Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 23. 02. 2018. 12:16
Ilustracija/Pexels
„Ništa se neće promijeniti dok ne shvatimo da smo svi u istom košu. Zajedništvo je ključ. A zajedništvo počinje sa mnom. I s tobom”, – u ritmičnom energičnom tonu žena tamne kose s pozornice se obraća prisutnima. Okupili smo se da podržimo majke čija su djeca izgubila živote zbog nasilja, droge i lako pristupačnoga oružja.

Došli smo iz raznih sredina – onih super bogatih i onih jako siromašnih, nedjeljom idemo u crkve različitih denominacija, ali ovdje smo svi zajedno, podižemo ruke i kimamo glavom potvrđujući da ima pravo.

„Ni jedno dijete, ni jedan život nije manje vrijedan da bude zaboravljen ili zapostavljen”, nastavlja žena i zaključuje s „Amen!” – na što mi jednoglasno odgovaramo: „Amen!”

Ako smo i došli s kojekakvim predrasudama, one se tope kao ledeni zid – ispred topline suosjećanja koju skupa dijelimo kad jedan drugoga susretnemo u patnji. Jer u tom trenutku, kad se duša i razum slože u suosjećanju, događa se promjena, transformacija, obraćenje. Predajemo Bogu svoj osjećaj privilegije i autoriteta, uvjerenosti da smo ‘mi’ u pravu, a ‘oni’ u zabludi. Odjednom priznajemo da je svako optuživanje, prebacivanje odgovornosti i upiranje prsta, besmisleno. Prihvaćamo da smo svi na neki način pridonijeli problemu (makar i šutnjom ili neaktivnošću) i da je promjena u nama samima ključna.

Postajemo svjesni da, dokle god se dijelimo na ‘pravedne’ i one koje ostavljamo izvan zidova naših vjerskih zajednica, ostajemo na razini licemjerstva. Odlučujemo se za tu promjenu, to obraćenje i u tom trenutku, vjerujemo da je iscjeljenje društva moguće, a pomoć onima koji su najugroženiji i najranjiviji dostupna. Ispunjeni ljubavlju, bez sumnji, optužbi i nepovjerenja – otvaramo vrata kreativnom duhu i pronalazimo nova rješenja. Tada zajedno, bez nepotrebnih egoističnih i sebičnih motiva, zaista postajemo ruke, noge i oči Krista. Krist nema tijela nego tvoje. Nema ruku ni nogu na zemlji osim tvojih. Ti si oči kroz koje s blagošću gleda ovaj svijet – tvojim nogama hoda da čini dobro, rekla je sveta Terezija Avilska.

Zajedništvo je ključ. A ono počinje od mene. I od tebe.

Odlazim sa skupa kao sa svete mise: obogaćena još jednim susretom živoga Boga. Puna dojmova, razmišljam: da bismo došli do toga zajedništva i osvijestili činjenicu da je svatko od nas jedan dio većega plana, zaista moramo početi od sebe. Što to znači? Kako to izgleda?

Put do promjene

Neki ljudi s lakoćom prihvaćaju promjene. Nekima treba dugo da se oslobode straha i blokada (koje su često uzrokovane ranim traumama). Neki kroz patnju napokon pronađu put do promjene. Neki se samo nakon tragedije „probude” i počinju živjeti. Neki uopće ne vide zašto bi se oni trebali mijenjati i pomicati iz svojih udobnih života.

Meni je pomogla dugogodišnja borba s depresijom i anksioznošću. Uz pomoć psihoterapije i coachinga, shvatila sam da se uzroci mojoj tuzi i strahovima nisu nalazili u izvanjskim situacijama i ljudima, nego da je pravi izvor nemira (i jedini koji sam u stanju kontrolirati i otkloniti) bio u meni samoj. Dokle god sam molila udaljenoga Boga za pomoć, stajala sam na istom mjestu obeshrabrena, uplašena i paralizirana. Tek kad sam sklopila oči i pogledala unutar sebe, progledala sam. Zatvorenih kapaka pronašla sam put ne samo prema iscjeljenju i radosti nego i prema snazi i životu ispunjenim smislom i neiscrpnoj ljubavi.

Da bismo zatvorili oči i pogledali unutar sebe i tu se mijenjali, treba nam puno povjerenja. „Što ako on/ona iskoristi priliku kad sam ja ranjiv/a, i još više me povrijedi?” – misao je koja nas zadržava da se zaista suočimo sami sa sobom i riješimo svaki u sebi sve ono što nas sprječava da slobodno volimo, vjerujemo jedni drugima i živimo u radosti i blagostanju koje priželjkujemo.

Nakon tog buđenja, izvanjske situacije i ljudi oko mene koji su mi donosili nemir, i dalje su ostali isti. Ali promjena u meni je utjecala na moj odnos prema njima te ih postupno i nježno mijenjala.
„Ako ste ovamo došli u nadi da će se vaš supružnik promijeniti, možete slobodno sad otići kući”, rekao je govornik na seminaru za brakove u krizi. „Promjena koju želite da se dogodi u vašem braku mora se prvo dogoditi u vama.”
Moj suprug Matthew i ja smo se istinski voljeli. Čak i kroz krize u kojima smo, kao i mnogi drugi bračni parovi, prozivali jedno drugo za sve što nas je smetalo, za stresove i nezadovoljstvo. Znali bismo reći jedno drugomu: „Kad bi samo ti napravio/la to i to, bilo bi sve OK.”
Nakon što smo oboje prihvatili da jedino možemo mijenjati sebe i svoje stavove, zamijenili smo tu rečenicu pitanjem: „Što ja mogu napraviti, da bi meni – i nama – bilo bolje?” Iz ljubavi, za koju smo se svakodnevno iznova odlučivali, pronalazili bismo odgovore i nova rješenja.
Zatvoriti oči i pogledati unutar sebe je zahtjevno i onda kad smo sami. U braku to postaje dvostruko teže. U zajednici trostruko.

Da bismo zatvorili oči i pogledali unutar sebe i tu se mijenjali, treba nam puno povjerenja. „Što ako on/ona iskoristi priliku kad sam ja ranjiv/a, i još više me povrijedi?” – misao je koja nas zadržava da se zaista suočimo sami sa sobom i riješimo svaki u sebi sve ono što nas sprječava da slobodno volimo, vjerujemo jedni drugima i živimo u radosti i blagostanju koje priželjkujemo.
A, ako se bojimo biti ranjivi čak i ispred osobe s kojom provodimo život, rađamo djecu i podižemo ih, kako ćemo onda ikada moći vjerovati drugim ljudima. Kako ćemo izgraditi zajedništvo koje je ključno za zdravo društvo?

Ljubav mijenja svijet

„Ako ja dam više nego što uzimam, ako opraštam prije nego što mi oproste, ako volim i one koji me mrze, kako ću se obraniti da me ne iskorištavaju i gaze?” – pitamo se. Često, zbog straha da nas stvarno netko ne povrijedi i pogazi, ostajemo nepromijenjeni.

Naše nezadovoljstvo jer ne možemo promijeniti druge ljude oko sebe raste i stvara još veći nemir i neugodnost. Zatvaramo vrata Ljubavi koja od nas traži potpuno povjerenje i biramo stanje u kojem mislimo da ćemo sami bolje moći kontrolirati bol i poraze. Povlačimo se u svoje sobe, prestajemo se upuštati u duboke razgovore sa supružnikom (ili prijateljem, kolegom ili susjedom) jer znamo da ćemo na taj naći izbjeći argumente.

Na isti način se povlačimo i u vjerske zajednice, u kapelice gdje se osjećamo sigurno, gdje nitko neće tražiti da opraštamo onima kojima se jednostavno ne može i ‘ne smije’ oprostiti, gdje nas nitko neće forsirati da se suočimo s onima koje mrzimo, gdje ćemo se sakriti od onih kojima smo potrebni i na taj način „sačuvati svoj mir i spasenje”.

I tu ostajemo sami, propuštamo priliku da živimo život za koji smo stvoreni, da budemo sudionici u promjeni koju želimo da se dogodi u svijetu. Propuštamo priliku da Ljubavi kažemo „Da” i slijedimo poziv: „Pođite za mnom i ja ću vas učiniti ribarima ljudi!” (Mt 4,19)

Kad živimo izolirani u svojim krugovima, definicija ‘zajedništva svih ljudi’ postaje ograničena, a riječi „Nije više važno je li tko židov ili poganin, rob ili slobodan čovjek, pa čak ni muškarac ili žena – jer svi ste jedno u Kristu Isusu” (Gal 3,28) ostaju izgovorene uprazno.

Ali kad se usudimo zatvoriti oči, suočiti i iscijeliti sve što nas sprječava da volimo slobodno i neiscrpno, da suosjećamo i oplemenjujemo jedni druge, tada postajemo jaki i sposobni naći rješenja za probleme. Otvaramo vrata Milosti koja nam, kao neke specijalne leće pomažu da sagledamo svijet bez oholosti i egoizma. Ljubav kroz nas tada pozitivno mijenja svijet i osvješćuje svrhu našega postojanja. Tada postajemo sudionici stvaranja i živimo u dubokoj radosti, nadi, zahvalnosti i blagostanju. Naša promjena mijenja naše postupke i odnos prema svijetu.

A zajedništvo postaje stvarnost.


Tatiana Tajči Cameron je međunarodno priznata glazbenica, autorica i certificirani life coach. Kroz glazbu, kolumne, radionice, konferencije i video emisije Tajči nas tematski upućuje na to da treba više voljeti, težiti ka iscjeljenju duhovnih i emotivnih rana i na taj način biti izvorom pozitivnih promjena u svijetu.
Publici u Hrvatskoj i regiji poznata je po karijeri tinejdžerske zvijezde i hitu Hajde da ludujemo. U SAD-u je održala više od tisuću duhovnih koncerata i etablirala se kao jedna od vodećih umjetnica i motivacijskih govornika u Katoličkoj Crkvi.
Živi u gradu Nashvilleu u državi Tennessee sa suprugom i trojicom sinova. Kad nije na turnejama ili sa obitelji i prijateljima, Tajči volontira u državnom zatvoru gdje je mentorica zatvorenicama, u organizaciji koja se bori protiv trgovine ljudima EndSlaveryTN i Thistle Farms, koja rehabilitira živote žrtava nasilja, prostitucije i različitih ovisnosti.
Web: wakingUPrevolution.com & Tajci.net   Facebook  Twitter  Instagram  YouTube


 

Izvor:
Svjetlo riječi