Kolumnist: Elvira Koić - Skupljajući zalaske sunca
Objavljeno: 29. 07. 2022. 12:36
U našoj staroj predivnoj župnoj crkvi prvi oltar zdesna je oltar svetoga Josipa. Na njemu je velika slika koja predstavlja trenutak svečeve smrti uz Mariju i Isusa. Slika širi blagost i mir, posebnu radost, spokoj, onako kao kad je neka svečanost. A radi se o trenutku smrti.

Malo je to čudno na prvi pogled. Čudan je taj sklad mira, radosti i smrti koja je prisutna. Kako je vrijeme prolazilo postupno sam sve jasnije shvaćala smisao cijele te kompozicije. Zato što se promicanjem godina i starenjem sve češće susrećemo s umiranjima poznatih i nepoznatih nam osoba, na najrazličitije načine. U Domovinskom ratu ginuli su mnogi, brojni mladi ljudi, tada vršnjaci. Kasnije i stariji, kolege na poslu, suborci. Zdravi ili bolesni. Roditelji. Uvijek iznenada.

U posljednjih godinu dana korona pandemija je odnijela mnoge koji bi možda još poživjeli da je nije bilo. Sada nas plaše iznenadni potresi, vulkani, strašne hladnoće, vrućine, tornada, valovi i plime… Tolika količina iznenadnih odvajanja od voljenih osoba u tako kratkom vremenu pogodila je gotovo sve i svakoga u relativno kratkom razdoblju od svega nekoliko godina. Vrlo kratko, a vrlo vrlo bolno razdoblje. Kada razmislimo malo, nema toga tko nije doživio neki gubitak voljene osobe i hoda okolo s tim kao s otvorenom ranom na duši. Često se pitam kako se uopće može živjeti nakon takvih gubitaka? Naime, iznenadno odvajanje, tzv. separacija, doživljava se uvijek kao veliki gubitak i ostavlja preživjele zbunjenima, poljulja psihofizičku ravnotežu, kao da je amputiran dio tijela i vrlo često izaziva depresiju. Kako se može živjeti nakon takvih gubitaka? A živi se. Neko nekako, ali život ide dalje. 

Usnuti zadovoljno

Htjeli ne htjeli dođe vrijeme kada moramo promišljati o svemu tome, od života i prije njega, do smrti i poslije nje. O smislu i razlozima, o načinima, količini i kvaliteti. Na primjer, događa se da moramo govoriti o pokojnima na komemoracijama, sahranama ili u spomen-danima. O tome tko su bili i po čemu ih pamtimo, po čemu su nam važni. Možda ne znamo prave riječi objašnjenja, ali u takvim trenucima intuitivno točno shvatimo koji je pravi smisao svakoga ljudskog života. Odjednom se pojavi u detaljima i opisima onoga što smo voljeli raditi ili igrati se, u mjestima u kojima smo voljeli biti, u onima koje smo voljeli i koji su nas voljeli, s kojima nismo bili sami. Nekako je to sav smisao. Sve materijalno, ako nije služilo radosti, odjednom nestaje i ne postoji kao da nikada i nije postojalo. Ostaje samo trag u dušama i sjećanjima drugih kojima smo pomogli radovati se, pa makar i na trenutak. Onih s kojima se nismo osjećali samima.

Kada dođe taj trenutak kada osjetimo da smo učinili baš sve što smo mogli i koliko nam se dalo, trenutak toga specifičnog, potpunog, iskrenog umora od svijeta i svakodnevice, san postane dimenzija kroz koju se prelazi u drugu stvarnost. Trebalo bi tako biti, pozdraviti se sa svima, usnuti zadovoljan učinjenim i otići u snu u taj drugi svijet. Smiješeći se spokojno i radosno.

Za to, za takav dan i trenutak molimo se svetom Josipu. Naravno, osim što mu se molimo u najvećim potrebama za života. A on uvijek odgovara na sve molitve i prošnje. Mirno i čvrsto, strpljivo. Poput oca. To daje veliku sigurnost jer tko se utječe svetom Josipu, može biti miran i znati da će svi ishodi biti najbolji mogući i blagoslovljeni. 

Radeći cijeloga života u bolnici, nažalost, nagledali smo se smrti na različite načine. Posebno je teško na odjelima za palijativnu skrb bolesnika u posljednjim fazama teških neizlječivih bolesti, kako tjelesnih tako i duševnih. To su odjeli gdje bi pacijenti kojima više ne možemo ili ne znamo pomoći trenutnim postojećim medicinskim znanjima, trebali biti kratko do stabilizacije trenutnoga nekog akutnog poremećaja, upale ili nečega sličnog, pa se vratiti nekamo gdje će imati potpunu njegu do trenutka smrti. No, često se događa da se nemaju kamo vratiti iz najrazličitijih razloga, pa ostaju na palijativnim odjelima bolnica „zauvijek”. Nije to dobro rješenje i možda je najgore moguće, no vrlo je često. Pacijent, često jasno svjestan svoga stanja ili ga samo naslućujući, ostaje sam, uz medicinsko osoblje i njegovatelje. To osoblje može biti najkvalitetnije po svim stručnim i ljudskim kriterijima, ali… Nije to – to. Ne mogu oni zamijeniti poznate, bliske, voljene osobe. Nikako i nikada.

Biti sam u trenutku smrti je situacija svakako strašnija od same smrti. Biti sam bez svojih. Događa se da neki ljudi umiru polako mjesecima iščekujući nekoga. Neki nikada ne dočekaju, a neki bolesnici ponekad nakon nekoliko mjeseci vegetiranja u polusnu ubrzo nakon posjete nekoga člana obitelji, već za koji sat mirno preminu. Slično je ponekad i nakon molitve svećenika i milosti odrješenja. Nažalost, mnogi ne dočekaju one koje su čekali. Zato je rad na takvim odjelima posebno težak, a nemoguć bez čvrstoga uporišta u stabilnoj vjeri.

Oduvijek je tako. No, sveti Josip je svojom dobrotom i zaštitom svoje svete obitelji tijekom cijeloga života, očinskim strpljenjem, pravednošću i toplinom beskrajne ljubavi i bezuvjetne vjere, dostigao trenutak ostvarenja istinskoga smisla života. A nas je naučio kako živjeti i kako umrijeti bez straha, već radosno i s ljubavlju. To je smisao prekrasne starinske slike na oltaru u našoj predivnoj župnoj crkvi u Virovitici. A to je i smisao naših molitvi u najvećoj potrebi upravljenih baš svetom Josipu, za zaštitu sretnih životnih trenutaka i za sretnu, blaženu smrt. 

Izvor:
Svjetlo riječi