Objavljeno:
25. 01. 2021. 10:00

Obraćenje, za svetog Pavla nije bilo isključivo pitanje odricanja od njegovih mišljenja i promjene njegovog ponašanja, već odricanja od slike koju je imao o sebi, umiranja sebi kako bi se mogao proslaviti Krist. 

Kršćanski život sastoji se od neprestanog obraćenja ali što to zapravo znači? Obraćenje svetog Pavla jedino je obraćenje koje se liturgijski obilježava i čiji blagdan slavimo. Razlog tomu je što je njegovo obraćenje simbol svakog kršćanskog obraćenja. Stoga bismo trebali razumjeti što je to.

Obraćenje za svetog Pavla nije bilo isključivo pitanje odricanja od njegovih mišljenja i promjene njegovog ponašanja, već odricanja od slike koju je imao o sebi, umiranja sebi kako bi se mogao proslaviti Krist. Od farizeja nije postao samo praktični kršćanin; postao je „novo stvorenje u Kristu” (2 Kor 5,17).

Tako je i sa svakim od nas. Kristov poziv na obraćenje poziv je da uđemo u zajednicu s Njim do te mjere da možemo sa svetim Pavlom reći: „Više ne živim ja, nego Krist živi u meni” (Gal 2,20). Od trenutka njegovog obraćenja, to je jedino što je stvarno bilo važno. Više nije obrezivanje, ni zakon - već Krist.

Naš kršćanski život u osnovi je proces obraćenja. Put oslobađanja od svih oblika ropstva kako bismo postali sve sličniji samom Bogu koji nas stvara na svoju sliku i priliku. Često čujemo ljude koji se sablažnjavaju „nedjeljnim katolicima” te komentiraju: „Kažete da ste kršćani, a vrijeme trošite radeći ovo ili ne čineći ono.” Istinski kršćanski život ne sastoji se od pukog odlaska nedjeljom na misu i pamćenja katekizma. Kršćanski život znači biti preobraćen do točke kada počinjemo sve više evanđeoski živjeti u ovom svijetu, a obraćenje znači sjedinjenje s Bogom, oslobađanje od onoga što je njemu suprotno.

S gledišta prirode sigurno nismo božanski - ostajemo ljudi - ali smo božanski s gledišta božanskog života koji u našim dušama teče od našeg krštenja. Bog nas je ujedinio sa svojim životom. Milost koja teče u našoj duši je sudjelovanje. Ali ako je to istina, kako to da se tako malo mijenjamo? Zašto nam je tako teško biti uistinu obraćen? Dijelom je to zato što ovu istinu ne prihvaćamo svojom. Previše labavo vjerujemo da smo djeca Božja, pa ne ulazimo u tajnu življenja ovdje i sada.

Budući da nam ono što jesmo, na najdubljoj razini, još uvijek nije toliko vidljivo ovdje na Zemlji, skloni smo ocrniti otajstvo našega kršćanskog života. Đavao, koji vrlo dobro razumije o čemu se radi, testira nas (i mrzi nas!) na isti način na koji je iskušavao (i mrzio) Isusa u pustinji, pokušavajući nas natjerati da posumnjamo u svoju najdublju dimenziju bića: „Ako si ti Sin Božji”, drugim riječima: „Ako si ono što tvrdiš da jesi, trebao bi to moći vidjeti malo više!” Đavao želi zaslijepiti naš pravi identitet (Bog u nama i mi u Bogu). I to je zamka u koju upadamo svaki put kad svoju osobnost pokušavamo izgraditi na nečemu što nije Bog. Tada ovu kvalitetu zamjenjujemo svojim „ja”, i ona je u konačnici suptilni oblik idolopoklonstva. Problem je što volimo njegovati to naše sebično „ja” za koje mislimo da je naš identitet i tako osjećamo da će nas obraćenje udaljiti te se opiremo i odgađamo Boga „za sutra”.

Svako obraćenje je uskrsno otajstvo: otajstvo raspeća i uskrsnuća, jer postajanje „novim stvorom” može se dogoditi samo po cijenu umiranja onomu što smo bili. Ako smo za jedno svi jako vezani, to je slika koju imamo o sebi (bilo pozitivna ili negativna). Savao, koji je mislio da će s ponosom stići u Damask kako bi vratio Kristove učenike u zarobljeništvo, morao je ući u grad slijep i vođen rukom nakon susreta s Isusom. Njegov ego morao je biti slomljen kako bi se moglo pojaviti njegovo istinsko ja. Farizej je morao biti razapet s Kristom kako bi mogao uskrsnuti kao kršćanin.

U trećem izvještaju o njegovu obraćenju, u 26. poglavlju Djela apostolskih, nalazi se detalj koji nam govori koliko je Savlu morala biti teška borba s Bogom. Postavši kršćaninom, prisjeća se ove rečenice koju mu je Krist rekao na putu: „Savle, Savle, zašto me progoniš? Teško ti se protiv ostana praćkati.” Protiv ostana praćkati u ovom slučaju znači ono što vol radi kada odbije ići naprijed. Isus uspoređuje Savla s volom koji se opire i povrjeđuje se u opiranju. Štoviše, važno je uvidjeti kako Isus ovdje ne prijeti, ne govori kako ga Pavao ne poštuje, ne govori kako će vidjeti ljutnju nastavi li. Umjesto toga Isus govori Pavlu kako mu je teško, kako samo sebi štetu nanosi.

Kršćansko obraćenje nije samo moralno obraćenje, oslobađanje od grijeha (Pavao nam ne kaže: “Prije sam se loše ponašao; sada činim dobre stvari”); to je obraćenje koje u najdubljim dubinama dotiče naše osobno biće, oslobađanje od svega onoga što se u našoj osobi opire Bogu.

Izvor:
Svjetlo riječi