Objavljeno:
31. 10. 2022. 11:15
Pieter Bruegel st., Krist i žena uhvaćena u preljubu, 1565.

Poznati ulomak iz Evanđelja po Ivanu prikazuje Isusa koji prstom piše po tlu, ali što je doista pisao? Većinu ideja i praksi kršćana prvih stoljeća možemo razumjeti ako razumijemo židovsku praksu toga doba.

Daniel Esparza

Evanđelja se obično čitaju kao oznaka radikalnoga odmaka od židovske vjere. Zapravo, Isusovo propovijedanje često se (pogrešno) shvaća kao da je u suprotnosti s Mojsijevim zakonom – unatoč tome što je rekao da nije došao „dokinuti Zakon ili Proroke […] nego ih ispuniti”. Ovo je još uvijek stvar naizgled beskonačne znanstvene rasprave – poznatoga „razdvajanja putova”. Je li židovsko kršćanstvo (ideje i postupci prvih palestinskih sljedbenika Isusova pokreta) bio oblik judaizma ili nešto sasvim drugo? U kojoj mjeri je kršćanstvo doista izraslo iz židovstva?

Činjenica da se relativno s lakoćom pozivamo na „židovsko-kršćansku tradiciju” govori o svojevrsnom kontinuitetu između židovstva i kršćanstva – barem iz kršćanske perspektive. Taj je kontinuitet utoliko uvjerljiviji kada se shvati da evanđelja opisuju samoga Isusa kao pobožnoga židova i upornoga branitelja Tore. Razumijevanje Isusova nepokolebljivoga pridržavanja židovske tradicije i Zakona može nam pomoći razumjeti neke često pogrešno shvaćene odlomke u evanđeljima na neslućene, plodne i prosvjetljujuće načine.

Jedan od tih odlomaka nalazi se u osmom poglavlju Ivanova evanđelja. Ono glasi ovako: „Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: 'Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?' To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: 'Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.' I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji.” (Iv 8,3-8).

Što je Isus pisao?

Tradicija je u ovoj gesti pročitala mnogo različitih stvari. Augustin je u Isusovu pisanju u pijesku vidio odjek Božjega „ispisivanja” 10 zapovijedi u kamenu, čime se uspostavio kao zakonodavac. Ovo je klasična augustinovska gesta – uvijek čitati Novi zavjet u strogom tipološkom odnosu s drugim odlomkom iz hebrejske Biblije jer je shvatio da je Stari zavjet otkriven u Novom, a Novi skriven u Starom.

Jeronim je mislio da zapisuje imena tužitelja te žene, pozivajući se na čuveni odlomak pronađen u Jeremiji: „O Jahve, nado Izraela, svi koji te ostave postidjet će se, koji se odmetnu od tebe bit će u prah upisani, jer ostaviše Izvor žive vode.” (Jeremija 17,13). Drugi misle da je zapisivao grijehe samih optužitelja kako bi im pokazao da nitko nije bez grijeha. Suvremeniji znanstvenici smatraju da je on možda oponašao sud, zapisujući i zločin (preljub) i odgovarajuću kaznu (smrt). Sva su ta tumačenja točna i međusobno kompatibilna.

Ali nije važan samo sadržaj onoga što je mogao napisati. I sama gesta je važna: „pisao je na pijesku”. Prema Mojsijevu zakonu, kad god bi netko bio uhvaćen u preljubu i muškarac i žena morali su biti podvrgnuti sudu – jer preljub, očito, uključuje dvije osobe. Zakon je također zahtijevao dovođenje najmanje dva svjedoka kako bi se potvrdilo da je preljub doista počinjen, prije donošenja presude, a na mjestu događaja, ne spominje se nijedan svjedok. U ovom slučaju, tužitelji su doveli samo ženu, što je grubo kršenje zakona.

No, što je još zanimljivije, u tim je slučajevima svećenik bio dužan napisati prekršeni zakon zajedno s imenima optuženih. Ipak, ovo je pisanje moralo biti učinjeno na površini koja je mogla jamčiti da oznake nisu trajne, a prašina s poda Hrama bila je najčešće mjesto za to. Ovo, kao simbolični podsjetnik da, iako su zapovijedi doista zapisane u kamenu, milosrđe uklanja grijeh – zakon izdržava, ali grijeh je oprošten. Zapisujući na pijesku, Isus nije samo podsjećao tužitelje na ovu milosrdnu tradicionalnu gestu, već se i strogo pridržavao pravilnoga postupka, pokazujući tako tužiteljima da će poštovati zakon čak i ako ga oni ne poštuju.

Ali odlomak prikazuje Isusa kako na zemlji piše ne jednom, već dva puta. Tekst glasi: „A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: 'Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.' I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini.”

Tvrdilo se da je isprva Isus zapisao ime žene, njezin zločin i odgovarajuću kaznu. No drugi put („I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji”) je možda pisao imena tužitelja i njihov zločin – optužujući ženu za preljub, bez svjedoka i bez dovođenja muškarca koji je sudjelovao u grijehu, optužujući ga kako je zakon zahtijevao. Pravilno poučeni o Zakonu, kakvi su bili (u tekstu se izričito kaže da su oni bili učitelji Zakona i Farizeji), optužitelji su zasigurno shvatili da im se sada sudi.

Izvor:
Svjetlo riječi / Aleteia