Sveto pismo poručuje da u životu nisu sva razdoblja ista, da postoje „debele i lijepe krave”, ali da postoje i „mršave i ružne krave” (Post 41). Postoje, dakle, ne samo razdoblja čovječanstva nego i Crkve, kada su „krave” bile „debele i lijepe”. To su razdoblja velikih svetaca, teologa jer je Isus Krist tada bio zaista dinamis, pokretač Crkve i vjernika. Nažalost, postoje i „mršave i ružne krave”, a to su ne tako sjajna, katkad i mračna razdoblja Crkve. Rekao bih da danas živimo u vremenu „mršavih i ružnih krava” Crkve, duhovnosti i teologije: Isus Krist vrlo je slabašan dinamis Crkve. Pogledajmo samo današnju teologiju koja nalikuje tim „mršavim i ružnim kravama”. Ona se danas pretvorila u obrambenu teologiju vrednota (vrednote bez Boga), u humanitarni aktivizam (teolozi pišu peticije, „otvorena pisma”, još samo čekam kad će se pojaviti na ulici s transparentima), u akademski karijerizam, u dokumentarnu teologiju (jedni citiraju dokumente pape Franje, posljednji Koncil, Pavla VI., drugi pak citiraju dokumente Tridentskoga koncila, Pija IX., Syllabus, Benedikta XVI.). I to se još zove teologija?
Imajući u vidu ove „mršave i ružne krave” današnje teologije, moram priznati da sam ostao zapanjen činjenicom da je u pripremi novi prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik. I davno prije, kad sam prvi put čuo da se priprema novi prijevod, bio sam jako skeptičan. No sada, kada je Hrvatsko biblijsko društvo objavilo i knjižicu (Hrvatski standardni prijevod Biblije), u kojoj najavljuje skori dovršetak prijevoda Svetoga pisma, jednostavno moram reagirati, odnosno izreći svoju duboku skepsu spram toga novog prijevoda. Skepsa ne proizlazi samo iz ulomaka prijevoda, koji se u navedenoj knjižici donose, a koje sam pozorno pročitao, nego se temelji na jednoj puno dubljoj razini koju sam već naznačio onim „mršavim i ružnim kravama”. Teza je vrlo jednostavna: današnji teolozi (tu ne mislim samo na hrvatske) jednostavno ne mogu dobro prevesti Sveto pismo jer je teološko, duhovno ozračje Crkve i teologije tako „mršavo” da taj prijevod može biti samo „mršav”, a time nedostojan Božje riječi. Radi se o sljedećem.
Prijevod Svetoga pisma nije samo pitanje filologije nego je on prije svega pitanje duha! Pod duhom mislim na živ, strastven i predan odnos vjernika, teologa s Bogom. Danas ne vidim ni izdaleka živ odnos s Bogom, ne vidim dinamis, duhovni i teološki naboj u današnjoj Crkvi, u današnjih teologa, prevoditelja. Takva duhovno mlaka i mršava Crkva, duhovno mlaki i mršavi teolozi mogu dati samo mlak i mršav prijevod Pisma. Prijevod Pisma, da to tako kažem, mora biti pitanje života i smrti samoga prevoditelja, on se mora događati u velikoj patnji i velikoj ljubavi prema Bogu i Božjoj riječi. Prevoditelj mora imati nešto biblijski ludo u sebi, nešto ludo zbog samoga Boga. Poznavajući teološko ozračje iznutra, znam da se danas pristupa ne samo Pismu nego i ostalim sadržajima vjere na sljedeći način: sve je danas u teologiji uglavnom samo pitanje tehnike, projekata, akademske uspješnosti i učinkovitosti.
Pismo je također izričaj židovskoga, semitskoga duha, i grčkoga duha. A židovski, semitski duh ne postiže se studijem, poznavanjem hebrejskoga jezika, nego načinom mišljenja i življenja. Duboko sumnjam da su za to današnji teolozi više sposobni jer je židovsko, semitsko (dakako i kršćansko), postalo strano teolozima. S obzirom na to da današnji teolozi vrhunski poznaju hebrejski jezik (to vrijedi i za grčki; tko je još u nas u stanju prevoditi grčke crkvene oce, pa čak i one latinske?!) također ostaje veliki upitnik. Isto vrijedi i za grčki jezik, gdje grčki jezik također nije samo stvar filologije nego opet i duhovnoga stava, grčkoga načina mišljenja i življenja. Dakle, što se tiče duha Pisma i što se tiče filološke izvedivosti prijevoda (možda je tu stvar malo bolja), sumnjam da novi prijevod može biti dobar.
Drugi je problem hrvatski jezik. Naravno, prevoditelji, poput većine današnjih teologa – što dokazuje stanje „mršavih krava” – ističu kako im je važna komunikativnost i razumljivost prijevoda, eto, da bi svi mogli lakše čitati Pismo kao knjigu života. No, koji je to hrvatski jezik koji nam prevoditelji nude? Bojim se da to nije ni jezik koji su čitali s usana vjernika (Luther), a ni jezik koji je oblikovan duhom Pisma. Bojim se da je to jezik birokracije (tu je jezik jako komunikativan i razumljiv!), tehnike, računalnoga intelektualizma. Dakle, jezik koji niti je jezik naroda, niti je jezik oblikovan Pismom. U tom smislu današnji teolozi ne samo da su izgubili dinamis odnosa s Bogom nego su izgubili i dinamis odnosa s narodom, s dušom hrvatskoga naroda. Zato, danas dva temeljna uvjeta za prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik ne mogu biti ispunjena: izričaj duše vjerničkoga puka, a opet preoblikovanje toga istoga jezika duhom Pisma. Svaki prijevod mora uvijek biti izričaj duše naroda, ali istodobno i novi izričaj, novi jezik koji, oblikovan duhom Pisma, oblikuje novu dušu toga naroda. (Prijevodi su uvijek biblijskim duhom stvarali novi jezik.)
Dakle, očekuje nas birokratski razumljiv i komunikativan prijevod Pisma. Bojim se da to neće biti vulgata, nego vulgarata. Nadam se da on kao takav neće ući u liturgiju, da neće doći na usne vjernika. Budući da se radi zaista o velikom i marljivom akademskom pothvatu (u to ne sumnjam), vjerujem da će tamo i ostati: u akademskom svijetu, kao izričaj jedne epohe.
