Kolumnist: Elvira Koić - Skupljajući zalaske sunca
Objavljeno: 13. 09. 2022. 08:32

Na seansama grupne analitičke psihoterapije, periodično, moglo bi se reći i ciklički, odnosno nakon nekoga vremena, ponovno se pojave teme prašine i smeća. Prašina kao veliki neprijatelj svakoga kućanstva protiv kojega borba ne prestaje, iako se čini uzaludnom. „Začarani krug”, kaže Nataša. Slično i smeće koje se ne doživljava kao neprijatelj, već se više kao svi nešto čude, uz neizostavno, uvijek isto pitanje: „Otkud je samo došla ta prašina?” Ili: „Otkud se samo nakupi toliko toga smeća?”

Pa stvarno, kako uspijemo proizvesti toliko smeća? Naravno, od različitih šarenih omota, u kojima je manje ili više sadržaja. Sadržaj je bitan, a forma se na kraju ipak – baca u smeće.

Po definiciji smeće je otpad, ostaci ili beskorisni materijali koji su izgubili svoju svrhu. Moraju se negdje odložiti i već tu, na početku stvaranja smeća počinju problemi jer se gomilaju i zauzimaju prostor za život, svima smetaju, više ih ne trebamo jer je potrošen sadržaj.

Tako su smišljena „smetlišta”, mjesta kamo se odvozi i odlaže otpad. Svi smo svjedočili situacijama kada dođe do poremećaja u odvoženju ili skladištenju otpada. U posljednje vrijeme kao da ga ima više nego ikada prije. Toliko je smeća na sve strane da leži razbacano, neodvezeno i nagomilano po ulicama gradova. A već se zamalo zaboravilo kako je tužno kada vjetar nosi papir i plastične vrećice. Smeću su bliski i neugodni mirisi koji ne daju disati, naročito kada je otpad takozvani „biorazgradivi”, organski, onaj koji potječe od živih organizama, biljaka, životinja ili ljudi. Bez obzira na to dolazi li iz kuća, trgovina, tvornica, građevina ili bolnica, nije dobrodošao. Na primjer pelene u bolnicama, za čije uništenje postoji specijalna tehnologija. Poseban je problem veliki, glomazni otpad, od materijala koji nisu živi, ali su svojevremeno nečemu služili, kao baterije, limenke, bolnički materijali, kontaminirana zaštitna oprema, igle, šprice ili nesretne obične plastične vrećice. U posljednje vrijeme kao da su baš te male, nekad korisne, vrećice postale gotovo najveća prijetnja živom svijetu, na kopnu i u vodama. Sada imamo i nuklearni otpad koji zrači stoljećima, a imamo i najnoviji, svemirski otpad. Uspjeli smo i taj dio planeta zatrpati iskorištenim dijelovima koje više ne trebamo. A dano nam je čuvati taj naš mali predivni svijet. Zar posustajemo?

Na našim terapijskim analitičkim grupama pitamo se ima li to što se događa izvana s našim smećem i otpadom neku vezu s onim što se događa u našoj svijesti ili u našoj podsvijesti? Što nam naše smeće simbolički predstavlja? Što mi to smatramo smećem? Kada proizvodimo „previše” smeća kojega se ne možemo ili ne znamo riješiti? Zašto nam trebaju pomagati cijele organizacije i poduzeća kako bismo se riješili svoga smeća? Spremni smo im plaćati za pomoć u prikupljanju, odvozu i uništenju. Samo da ne gledamo svoje smeće razbacano na sve strane. Samo da se ne moramo suočiti sa svojim smećem. Nije to lako.

A kada se uspije prikupiti i skladištiti otpad, što onda činiti s njim. Najbolje bi ga bilo spaliti, da ga nema i da nestane. Ali gle čuda, to je preskupo i rijetko se organizira. Češće se smeće zakopava u zemlju. Oko nekih gradova rastu brda smeća, iza kojih već zalazi sunce koliko su velika. Moram priznati da mi ti zalasci sunca baš i nisu ugodni, kada na obzoru lete vrane i drugi strvinari. Uz tu sliku zalaska sunca s vranama kao da čujemo i njihove krikove. Po takvim planinama od smeća ne raste drveće, već eventualno trava. I baš stvarno ni jedno nije primamljivo za šetnju zbog nepodnošljivoga mirisa koji je isti u svakom gradu na svijetu.

U posljednje vrijeme smeće je vrlo česta tema i u javnom prostoru. Događa se to ciklički, kao i na našoj analitičkoj terapijskoj grupi, kada dođe vrijeme za odbacivanje staroga, potrošenoga, kako bi se načinilo mjesta za neke nove sadržaje. Trenutno je neizostavna javna tema – obrada smeća, odnosno može li se i kako iskoristiti ponovno svoje smeće. A da se nužno ne kopa po kontejnerima tražeći preostali sadržaj u odbačenim formama.

Neka društva uspješno su savladala i taj problem do te mjere da čak dobro zarađuju u toj novoj profesiji. Način na koji su uspjeli je klasičan. U borbi protiv prašine trik je u svakodnevnom održavanju, ne dozvoliti da prevlada, a kod otpada u pažljivom odvajanju. Organsko od nerazgradljivoga, ovakvo od onakvoga. Zapravo je najveći trik u odnosu prema sebi, svojoj emotivnoj, duševnoj i duhovnoj razini. Zato oduševljava dio te napredne industrije prerade smeća gdje se rastapaju dijelovi elektronike i od njih ispire zlato, mrvica po mrvica do grumenčića. Tko zna, zna. Dok jedni čekaju da im netko drugi odveze i uništi smeće koje su proizveli, drugi od svoga smeća proizvode čisto zlato. To su oni koji su dosegli razvojni stupanj na kojem se prije svega mogu odreći različitih formi i otpada te čak i u njima potražiti kvalitetan sadržaj. Tko traži, taj i nalazi. Taj onda neće na neko smetlište potrošenih ljudi odbaciti ni sebe, ni svoje bližnje, ni kućne ljubimce kada više nisu u formi niti izgledaju izvana tako dobro kao skupo umotani poklon. Da ga ne mora gledati, da ne osjeti taj miris, da se ne prlja u kontaktu s njim. Onaj koji cijeni sebe i druge, taj će uvijek naći vrijednosti u svojoj i tuđoj unutrašnjosti i neće uništiti okoliš, proizvoditi brda kraj kojih se ne može disati, niti kapsule za samoubojstvo. Takav čovjek će se, naravno, obogatiti na ljudskom smeću jer će znati u njemu pronaći te dragocjene grumenčiće zlata koji blistaju pri zalascima sunca. Ne mora protestirati. Samo treba počistiti u sebi pa za sobom. P. S. A može pomesti, kolektirati, kontejnirati i reciklirati i za svojim bližnjima.

Izvor:
Svjetlo riječi