Kolumnist: Snježana Šušnjara - Pogled u dušu
Objavljeno: 13. 12. 2017. 10:01
Čudna je ova zemlja i čudni su ovi ljudi. Koliko god teško i tegobno kroz život prolazili i kakve ih god nevolje trle, opet ustaju i kreću dalje, bez puno priče i bez puno jadanja. Jedino u pjesmi otkriju tugu, bol i nezadovoljstvo, ali i to utkano u stihove dobije neku patinu slobode, mirenja sa sudbinom i neosude.

Teško je shvatiti ljude Bosne i Hercegovine, teško se nositi s njihovom vedrinom i prihvaćanjem izazova novoga dana kao da je baš takav trebao biti. Neka druga zemlja, neki drugi ljudi pod nekim drugim nebom bi zapali u krizu, vikali, optuživali, a oni nastavljaju gdje su stali i pjevaju i kad ih je život iznevjerio. Pjevaju o bolesti, nevoljama i sprovodima, ljudskim slabostima i podmuklostima. Oni plaču kroz pjesmu. Tiho i blago nižu svoju tugu.

Još jedan Božić je pred nama i puno priprema je potrebno napraviti kako bi obiteljsko okupljanje bilo što bogatije i pamtljivije. Okupit će se rodbina, obavljat će se posjete i ljudi će barem na trenutak zaboraviti čudna zbivanja ovih vremena koja se nejasno odvijaju i prijete ponovnim egzodusom. Zapjevat će se pjesma, otići će se drugima u posjet i sjećati se onih koji nisu s njima. Sve će manje biti ljudi za obiteljskim stolom. Stari umiru, a mladi odlaze u potrazi za boljom budućnosti. Djece je sve manje i više ni darovi pod borom nisu toliko zanimljivi. Stariji gledaju pokloniti nešto korisno, nešto što će trajati. Cijena se mjerka, novac ostavlja sa strane mjesecima prije blagdana kako bi se obradovalo bližnje.

Blagdan za bližnje

Kuća miriše na kolače danima prije Božića. Na sam Božić dođu i slana jela i cijela obitelj je u iščekivanju. Iščekivanju čega? Iščekivanju koga? U nekim kućama se zaori smijeh i osjeti toplina, u nekima nitko vrata ne otvori. Sve je više praznih kuća ili onih samo s jednim stanovnikom. Rijetko se tko sjeti onih koji su sami na Božić i pozove ih u svoj dom na blagdanski ručak, a to jest poruka malog Isusa i njegova dolaska k nama. Ljubi bližnjega svoga kao sebe sama. Tko je moj bližnji, pitamo se skupa s Petrom i apostolima? I što saznajemo? Svaki onaj u potrebi, svaki osamljeni i ojađeni, svaki ostavljeni, zaboravljeni negdje u svijetu ili u svom vlastitom domu...

Živu bliskost s drugima zamijenili su za bliskost mobitelima ili računalima. Otuđili su se od drugih iako su stalno s njima na vezi ali opet sasvim neinformirani o njima i njihovim potrebama, uspjesima ili žalostima

Pa zašto smo tako nesretni, zašto su ova vremena tako drugačija, nekako teška, zašto su ljudi izmijenili lice svokodnevice i razmišljanja i napustili svoju potrebu za bliskošću? Živu bliskost s drugima zamijenili su za bliskost mobitelima ili računalima. Otuđili su se od drugih iako su stalno s njima na vezi ali opet sasvim neinformirani o njima i njihovim potrebama, uspjesima ili žalostima. Pa još kad počnu koristiti skraćenice jer im je već mučno pisati pune riječi i rečenice, pa dobiju neke nejasne poruke koje ne možete nikako shvatiti ako niste dijete modernog vremena!

Veselje ti navješćujem…

A oni gore s početka teksta se okreću prošlosti i pitaju kako to da se sve tako promijenilo i da su sjećanja jedino što je ostalo i što ih još drži na životu. I kad se više takvih pojedinaca nađe na istom mjestu, dobijemo jednu priču iz davnina koja nam svjedoči o pravom bogatstvu, pravoj riječi i pravoj ljudskosti. Kad se malo počaste i popiju koju čašicu, ne libe se zapjevati i tako zaboraviti trenutno stanje i zbivanje koje se čini kao da je protiv čovjeka, protiv zdrava razuma i protiv života dostojnog čovjeka.

Začuje se Veselje ti navješćujem, puče kršćanski... i nekako se sve promijeni. Lica se ozare, srca zatitraju i sve dobije neku drugu boju, toplinu i ljubav. Lica onih oko nas stanu izgledati ljepše, pitomije. Poželite pružiti ruku osobi do vas, zagrliti je, reći nešto lijepo. I sve se to događa zbog dolaska malog djeteta koje, u koje god doba stigne, unese u kuću neku čaroliju, neki osjećaj božanskoga u koje čovjek zadivljeno gleda. Malo dijete, mali Isus, čudo Božjeg stvaranja, sa svakim rođenjem novog života donese radost, donese blagost, nježnost, ljubav.

Ljubav u očima anđela, ljubav u srcima bližnjih, ljubav Božjega davanja. Kako to da zaboravimo gledati očima djeteta, olako izgubimo nevinost duše i stanemo mozgati o stvarima koje nismo dobili rođenjem nego smo ih pokupili usput ili su nam namjerno usađene? Odgoj je svemoguć i njime se tako često manipulira. Teško je razlučiti kamo ide ovaj svijet i koje ideje nastoji usaditi. Ali kamo god krenuo ili misli krenuti, Božić će stići 25. prosinca i donijeti radost i sigurnost Božjeg djeteta. Neka nam je sretan Božić i porođenje Isusovo.

Izvor:
Svjetlo riječi