Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 23. 02. 2018. 12:24
Svatko poznaje barem jednu osobu koja slaže stvari uvijek na isti način. Kupuje uvijek u istoj pekarnici isto pecivo. U kafiću dugo bira što će naručiti, a onda, baš kao i uvijek, uzme veliku kavu s mlijekom i čašu vode. Možda i sami sebe zatečete kako naručujete samo dva okusa sladoleda iako se svaki put premišljate dok dugo proučavate mnoštvo natpisa ispred hrpa novih okusa.

Ili sjedite za stolom uvijek na istom mjestu. Novine čitate uvijek od posljednje stranice. Često ljudi ljetuju uvijek u istom gradu, iako tamo nemaju ni vikendicu, ni rodbinu.

Moja je poznanica otišla i korak dalje, pa godinama unajmljuje isti apartman kod privatnoga iznajmljivača, iako televizor nikad nije popravljen, a roleta je na balkonskim vratima zapela na trećini i zauvijek tamo ostala. Nakon povratka s ljetovanja danima refleksno saginje glavu kad izlazi na vlastiti balkon. Osim toga, njezini ljetni domaćini imaju psa koji baš i nije gostoljubiv, tako da povratak u apartman često predstavlja pravu malu avanturu i nadmudrivanje. I borbu za čitave gležnjeve...

Ili ono kad za praznike pripremamo uvijek ista jela iako sebi čvrsto obećamo da će ove godine biti drukčije. Nakon listanja i razmišljanja, odustanemo, slegnemo ramenima, nazovemo to tradicija i vratimo se uobičajenom. Lakšem. Sluge smo rutine, ovisni o stvarima, mjestima i načinu... Dosljedni u banalnom.

Mirela je bila mlada žena koja je iz malene sredine stigla u sveučilišni centar sa silnom željom da studira arhitekturu. Naivna, nedovoljno pripremljena, u okršaju s mnoštvom probranih, spremnih kandidata, nije imala izgleda. Upisala je agronomiju na drugom roku, tek toliko da se ne vrati kući, da zadrži studentska prava. Vrijeme je provodila uz studente arhitekture, sudjelujući u njihovim projektima i radovima kao tihi promatrač i čekala nove, buduće brucoše. I stigli su, još jedan prijemni ispit, a ona sigurna, uvjerena u upis. Detalje točno ne pamtim, ali došlo je do administrativnoga nesporazuma, zagubljenih dokumenata ili promašenoga roka, čega li. Uglavnom, nije mogla niti pristupiti polaganju. Bila je očajna. Upisala je obnovu prve godine agronomije jer je lanjsku, jasno, izgubila i krenula s učenjem ispita koji nemaju veze s njom, ni s onim što želi. Prošla je cijela godina teška od šutnje i botanike, a ona se, ovaj put potajno, pripremala za još jedan prijemni na arhitekturi. I položila ga je. I upisala se. Znate kad kažu da netko procvjeta? Ona je bila sve to. Ošišala se, nasmijala, do tada tiha, stisnutih usana, progovorila je glasno i prionula svim srcem onome što je toliko željela. Trajalo je manje od jedne akademske godine. Počeo je rat. Bila sam sigurna da je ovo najtužnija priča o ambiciji jedne mlade žene. Nakon puno godina prepoznala sam je kao gošću u studiju televizijske postaje jedne europske zemlje. Stupila sam s njom u kontakt i doznala da je završila arhitekturu. U nekom drugom gradu, državi. Sada živi u trećoj, ima obitelj, izgleda sretno.

Još uvijek prebirući u glavi sjećanje na Mirelu, na suhi listić djeteline u njezinoj debeloj knjizi i ispit iz botanike koji nikada nije položila, postadoh svjesna svijeta oko sebe. Hladno, zimsko jutro, sve bijelo od jutarnjega mraza, poput sitne čipke na svakoj, pa i najtanjoj goloj grančici..., a onda ugledam njega, još jednoga solo igrača čuda zvanoga život.

Čovjek četrdesetak godina, duge čupave kose, još duže neočešljane i neoprane. Brada, u skladu s kosom, pa majica kojoj se zbilja ne može niti nazreti, a kamoli naznačiti boja ili oblik. Eto, ima rukave. Hlače? Hm, mogu li se uopće tako nazvati u ovom mrzlom jutru? Duljine ispod koljena, teško je reći odrezane, prije iščupane, otrgnute, od nekad postojećega ostatka nogavica. Kao knjiška ilustracija brodolomca koji je na pustom otoku proveo barem pet godina... Ispod takvih nogavica viri bijela koža mršavih potkoljenica, bijela koliko i smrznuti krajolik oko njega. Obuća? Davno bila! Manje-više zavezana, prati stopala u odlučnom hodu. U ruci drži veliku crnu plastičnu vreću s, pretpostavljam, laganim sadržajem, s obzirom na to koliko neopterećeno njome rukuje. Jakne nema uopće. I ne izgleda kao da mu je hladno. Hoda, samo on zna kamo, valjda... I da, djeluje zadovoljno! Meni potpuno ludo! Opet, to su moja mjerila, moj sustav vrijednosti prema kojemu, čovjek u takvoj situaciji, nikako ne može biti sretan. Moje pretpostavke o tome što bi trebao, što želio netko drugi. Očekivanja...

Život je poput vrlo nepredvidive i užurbane društvene igre, s dobrim i lošim fazama, naizmjence. Treba ostati svoj, ali i svjestan potrebe za promjenom držeći sve vrijeme pogled usmjeren ravno naprijed, prema cilju na obzoru

Stvarnost je čvrsti čvor očekivanja i rezultata koji ponekad nisu recipročni uloženom trudu, pa se znatno razlikuju od zamišljenoga pravca. Tako svi prije ili kasnije, a ponekad i više puta, naiđemo na neki svoj studij arhitekture. Nije uvijek lako prepoznati mu značaj. Kada je vrijeme odustati od ponovljenoga prijemnog i hoće li sljedeći pokušaj biti onaj pravi, uspješan? S druge strane, kakav bi svijet bio bez ljudi koji ne odustaju? Kakav bi bio bez ustajanja? Ograde bi uvijek ostale na istome mjestu.

I ne mora to uvijek biti velika, ozbiljna stvar poput odabira životnoga poziva. Male su stvari sasvim dovoljne da se čovjek osjeti živim. Da nauči tražiti, iskušavati, pa i inzistirati...

Što se točno može loše dogoditi ako ovaj put novine počneš čitati od prve stranice, a tek na kraju TV program i zanimljivosti? Ili ako naručiš čaj umjesto kave? Što ako sljedeći put ipak kušaš potpuno novu vrstu sladoleda? Odeš na ljetovanje u neko novo mjesto, gdje još nikada nisi bio? Ili ako sjedneš na drugo mjesto za obiteljskim stolom? Što se točno toliko loše može dogoditi?

Možda roleta u tom apartmanu nije pokvarena ili su umjesto nje ispravne žaluzine zaslužne za hlad, a domaćini nemaju psa. Ili možda shvatiš da neki drugi sladoled voliš puno više i da je mirisni čaj ponekad sasvim ugodna promjena? Možda je novine puno zanimljivije čitati počevši od aktualnih tema, a pogled s nekoga drugog stolca za blagovaonskim stolom u tvom domu daje sasvim drugu perspektivu prostora? I ne samo njega.

Osim toga, koliko opasno može biti pripremiti novo jelo ili slasticu, pa čak i ako zaključiš da ti se ono uobičajeno, tradicionalno, više sviđa? Jer si ti taj koji stvara tradiciju. Tradicija postaje, i za njezin nastanak je u početku trebao poticaj. Rutina ne smije postati sama sebi svrha, niti opravdanje.

Život je poput vrlo nepredvidive i užurbane društvene igre, s dobrim i lošim fazama, naizmjence. Treba ostati svoj, ali i svjestan potrebe za promjenom držeći sve vrijeme pogled usmjeren ravno naprijed, prema cilju na obzoru. Na kraju svoga ovozemaljskog puta, istina, ništa materijalno ne možeš ponijeti sobom, ali možeš ponijeti ogorčenost zbog preranoga odustajanja i nedosljednosti u velikim, životno važnim, bitnim stvarima, a sluganstvo nebitnom.

Moji susjedi imaju četvero djece, sada odraslih, samostalnih mladih ljudi. Sve tri kćeri su imale svadbu u proteklih mjesec dana, a sin će za pola godine slaviti mladu misu. Sigurno su i oni puno puta bili u kušnji, dvojili, razmišljali idu li kao obitelj u pravom smjeru, razbijali glavu nekim njihovim studijem arhitekture. Sada su uspjeli, toliko životnih diploma odjednom. Treba ustrajati.

Kažu: Svi pravi životi su lijepi i teški. A ja se pitam, a koji to nije – pravi?

Izvor:
Svjetlo riječi