Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 15:19
Vrlo nerado puštamo jesensko svođenje računa u svoje živote. Tako teško krećemo s popisom stvarnog stanja svega onoga s čime zbilja i možemo računati tijekom duge zime. Teško se suočiti s istinom. Zato grčevito čuvamo svoju ostavu osjećaja i odnosa, prepunu praznih teglica koje samo formalno zauzimaju mjesto na policama.

Toplo, bogato i prekrasno godišnje i životno doba – jesen. Doba smiraja i istovremeno praska boja neviđenog sklada. Vrijeme je to kad priroda tuguje, oprašta i otpušta do sljedećeg proljeća. Otpušta Život. Tražeći za sebe trenutak predaha i preispitivanja, pušta tog bezobzirnog Pana da ode i luduje negdje drugdje. Tako sve ono što je klijalo i raslo, bujalo i dozrijevalo, sav onaj nemir i graja postaju sve tiši, dok na koncu potpuno ne umuknu. Oni koji odluče ipak ostati, brzo se i nevoljko zavuku u siva debla već ogoljelih krošnji. Mučno i bolno, a opet, toliko je dostojanstva i ljepote sadržanih u tom odlasku. Tako mora biti. Jednostavno mora. Periodično pospremanje, odbacivanje onoga što je ispunilo svoju ulogu ili nikada niti neće, pa sada samo predstavlja teret. Pripremanje mjesta za drugo i novo. Jer tvrdoglavo, besmisleno, nastojanje zadržavanja postojećeg stanja, nikad ne donosi niti sjenu onoga što se očekuje. Ma koliko se trudili.

Slično je i s ljudima. Zbilja, rekla bih i nasreću, nemoguće nas je odvojiti od prirode i prirodu iz nas. Ljudski je vijek prepun raznih "jeseni", predstojećih oproštaja koje besmisleno odlažemo i trudimo se izbjeći. Koliko puta ljudi održavaju neodrživa prijateljstva? Neravnopravne odnose u kojima se uvijek ista strana prilagođava, popušta i primiruje? Kakva su to prijateljstva koja bole? Održavaju se tako i neodržive ljubavi u kojima samo jedan iskreno voli, a onaj drugi samo treba? Jednostavno se teško pomiriti s odlaskom drage osobe, pogrešno vjerujući da je moguće voljeti dovoljno za oboje? Pa obiteljski, rodbinski odnosi, zasnovani na formalnosti, trpljenju, ali opet jednostranom? Pogrešni obziri i kriva opravdanja? Život proveden u raskoraku između onoga što želimo i onoga što mislimo da trebamo…

Ne shvaćajući da je čudesno velik broj dragih i plemenitih ljudi koji su spremni postati dio našeg života. Ako im damo priliku. Ako im napravimo mjesta. Ako zavolimo sebe i shvatimo bit. Ako shvatimo da imamo pravo biti sretni.

Ne. Nije to priča o prebrzom odustajanju, tako tipičnom u današnjem površnom, instant vremenu. Nikako priča o olakom shvaćanju nekoga i njegovih osjećaja, njegova značaja u tvom životu… Priča je to o pomalo tužnim i nesigurnim nama, koji smo u strahu od potencijalne samoće i odbačenosti spremni prigrabiti i skupo plaćene mrvice ljudskosti koje se nude. Vrlo nerado puštamo jesensko svođenje računa u svoje živote. Tako teško krećemo s popisom stvarnog stanja svega onoga s čime zbilja i možemo računati tijekom duge zime. Teško se suočiti s istinom. Zato grčevito čuvamo svoju ostavu osjećaja i odnosa, prepunu praznih teglica koje samo formalno zauzimaju mjesto na policama. Ne shvaćajući, pri tom, da je broj polica ograničen. Upravo kao i životno vrijeme koje nam je darovano, koje tako često rasipamo na one koji to ne zaslužuju. Ne shvaćajući da je čudesno velik broj dragih i plemenitih ljudi koji su spremni postati dio našeg života. Ako im damo priliku. Ako im napravimo mjesta. Ako zavolimo sebe i shvatimo bit. Ako shvatimo da imamo pravo biti sretni.

Jedna je gospođa bila nezadovoljna sobom i poslom kojim se godinama bavila. Stoga je odlučila promijeniti sve. Raščistiti sve staro i napraviti potpun zaokret u životu. Htjela je raditi nešto što bi je ispunjavalo, što bi za nju imalo smisla. Zaposlila se u palijativnoj skrbi, bivajući utjeha i najčeš­će posljednje biće koje nježno drži ruku ljudima na kraju njihova života. Nakon godina provedenih u tom poslu shvatila je da se određeni zaključci, mišljenja, onih koji umiru, odlazeći tako zauvijek iz naše stvarnosti, ponavljaju u nevjerojatno sličnom obliku. Tako je zabilježila svojevrsnu listu svega onoga što ljudi smatraju da su tijekom svog života propustili učiniti ili su prerijetko činili.

  1. "Želio bih da nisam živio život kakav su drugi od mene očekivali, već da sam imao hrabrosti živjeti život u kojem bih bio iskren prema samome sebi i onome što želim" – Tek kad se život približi svome kraju čovjek pogleda unatrag i shvati da mu je više od polovice snova ostalo neispunjeno. Samo zahvaljujući njegovim vlastitim krivim izborima.
  2. "Želio bih da nisam toliko radio" – Odrastanje vlastite djece i vrijeme provedeno u krugu obitelji jedinstvena su bogatstva kojih se čovjek prečesto odriče žureći za nečim neuhvatljivim što nazivamo "egzistencija".
  3. "Želio bih da sam bio dovoljno hrabar da iskazujem svoje prave osjećaje" – Ljudi uglavnom potiskuju svoje osjećaje kako bi bezbolnije živjeli s drugim ljudima. Takvo gaženje vlastitih osjećaja osim prosječnog življenja, donosi i stalnu ogorčenost, neprekidno nezadovoljstvo sobom.
  4. "Želio bih da sam se potrudio sačuvati ona prava prijateljstva" – Prave, iskrene prijatelje zanemarimo posvećujući se trenutnim interesima i onim ljudima od kojih nešto, uglavnom uzaludno, očekujemo. Na kraju života, više nego ikada, čovjek se osjeti potpuno sam.
  5. "Želio bih da sam više usrećivao, više volio, samoga sebe" – Mnogi ljudi, do kraja svog života, ne shvate da je sreća izbor. Ostanu žrtve vlastitih navika i obrazaca. Strah od promjena udaljavao ih je od njih samih, kao i od drugih. Istovremeno, duboko u sebi, čeznuli su za time da se iskreno nasmiju i budu luckasti.

Zbog svega navedenoga, prije nego čovjek stigne do kraja sebe samoga, treba zasukati rukave i napraviti reda u vlastitom životu, među vlastitim prioritetima. Pa čak i ako malo zaboli. Zima će proći. Proljeće će brzo stići, a s njime i svi oni životi, prilike i odnosi vrijedni sadašnjeg truda. U svakom slučaju, upravo kao što i izreka kaže – Bolje je trenutno biti sam sa sobom, nego zauvijek biti sam u društvu.

Izvor:
Svjetlo riječi