Kolumnist: Elvira Koić - Skupljajući zalaske sunca
Objavljeno: 11. 03. 2022. 08:34

Ne može se ne primijetiti kako u posljednje vrijeme kao da je u tijeku natjecanje u objavljivanju priča sa svih strana koje izazivaju strah. Napadaju vijesti o katastrofama, potresima, poplavama, strašnim prometnim nesrećama, uraganima, pijavicama, ratovima, virusima, ovrhama, kaznama... Sve liči na propast civilizacije. Sve je to nešto što ugrožava ljudski život. Ne samo kvalitetu života već doslovno, biološki život.

Kao da nikada do sada nije bilo vruće, hladno, kao da nikada nije padala kiša, kao da nije bilo poplava, potresa, požara, ratova, ogromnih jama u koje sve propada, pljačkaša i zlikovaca. Svaki događaj kao da se prvi put dogodio. Iskazuje se toliko čuđenje, takvim riječima da bi se doista moglo pomisliti da je kraj svijeta. 

Lijepe vijesti se vrlo teško probijaju na naslovnice. Kao da ih nitko i ne sluša. Tako se ne sluša ni znanstvenike kada obrazlažu racionalne teorije, a kao da se više vjeruje teoretičarima kojekakvih izmišljenih zavjera. Lakše prolazi strah i nevjera, od povjerenja i smirenosti. Što se to dogodilo? A vrijeme je bezbrojnih blagodati kojima je olakšan život i rad, ubrzan transport i protok namirnica. Tako brzo se uči i razvija, da se ponekad učini kao da se zemlja počela brže okretati oko svoje osi. Kao da su kraći dani, kraće noći. Možda je ipak samo malo previše informacija svih vrsta.

Očaj i beznađe

Pitala sam pacijenta kako je, što radi, a on će: „Ne znam Vam reći. Eto, sjedim doma i gledam u prazno kroz prozor, a ništa ne vidim. Nemam više snage ni volje ništa raditi. Sve se čini uzaludno. Što god napravim, nema smisla, kad će i tako izgorjeti ili će potres ili vjetar stući. Čemu sve? Ako izađem van iz kuće, napast će me virus i umrijet ću u mukama bez zraka ili će me spržiti bolesno sunce... Hrana je genetski promijenjena, u vodi je plastika, sve je otrovano. Bojim se jesti, bojim se piti. Bojim se pomaknuti. Na poslu su svi ljuti, za sve sam kriv, ako dođem prerano, ako zakasnim, ako dobro radim mrze me kolege, ako ne radim rugaju mi se. To je sve i tako bezveze, jer će firma i tako propasti i ostat ću bez posla. U kreditu sam. Banka je nemilosrdna. Djeca su u školi. Sve je strašno. Ništa nema smisla. Umoran sam od svega toga. Premoren sam. Nemam kuda pobjeći, a nemam ni snage. Toliko sam prestrašen da se više ne mogu ni bojati.”

Osjećaj da sve oko nas doslovno ugrožava život izaziva negativni stres, strah i ustrašenost. Očekivanje lošega ishoda. Anksioznost je iscrpljujući intenzivni osjećaj koji troši unutrašnju energiju, osiromašuje ličnost i blokira kreativno pa i razumno razmišljanje. Dovodi ljude do instinktivnih odgovora borbe ili bijega. Iscrpljenost osjećajem da je svijet oko nas nemilosrdan, da ni od koga nema pomoći. Sve to razvija bespomoćnost i beznađe. Nada polako umire. To su vrlo neugodne i opasne misli. A najopasnija od svih do koje strah može dovesti je pomisao kako „više ništa nema smisla”. Iza toga je sve moguće, jer više ništa nije moguće.

Potrebno je upozoriti sve na taj tijek misli i događaja. Treba primijetiti kada se u naše misli uvuče beznađe, a posebno ako ikada pomislimo „to sve nema smisla”. To su vrlo ozbiljna stanja na koja treba brzo reagirati.

Iz druge perspektive

Na primjer, moj dobri pacijent. Zamolila sam ga da zajedno malo porazgovaramo i porazmislimo o svemu što mi je rekao. Najveći strah od svih koje je osjećao, bio je zabrinutost za djecu. U stvarnosti, djeca su vrlo dobri učenici, jedno na fakultetu, drugo u srednjoj školi. Samostalni su i vrijedni, uče i polažu ispite. Oboje su ostvarili pravo na stipendije. I kada im ne bi mogao pomagati, oni bi i dalje išli svojim putem bez zaustavljanja. Tvrtka u kojoj radi je stabilna i nitko nije spominjao zatvaranje. To što druge tvrtke zatvaraju, a što je vidio u TV dnevniku, nema veze s njegovim radnim mjestom. Pa i kada bi se to dogodilo, on je toliko dobar majstor, da bi vrlo lako pronašao posao negdje drugdje. Živi u jednom lijepom selu sa svom infrastrukturom. Imaju gradski vodovod i kanalizaciju. Ali on ima i svoj bunar, od prije. Voda je kvalitetna i čista. Nema razloga za strah od otrova i plastike u vodi. Tako je i s hranom iz vrta, koja je doista „bio-bio”, biološka, bez pesticida i nije GMO. Rajčice nisu kao plastične loptice, već mirišu na rajčice. I sve voće iz voćnjaka je takvo. Nešto ga je manje nego obično, ali pa što onda, malo je manje rodna godina i to je sve. U dvorištu ima ogromni orah koji pruža hladovinu. Nema razloga da se ne iziđe van i da se plaši sunčevih zraka. U selu su bila samo tri slučaja oboljelih od covid-19 u korona epidemiji, i to prošle godine. Uglavnom su svi cijepljeni jer se moralo zbog putovanja na posao. I to bez posljedica. Automobil ga služi. Ništa ga ne fizički ne boli. A nebo je još uvijek jednako plavo i veselo kao i ranije.

Samo je trebalo ugasiti televizijski program i ne gledati stalno u mobilni telefon. Barem neko vrijeme. Samo to. I koncentrirati se na sebe, na svoje dvorište.

Za koncentraciju na pozitivno i za dobivanje samokontrole, dobro je naučiti vježbe disanja. A najbolje od svega je koncentrirati se na molitvu. Onu najveću i najjednostavniju. Na Očenaš i na Krunicu. Nevjerojatno je koliko malo vremena treba za smirenje i za osjećaj povratka snage i volje, kada se tako počne dan ili u krizi. Nekoliko dubokih udaha, nekoliko puta ponoviti Očenaš, jedna desetica... I to je to. 

Sav taj strah kojemu smo izloženi... Možda sada jasnije možemo čuti i razumjeti sv. Ivana Pavla zašto nam je poručio: „Ne bojte se”.


Vježbe za opuštanje

Primjer vježbi vizualizacije, lakoga opuštanja uz vježbe disanja, komunikacije uma i tijela za uspostavljanje kontrole i smanjenje osjećaja tjeskobe.

  • Udah prati misao i slika – opuštam se, udišem čiste, zlatne zrake zalazećega sunca.
  • Izdah – smiješim se uz misao „dobro se osjećam, odmorno i svježe”. Koncentrirajte se na disanje.
  • Duboki udah – zamišljajte kuda sve prolazi udahnuti zrak, kroz nosnice, u dušnik, dušnice, sve do tisuće malih plućnih alveola.
  • Malo zadržite dah. Potom izdah – opet zamišljajte kuda sve prolazi izdahnuti zrak.

Svakim udahom i izdahom osjećamo sve veći mir i opuštenost. Postajemo svjesni svoga disanja. Usmjerite pozornost na svoja stopala koja dodiruju pod. Postajemo svjesni svojega kretanja, mirovanja, veze sa zemljom. Usmjerenim maštanjem (vođeno maštanje, kreativna vizualizacija) stvaramo namjerne misli ili se fokusiramo na ciljeve u stvarnosti koje „vidimo” prije nego djelujemo. Tako se bolje pripremamo na ishod.

Zamislite se, u sigurnom umirujućem prirodnom okruženju, parka, obale mirnoga jezera, plaže... Osjećajte sve zvukove, mirise, ugodnu toplinu toga mjesta. Osvrnite se u mislima oko sebe i pogledajte što vidite. Uredite to mjesto da bude potpuno ugodno, sigurno i potpuno po vašoj mjeri.

Zamislite sliku svoga potpuno zdravoga, snažnoga, lijepoga tijela. Upornim ponavljanjem ove slike, um će je shvatiti kao istinu i dati zapovijed tijelu da doista tako i bude. Zamislite svoje srce kako zrači blistavom energijom iz centra tijela, obuhvaćajući tim svjetlom cijelo tijelo i um.

Izvor:
Svjetlo riječi