Objavljeno:
28. 07. 2022. 11:30

Sreću možemo naći samo u ljubavi, a ljubav je dar koji nismo zaslužili, dar koji nam je netko iz svoje slobode darovao

Mile Babić

Mađarski romanopisac Imre Kertesz, koji je 2002. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, u svom romanu pod naslovom Roman čovjeka bez sudbine opisuje mladića koji je preživio koncentracijske logore u Auschwitzu i Buchenwaldu. Taj mladić dokazuje da je sreća moguća i u koncentracijskim logorima. Kertesz, dakle, tvrdi da je i u koncentracijskim logorima postojalo tako nešto kao sreća, to on spominje kao specifičnost života. Kertesz jednostavno opisuje život i pokazuje da je sreća u njemu neizbježiva. Njegov je junak jednostavno ponekad sretan.

Što je sreća, može se donekle naslutiti iz toga kako protivnici sreće govore o sreći. Navest ćemo, kako to ističe današnji švicarski filozof Dieter Thomä, četiri protivnika sreće. To su utopist, aktivist, moralist i funkcionalist.

Za utopistu sreća je moguća samo u budućnosti, ne sada, ne u sadašnjosti, jer je cijeli sadašnji svijet neistinit, cjelina je neistina, kako su govorili E. Bloch i Th. W. Adorno. U neistinitom svijetu ne postoji istinska sreća. Za utopiste sreća je odgođena za bližu ili dalju budućnost. Utopistima možemo prigovoriti sljedeće: odakle vi znate što je prava sreća, a što je kriva sreća, ako niste nikada doživjeli sreću?

Za aktiviste sreća nije definitivna svrha života, nije cilj života. Aktivisti imaju svoje ciljeve koje žele ostvariti. Tako je sreća za Hegela nešto što treba nadići, dijalektički prevladati. Hegel je 1811. godine pisao svojoj sestri o svojoj zaručnici Marie von Tucher. U tom pismu on kaže da bi se u ljubavi prema Mariji ispunile sve njegove nade ukoliko bi sreća bila određenje života. Hegel, dakle, teži za nečim većim i višim od sreće. Za Hegela definitivna svrha nije sreća, nije nešto subjektivno. Za Hegela je povijest klaonica, u kojoj je žrtvovana sreća narodâ. Hegel, dakle, ne teži za srećom nego za ciljem povijesti. On je nesretni aktivist. On teži za višim na štetu vlastite sreće.

Za moraliste postoji svrha koja je važnija od sreće. To je očuvanje moralnog poretka, poštivanje najviših moralnih zapovijedi. Za moraliste se sreća pokazuje na početku moralnog djelovanja i na kraju moralnog djelovanja. Za funkcionaliste sreća ne postoji. Za njih je sreća mit, izmišljotina. Uloga filozofa sastoji se u tome da pokaže kako čovječanstvo počinje otkrivati mogućnost funkcioniranja bez mitova o sreći.

Na kraju možemo reći da utopisti zabranjuju sreću u ime budućnosti, a aktivisti u ime svoga djelovanja, moralisti u ime onoga treba da, u ime dužnosti, a funkcionalisti u ime funkcioniranja. No, oni ne mogu bez sreće, jer utopisti ne mogu govoriti o budućoj sreći ako u ovom životu nisu sreću nikada doživjeli; aktivisti ne mogu biti bez sreće i radosti onda kada postignu svoje ciljeve; moralisti ne mogu bez sreće jer je pretpostavljaju kao motivaciju i kao nagradu; funkcionalisti, ako im sve u životu dobro funkcionira, moraju pritom reći osjećaju li se sretno ili nesretno.

Ako stvari malo proširimo, onda možemo reći ovako: u novom vijeku imamo zastupnike autonomne slobode i ti zastupnici promašuju sreću jer misle da mogu samo sebe usrećiti. Imamo s druge strane utilitariste kojima je cilj sreća i koji misle da znaju što je sreća, koji misle da mogu točno odrediti što je sreća. I utilitaristi promašuju sreću. Sreću čovjek ne može naći ni u svojoj autonomnoj zatvorenosti ni u svom koristoljublju. Sreću čovjek može naći samo u ljubavi, a ljubav je dar, dar koji nismo zaslužili, dar koji nam je netko iz svoje slobode darovao. Ljubav nastaje među slobodnim osobama. Zato mi kršćani budući raj zamišljamo kao zajednicu ljubavi, kao zajednicu ljudi povezanih međusobno i s Bogom, kao zajednicu osoba koje se ljube. U toj ljubavi nalaze punu sreću. Tko tu sreću nije nikad doživio ovdje i sada, u ovom životu, ne može vjerovati ni u buduću sreću. Ti vječni trenuci, trenuci sreće (o kojima je govorio Kierkegaard) mogu se svuda i uvijek dogoditi. Oni daju ljudskom životu kvalitetu i usmjerenje.

Izvor:
Svjetlo riječi