Kolumnist: Boris Havel - Eurocentrično
Objavljeno: 21. 09. 2022. 08:29
Zadržati se unutar kršćanske vjere i svjetonazora može se jedino shvaćanjem utjelovljenja i uskrsnuća kao događajâ nepobitne povijesnosti, kao zbivanjâ kojima se Bog, slično kao i u nizu drugih zbivanja iz povijesti spasenja, uključio u konkretnu ljudsku stvarnost

Kršćanstvo je, riječima glasovitoga ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva, „objava Boga u povijesti”. Taj povijesni aspekt kršćanstvo čini fundamentalno različitim od svih drugih vjera i svjetonazora, s iznimkom židovstva iz kojega je proizišlo. U većini se današnjih velikih religija i civilizacija prednost u razmišljanju o božanskome pridaje kontemplativnoj, apstraktnoj i mističnoj duhovnosti uz zapostavljanje ovozemaljskoga, ili pak mitovima, prirodi te militarizmu i političkoj vlasti u nekom obliku. U gnostičkim, mističnim i dualističkim shvaćanjima duhovnosti povijest se ne bilježi niti joj se pridaje osobita pozornost. Primjerice, u cijeloj književnosti sanskrta nema historiografskoga djela, s iznimkom jednoga srednjovjekovnog ljetopisa u kojemu je iznesena povijest Kašmira. Slično vrijedi i za klasičnu grčku misao. Ona je, istina, u nizu svjetonazorskih i filozofskih pitanja razmjerno bliska kršćanskoj misli, ali u pogledu na povijest, povijesnost, a osobito smisao povijesti, među njima doticaja nema. Prema Aristotelu, vrijeme je, uz kretnju, postojalo oduvijek, čime je bilo koje poznato, istraživo razdoblje samo djelić na beskrajnoj crti ili unutar beskrajnoga kruženja, pa time i bez spoznajne vrijednosti. Berdjajev o tome piše:

„Mislim da bi svakome tko izučava povijest moralo biti jasno da je helenskoj kulturi i svijetu, helenskoj svijesti bila strana svijest o povijesti. Poimanja povijesnih zbivanja u helenskom svijetu nije bilo; veliki grčki filozofi nisu se mogli uzdignuti do spoznaje povijesnih zbivanja, kod velikih grčkih filozofa ne nalazimo filozofiju povijesti; ni kod Platona, ni kod Aristotela, ni kod drugih velikana grčke misli ne može se pronaći da su poimali povijest. Mislim da je to u najdubljem smislu povezano s grčkim osjećanjem i shvaćanjem svijeta. Grci su prihvaćali svijet estetički, kao dovršeni i harmonični svemir; najveći Grci kod kojih se grčki duh izrazio u čitavoj svojoj snazi svijet su doživljavali statički, kroz nekakvo antičko razmatranje sklada svemira. Karakteristično je za sve grčke mislioce da nisu mogli poimati povijesni proces i povijesna zbivanja – jer taj proces nije imao ni izvora, ni početka, ni kraja – u njemu se sve ponavlja i nalazi u vječnom kruženju, u vječnom povratku na isto. Ta cikličnost procesa karakteristična je za grčki svjetonazor koji je kretanje povijesti predočavao kao kruženje. Helenska svijest nije bila usmjerena na buduće, u kojemu se svršava povijest, u kojemu mora biti njezino središte i izlaz, nego uvijek na prošlo. Za grčku svijest bilo je karakteristično razmatranje završenog, harmoničnog stanja, koje nikada nisu vezivali s budućim.”

Suvremeno viđenje povijesti

Alternativno suvremeno viđenje povijesti ono je prema kojemu je povijest čimbenik evolutivnoga razvoja i općega čovjekova napretka. I takvo je viđenje nespojivo s kršćanskom mišlju jer zrcali optimizam kad je riječ o čovjekovu stanju, društvu, prirodi i svijetu, kao da bi se oni nekako sami od sebe, gotovo zbog protoka vremena per se, pročišćavali, poboljšavali i težili savršenosti. Ipak u takvu viđenju postoji stanovito prepoznavanje uloge povijesti kao fenomena koji se više ne može olako zanemariti:

„Uvedena je nova i uvjerljivija inačica klasične misli o jednostavnoj, racionalnoj razgovijetnosti kao ključu za shvaćanje smisla povijesti. Suvremena je inačica uvjerljivija jer počiva na novome zamjećivanju važnosti vremena i shvaćanju kako zapravo postoji rast kako u prirodi tako i u povijesti. Taj novi pogled na svijet kao pokretnoga, rastućega i u razvitku naizgled rješava svaku nejasnoću glede života i ispunjava obećanje oslobođenja od svakoga zla.”

Kršćanski nauk i povijest

Prema kršćanskom se nauku čovjekovo stanje ne može popraviti nikakvim uranjanjem u mistiku, nikakvim „razmatranjem sklada svemira” a još manje razvitkom i evolucijom. Kršćansko je pouzdanje u potpunosti usredotočeno na Božju milost koja se očitovala u Kristu, ne u nespoznatljivim, nedokučivim, apstraktnim, metafizičkim sferama, nego ovdje na zemlji, među ljudima, u čovjekovu prostoru i vremenu. Isus je došao u svijet „kada dođe punina vremena” odnosno u Rupčićevu prijevodu „kad se ispunilo vrijeme” (Gal 4,4). I Isusovo je uskrsnuće događaj iz povijesti. Isus je uskrsnuo u stvarnosti, određenoga dana i na određenome mjestu, neovisno o ičijem vjerovanju, mišljenju ili tumačenju. Pavao objašnjava da bez povijesnosti toga događaja kršćanska vjera nema smisla: „A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima” (1 Kor 15,17). Uskrsnuće se, kao ni utjelovljenje, ne može tumačiti alegorijski ili simbolički. Zadržati se unutar kršćanske vjere i svjetonazora može se jedino shvaćanjem utjelovljenja i uskrsnuća kao događajâ nepobitne povijesnosti, kao zbivanjâ kojima se Bog, slično kao i u nizu drugih zbivanja iz povijesti spasenja, uključio u konkretnu ljudsku stvarnost. Oduhovljivanjem i dematerijaliziranjem tih povijesnih zbivanja sasijeca se sam korijen kršćanstva i ono se pretvara u lijepu priču, ali neutemeljenu nadu i besmislenu vjeru. Jednako se može reći i za sveukupnu svetopisamsku povijest: samo ukoliko su opisana zbivanja povijesna, poveziva s vremenom i prostorom, i relevantna za današnjicu, smislene su zapovijedi „Sjeti se!” i „Ne zaboravi!” Zato Pavao dalje piše: „Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!” (1 Kor 15,20).

Bog koji se objavio u povijesti nije se zaustavio u prošlosti, niti je prestao biti u povijesti djelatan. Tu je i u ovo naše vrijeme, u proljeće 2022. godine. Nisu mu nepoznate patnje, bolesti, ratovi i nesreće našega doba. Nisu mu nepoznati ni izazovi s kojima se susreće svatko od nas u svojim konkretnim životima, na poslu, u školi, u obitelji, u svojim slabostima ili svojim jakostima. Bog i danas djeluje u povijesti kako Crkve i svijeta tako i u životnom iskustvu pojedine osobe, tebe i mene. Snaga Uskrsnuloga da okrijepi, utješi, izbavi i spasi svakoga čovjeka koji dođe k Njemu i Njegov poziv svakome čovjeku da upozna „njega i snagu uskrsnuća njegova” (Fil 3,10) jednaki su danas kao što su bili i prije dvije tisuće godina.

Izvor:
Svjetlo riječi