Kolumnist: Boris Beck - Samotno mjesto
Objavljeno: 14. 01. 2022. 09:01
Život nam oblikuju odluke, a one su uvijek posljedica vaganja – nekad smo vagali godinama, a nekad samo sekundu, ali uvijek smo odvagivali

Na uglu moje ulice postoji mala staretinarnica. Kad god prođem, zavirim unutra, a nekoliko puta sam i bio kupio poneku sitnicu. Već neko vrijeme u izlogu stoji starinska kuhinjska vaga, boja joj je skroz otpala, a nema ni plitice ni utege. Takvu istu vagu imala je moja majka – bio je to vjenčani dar njezine svekrve, moje bake – eto, tako su bili nekad skromni darovi. Bila je jarke plave boje, s dvije blistave mesingane zdjelice, a ono što me najviše zabavljalo, bila je drvena kutijica s kompletom utega. Mnogo puta sam se igrao tim utezima – koji su se tada nazivali „gevihti”, po njemačkoj riječi – i premještao ih s plitice na pliticu i gledao kako se vaga klacka sad na jednu, sad na drugu stranu.

Čudni utezi

I moj otac je imao utege, crne, olovne, veoma teške, podstavljene zelenom tkaninom. Bio je inženjer i njima je pritiskao papire dok bi crtao, da mu se ne pomiču dok radi na njima. Moj djed, pak, imao je ukrasni stakleni pritiskivač za papir koji me kao dijete zabavljao jer se u njemu lomila duga. Koristio ga je za neobičnu svrhu: prislonio bi ga na grudi kad bi dobio lupanje srca, valjda ga je umirivao hladni dodir staklenoga predmeta neobična oblika. I baka je imala utege, velike, crne, željezne, od jednoga, dva i od pet kilograma, na podu smočnice, za vaganje brašna ili masti kad bi se objesili na kantar.

Čini mi se da bih mogao ispričati povijest svoje obitelji samo kad bih govorio o utezima, a pri tome nije najmanje važno da su ti jednostavni predmeti, koji su se nekada posvuda viđali, danas nestali jer su svuda elektroničke vage. Unatoč tomu, vaganje ostaje fascinantno: svi napeto gledaju u kazaljku dok se ne umiri, jer to je veoma ozbiljan posao. Mi čitav život važemo i odvagujemo: ne samo doma u kupaonici ili kuhinji, ili na tržnici i u dućanu nego i pri svakom poslu – isplati li mi se ovako ili onako? Trebam li platiti više ili manje? Jesam li tražio dovoljno, jesam li ponudio previše?

A isto tako važemo i kad se odlučujemo na neki sudbonosni korak: hoću li se školovati ili ne, a ako hoću za što i gdje? Hoću li se oženiti ili udati ili ne? Hoću li imati djecu, a ako hoću, koliko? Život nam oblikuju odluke, a one su uvijek posljedica vaganja – nekad smo vagali godinama, a nekad samo sekundu, ali uvijek smo odvagivali.

Formula za greške

A kako važemo? Na jednu stranu stavimo ono što nas muči, ono nepoznato, a na drugu ono što poznajemo, nešto što za nas znači mjerilo vrijednosti. To mjerilo, međutim, može biti i iskrivljeno. Postoji narodna priča o pekaru koji je godinama kupovao funtu maslaca od istoga mljekara i godinama se ljutio: doma bi ga izvagao, ali maslac nikada nije težio funtu – bio je  katkad teži, katkad lakši, ali nikad koliko treba. Na koncu je mljekara tužio sudu. Mljekar se ovako branio: „Ja sam siromašan trgovac i nemam novca za utege. Stoga sam svakoga dana od pekara kupio kruh težak funtu i njime vagao maslac.” Vidimo kako se naše prevare okreću protiv nas samih, ali i koliko je važno imati pouzdan uteg u životu.

Ovo je, dakako, namjerna i sustavna pogreška, ali ima i slučajnih. Kada pogledamo ploču za pikado, uvijek vidimo isto: najviše pogodaka ima u sredini, pa zatim sve manje kako idemo prema rubovima; to je zato što svi pokušavamo pogoditi središte, ali nam ruka zadrhti, oko nas iznevjeri, možda puhne propuh – i strelica završi tko zna gdje, možda nekad i na zidu.

Za te pogreške ne znamo uzrok, ali vidimo da nastoje biti što manje. Neobična li otkrića, i vrlo utješna, za koje je zaslužan veliki matematičar Carl Friedrich Gauss: što smo pažljiviji u svojim nastojanjima, vjerojatnije je da ćemo postići cilj – iako on svoje otkriće nije izrazio riječima, nego formulama.

Dva sata

Mala pogreška može nas i zavarati. Lewis Carroll, koji nije bio samo pisac nego i matematičar i logičar, postavio je zagonetku o dva sata. Koji je sat točniji, onaj koji je točan dvaput dnevno ili onaj koji je točan jednom godišnje? Odgovorit ćemo da je točan onaj prvi, koji je točan dvaput dnevno. A kad nas pita novo pitanje, koji sat je točniji, onaj koji stoji ili koji kasni manje od minute na dan, reći ćemo da je točniji drugi. Prvi sat, međutim, stoji i zato je točan dvaput dnevno; drugi sat kasni manje od minute i zato će, ako se ne poravnava svaki dan, tijekom godine zakasniti za puni krug. Carroll je bio vrlo mudar – ako znamo da sat kasni minutu na dan, to nam je isto kao i da je sasvim točan. Naravno, moramo imati nešto pouzdano, da znamo koliko sat kasni, to jest znak točnoga vremena. Slično kao i sat koji stalno kasni, uređeni su i brzinomjeri na automobilima. Zbog sigurnosti udešeni da pokazuju deset posto veću brzinu – kada mislite da vozite sto na sat, vozite zapravo devedeset.

I naš je čitav život podložan vaganju: važu nas naše obitelji, prijatelji, kolege, znanci – važu i odvaguju. Na koncu života, naša će se duša zadnji put odvagnuti na Božjem sudištu – stari Egipćani zamišljali su da se ljudsko srce stavi na jednu stranu vage, a na drugu pero, i da srce mora biti lakše od pera da uđe u blaženstvo; mi s vagom zamišljamo arkanđela Mihaela i s vagom u ruci često ga možemo vidjeti prikazana.

Bog je mjerilo

Njemačka riječ za uteg, koju sam spomenuo, „gewicht”, povezana je s njemačkom riječju za važno – „wichtig”; važno je ono što je teško. Slično je i u hrvatskom. Od riječi „vaga” nastala je riječ „važno”; važno je ono što smo stavili na vagu i pretegnulo je. Zato je nužno da prionemo uz teške stvari – samo su one važne. Samo ono što je teško, nagnut će vagu našega života na pravu stranu. Ne treba nam lagani uteg, jer ono što je lagano podignuti, neće ostaviti nikakve posljedice kad se spusti; vjera nam kaže da nam samo Bog daje pouzdano mjerilo – Božja riječ je uteg u našim odlukama.

Bog nas važe; u Bibliji je Bog poručio grešnom kralju Nabukodonozoru da ga je izvagao i da je ustanovio da je prelagan, i da je zato odbačen od Božjega lica; pouzdajmo se u Božje mjerilo, budimo teški onako kako to Bog traži, pa kad stanemo na vagu svojega života, nećemo biti prelagani.

Izvor:
Svjetlo riječi