od emotivne boli i bojimo se prepustiti Ljubavi. Podižemo zidove i štitove oko našega srca kako bismo ga obranili od budućih prijeloma. Na taj način propuštamo možda i jedinu priliku doživljaja Ljubavi iz koje i za koju smo stvoreni. Zatvaramo vrata Ljubavi koja jedina ima moć da uistinu iscijeli naše najdublje i najveće rane.

Živjeti na površini

„Žena me je ostavila”, povjeri mi se prijatelj prilikom susreta na kavi. „Rekla je da se u našem braku uvijek osjećala sama. Samoća je jedini razlog koji je navela kao razlog za rastavu.”

Bili su u braku 24 godine. On je imao dobar posao kojim je izdržavao peteročlanu obitelj. Omogućio je izvrsne privatne škole sinovima koji su izrasli u odgovorne i marljive mlade ljude. Svake nedjelje su išli u crkvu i angažirali se u raznim volonterskim programima. Jednom godišnje bi odlazili na lijepa putovanja, a svakoga Božića slali bi čestitke sa slikom njihove „sretne i blagoslovljene” obitelji.

Šokirala ga je pomisao da se njegova supruga uz sve to osjećala usamljenom. Nije mu bilo jasno kako je to moguće, s obzirom da joj je uvijek bio dostupan, vjeran, odgovoran, da nije pio ili puno putovao bez nje. 

„Ljudi se često osjećaju usamljenima i u naizgled dobrim vezama jer ne uspiju uspostaviti blisku i intimnu povezanost. Često je uzrok tome strah. Je li joj se dogodila neka teška situacija prije nego što je tebe srela?” pitam ga.

Uspostavilo se da je njegova žena bila silovana kad je bila jako mlada. Prvi put je o tome progovorila na bračnom savjetovalištu kad je već razvod bio u procesu.

„U početku našega braka ležali bismo u krevetu i ona bi počela plakati. Kad bih je pitao zašto plače, odgovorila bi mi ‘Ništa.’ Koliko god puta sam je pitao, uvijek bi samo rekla ‘Ja sam OK. Idi spavati.’ Nakon nekoga vremena, prestao sam ju ispitivati”, odgovori mi prijatelj. U glasu mu prepoznajem žalost i tugu što se nije malo više potrudio doprijeti do nje. „Teško mi je prihvatiti da smo sve ove godine živjeli samo na površini.”

Liječiti prave uzroke

Nažalost, u njegovoj priči prepoznajem onu koju sam čula stotinu puta, od prijatelja i klijenata životnoga treninga do ljudi koji bi mi povjerili svoja iskustva nakon koncerata ili predavanja.

Ljudi potisnu svoje tajne, povrede i traume u neki duboki dio duše bez da ih iscijele. Onda očekuju od supružnika da sve to izbrišu nekom čarolijom, kao u Disneyjevim crtićima u kojima princ izbavi princezu iz opasnosti i odvede je u svoj dvorac gdje žive ‘u sreći do kraja života’. No, umjesto bajke, njihova priča postaje tužna stvarnost u kojoj nakon nekoliko godina potisnute i neiscijeljene tuge ili gnjeva jedan od supružnika, obično žena, postaje depresivna i anksiozna. Doktor joj daje lijekove koji joj olakšaju simptome i vrate joj osmijeh na lice, ali ne izliječe prave uzroke. Umrtvljivanjem osjećaja tuge, tjeskobe i strahova, osjećaji radosti, ljubavi i strasti postaju manje intenzivni. Gotovo joj postaje nemoguće uspostaviti onu duboku intimnu povezanost. Bez te povezanosti i supružnik se počinje udaljavati. Ni on ne zna kako vratiti onaj osjećaj uzbuđenosti, zaljubljenosti i povjerenja. Možda ni njega nije nitko poučio kako biti otvoren i osjećajan jer kao ‘pravi’ muškarac, on mora biti ‘snažan i grub’. Ne smije dati da ga vodi srce, nego samo razum. Ona se povuče, on se osjeća odbijen i povrijeđen. Bez intimne duboke veze ljubavnici se udalje toliko daleko da im je gotovo nemoguće pronaći put natrag jedno k drugome. Počinju kriviti jedni druge za svoje nezadovoljstvo. Osjećaj upotpunjenosti s početka braka postaje davna uspomena zamagljena samoćom i otuđenjem.

Ostati u Ljubavi

U subotnje jutro budim se razmišljajući o ljubavi. I moj bračni krevet je prazan. Čak i onda kad uspijemo prebroditi krize, pobijediti strahove i ponovno uživati u ljubavi – čak i tada se može dogoditi da jednoga jutra, onaj kojega volimo više nije tu. Sve što imamo da nam tada upotpuni tu prazninu jest spoznaja da kad ostajemo u ljubavi, ostajemo u Bogu i Bog u nama. Odvojenost je samo iluzija preplašenoga srca.

Bol koju ljubav ostavi iza sebe je stvarna. Ali proživjeti život bez ljubavi jer ne želimo prihvatiti rizik boli je promašeni život. S druge strane, ispunjen život je onaj u kojemu dajemo sve od sebe za onoga kojega volimo i radimo na sebi da bismo otklonili sve prepreke koje nam u ljubav unose nemir i strah.

U svakoj vezi dođe trenutak u kojemu se pojave nesuglasice i konflikti. Umjesto da se tada povučemo i u sebi gomilamo osjećaje razočaranja i ljutnje, potrebno je uspostaviti otvorenu komunikaciju kako bismo slobodno mogli izraziti svoje osjećaje bez optuživanja i osuda ili osjećaja straha.  

Osjećaji samoće i otuđenosti isto će tako doći, ali ako u njima ostanemo predani Ljubavi, moći ćemo uvidjeti gdje se kriju pravi uzroci našega nezadovoljstva, umjesto da okrivljujemo naš brak, supružnika ili životne (ne)prilike.

Ponekad je rad s psihoterapeutom, životnim trenerom ili duhovnim savjetnikom potreban da otklonimo uzroke samoće i otuđenosti jer nam pruža podršku i potrebne alate. Molitva i meditacija će nas uvijek podsjetiti na stalno prisutnoga Boga i Ljubavi na koju se uvijek možemo osloniti. A fizičko kretanje, sport ili ples dat će nam endorfine potrebne da ne klonemo.

Potrebno je uložiti trud i otkloniti strah, jer kao što jedna pjesma kaže: Voljeti nekoga je upoznati lice Boga. Kad živimo u ljubavi, ostajemo u Bogu i Bog u nama.

Izvor:
Svjetlo riječi