Kolumnist: Snježana Šušnjara - Pogled u dušu
Objavljeno: 26. 07. 2022. 08:32
Tehnologija koja danas zarobljava ljude, posebice mlade, priječi put razumijevanju kršćanskoga življenja. Tehnološki mentalitet osvaja i zaokuplja ljude i postaje svakodnevna zanimacija koja ih udaljava od svega.

Promatrajući svijet koji postaje sve više stran u svojim nastojanjima da čovjeka onečovječi, razmišljam što učiniti. Vraćam se na zasade svoga djetinjstva, vrijednosti i načela koja sam primila u obitelji i zajednici. Sada odjednom to više ne vrijedi i odjednom je sve što sam smatrala ispravnim i praktično korisnim za život postalo 'nazadno', 'konzervativno', 'zastarjelo', a tu su i pogrdni nazivi za osobe koje nastoje živjeti po vrednotama i načelima svoje tradicije i vjere. Promatram ljude, osobito mlade, i ne vidim da su sretni, da žive život. Prije bih rekla da život živi njih. Krade im se život od nekih lažljivih ponuda i primamljivih vizija koje se vrte u nestvarnom, virtualnom svijetu kojemu se oni predaju bez ikakva propitivanja ili kritičkoga osvrta. A onda opet razumijem da i ne mogu imati kritički osvrt jer nisu tome poučeni, jer nije bilo vremena da o tome prozbore zbog fragmentarnosti njihova obrazovanja, kontakata jednih s drugima, primanja znanja i razumijevanja na kratke staze te zaboravljanja uslijed istodobnoga bavljenja s više stvari (multitasking) što dovodi i do poremećaja pozornosti. „Kobna je pogrješka misliti da je svijet koji je posredovan tehnologijom stvaran”, upozorava Rod Dreher, autor knjige Benediktova opcija: strategija za kršćane u postkršćanskom svijetu. „Tehnološki napredak nije isto što i moralni napredak – zapravo može biti njegova suprotnost”, podcrtava ovaj autor. Blaženi Alojzije Stepinac mudro je primjećivao da nam ne treba toliko učenih glava, koliko poštenih ljudi te da je najvažnija zadaća u životu pojedinca vlastita duhovna izgradnja. Kako nas pisma uče, brat kojemu pomaže drugi njegov brat jak je kao utvrđeni grad (Pro 18,19).

Tehnološki mentalitet

Crkve danas postaju sve praznije, čak i u manjim mjestima gdje su ljudi još donedavno prianjali uz Crkvu i doživljavali ju kao utočište i sigurnost. Je li tome kriva ova pandemija, ili iseljavanje mladih ili promjene u pristupu župnika prema svojim župljanima? Svega se nakupilo i sve utječe preplićući se i zaplićući srca vjernika, stavljajući njihovu vjeru na kušnju. Obični vjernik nalazi se na raskrižju. Odjednom treba propitivati vrijednosti na kojima je odrastao, razmišljati je li crkvena politika doista ispravna, kamo nas vode ovi svjetski trendovi, što poručuju političari u svojim stalno promjenjivim pristupima, drugim riječima – kamo ide ovaj svijet. U vrijeme komunizma lako je bilo zauzeti stranu, vjernici na jednu, komunisti na drugu. Sve je bilo jasno i čisto. Prihvaćali smo poruge i ismijavanja, ali smo znali i vidjeli da politika koja se provodi nema duše, da je isprazna u svojim lažima i da ne može opstati. Praksa je opovrgavala teoriju. Tehnologija koja danas zarobljava ljude, posebice mlade, priječi put razumijevanju kršćanskoga življenja. Tehnološki mentalitet osvaja i zaokuplja ljude i postaje svakodnevna zanimacija koja ih udaljava od svega. „Ikona koja je smatrana simboličkim prozorom u božansku stvarnost danas je oznaka na ekranu, svjetlosni portal koji nam obećava pokazati svijet, ali zapravo predstavlja ogledalo svijeta u našim glavama”, ističe Dreher.

Razvidno je da ići u korak s današnjim vremenom znači odbacivati sve vrijednosti na kojima su ranije generacije odrastale. Osobito je moderno ismijavati Crkvu i svećenike. Silne afere koje se svakodnevno plasiraju pridonose tome da se Crkva prikaže kao nepoželjno, lažljivo mjesto u koje neki, gle čuda, i dalje idu i ostaju joj vjerni. Biti moderan trenutno podrazumijeva odmaknuti se od svega što sputava, ograničava i niječe stvarnost, jer ono što se plasira mladima jest – neograničenost njihovih individualnih stremljenja i vjera u njihove vlastite individualne želje. „Cjelokupni etički stav modernih ljudi pretpostavlja i nastavlja se na smrti Boga (i, naravno, smislenog kozmosa)”, upozorava filozof Charles Taylor. Sveti Josemaria Escriva je isticao: „U izvanjskim ljudskim poslovima, moramo biti jaki i otporni, ali u duhovnom životu moramo biti maleni. Tako se nećemo uzoholiti kad nas budu ispravljali. Bit ćemo zahvalni na pomoći koju su nam drugi pružili da budemo bolji. Inače bi nam to smetalo.”

Suvremenim kršćanima je teško razumjeti da vjeru treba živjeti cijelim svojim bićem a ne samo nedjeljom i blagdanima. Sva naša životna stremljenja trebala bi biti prožeta onim u što vjerujemo i čemu težimo. Postoje pravila i tradicija koju treba poštivati i provoditi svakodnevno. Kršćanima je poslušnost Bogu i otvorenost za vodstvo Duha Svetoga put oslobođenja i ljubavi koja im se daruje, a koju tako često zanemaruju. Lakoća življenja pravoga vjernika izvire iz srca punoga ljubavi i predanosti poslanju kršćanskoga življenja. Ovo je suvremenim kršćanima teško razumjeti, osobito mlađima, koji su zarobljeni ovosvjetskim utjecajima i mentalitetom koji ih potiče da budu sami svoji bogovi. Zato je potrebno obnavljati svoju pamet kako bismo postali djeca Božja, na što je sveti Pavao poticao svoje suvremenike. Potrebno je s vjernicima raditi, poučavati ih o povijesti Crkve, povijesti kršćanstva, vratiti korijenima istine. Ignorirajući ili ismijavajući vjeru svojih predaka, „negiramo i životnu snagu vlastitih korijena i lišavamo se mudrosti onih čije su pameti bile obnovljene. Rezultat je toga, u najboljem slučaju, da Božje djelo u našim životima napreduje sporije i površnije nego što bi to inače bio slučaj. U najgorem slučaju, mi gubimo svoju djecu”, ističe Dreher. On također dodaje da je pogubno odvojiti narod od njegove tradicije, jer to znači i prekid niti povijesnoga pamćenja i lišavanje toga naroda vlastite kulture. Stoga i ne čudi što kršćanska kultura odumire u suvremenom svijetu jer se i narode zatire u njihovu postojanju. „A vjera je već neko imanje onoga čega se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog njih stari primiše svjedočanstvo. Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga” (Heb 11,2-3). 

Kršćanstvo je način življenja i disciplina mora postojati u njegovu provođenju. Bog je kršćaninu na prvom mjestu, a prihvaćanje te istine odražava se i na način kako nas drugi doživljavaju. „Kršćansko bogoštovlje, ako se izvodi kako valja, pruža stalne podsjetnike da pripadamo Kristu i priči koju on kazuje. Doduše, uči nas i to da nemamo slobodu raditi improvizacije u toj priči, već imamo obvezu pisati vlastita poglavlja u skladu s onim što nam je otkriveno u Bibliji nastavljajući se na ono što su naši očevi i majke u vjeri napisali prije nas”, ističe Dreher. Stoga je liturgija važna i nezaobilazna sa svojim zdravim učenjem i čvrstom praksom. Teolog Simon Chan kazuje da osoba koja želi izgraditi stabilnu i trajnu vjeru mora prisustvovati liturgijskom slavlju redovito jer na taj način pojedince oblikuje kršćanska priča. Nije život previše problematičan, nego današnji čovjek nema dovoljno vjere. „Obeshrabrenje je jasan znak da se čovjek uzda u sebe a ne u Boga”, ističe Jacques Philippe u knjizi Mali put pouzdanja i ljubavi prateći malu Tereziju na njezinu putu.

Spitzer na kraju svoje knjige kazuje bez imalo uvijanja da za društvo u cjelini vrijedi „kad su u pitanju blagostanje i održanje naše kulture, ne možemo se osloniti ni na što drugo nego na mozgove sljedeće generacije. Prestanimo ih sustavno pretvarati u smeće”. 

Izvor:
Svjetlo riječi