Najstariji tekst Novoga zavjeta koji spominje Isusovo rođenje je Pavlova Poslanica Galaćanima. Pavao nam ne donosi ništa o imenu Isusove majke, nego samo navodi da je rođen od žene. Kontekst retka je perikopa 4,1-7. Riječ je o situaciji Židova koji su do rođenja Sina Božjega bili pod Zakonom. Tu situaciju Pavao uspoređuje s robovanjem. Židovi su robovali počelima svijeta. Zakon je stavljen na istu razinu s počelima svijeta. Naime, tim se počelima žele vratiti i Galaćani pod utjecajem judaizanata (usp. 4,9). S dolaskom punine vremena Bog šalje svoga Sina. Izraz punina vremena jedinstven je u Novom zavjetu. Zašto bi baš to vrijeme bilo nazvano puninom vremena? U samoj perikopi gdje se pojavljuje punina vremena imamo i vremensku rečenicu „kada bijasmo maloljetni” koja vidi to vrijeme maloljetnosti kao vrijeme robovanja pod počelima svijeta, tj. pod Zakonom. Kada dođe punina vremena, prestaje vrijeme maloljetnosti, tj. robovanja počelima svijeta, odnosno Zakonu. Došao je Sin Božji. Njegov dolazak se nadalje opisuje dvama participima aorista:
– koji posta od žene
– koji posta pod Zakonom.
Sin Božji je postao čovjekom, rodila ga je žena. Svojim rođenjem postao je podložnik Zakona, s dvije namjere:
– da otkupi one koji su pod Zakonom
– da primimo posinstvo.
Sin Božji, čovjek i podložnik Zakona, došao je s namjerom da otkupi one koji su pod Zakonom. Glagol otkupiti vraća nas u Pavlovu argumentaciju u 3,13: „Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu.” Krist nas otkupljuje od prokletstva Zakona. To prokletstvo se primjenjuje na Krista. Pavao tvrdnju potvrđuje tekstom Pnz 21,22-23: „Ako tko učini grijeh koji zaslužuje smrt te bude pogubljen vješanjem o stablo, njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći nego ga pokopaj istoga dana, jer je obješeni prokletstvo Božje. Tako nećeš okaljati svoje zemlje, koju ti Jahve, Bog tvoj, daje u baštinu.” Krist nije Božje prokletstvo. On je uzeo na sebe prokletstvo Zakona koje se tiče onih koji su počinili kakvo zlodjelo. Tako da prokletstvo ne može opisati odnos između Krista i Boga jer nema osobne krivnje koja bi na nj privukla prokletstvo. On je samo gledano izvana bio „prokletstvo”, no gledano iznutra on je bio Sin Božji. Prokletstvo je podnio zbog nas.
Kršćanin je sin i zna što je Božja volja; osobito zna da je Bog ljudima Otac. Takvo znanje je dar Duha. Duh je Sina koji u nama „viče: Oče”
Pavao potvrđuje da kršćanin nije više rob, nije više potamnjeno što Bog želi, smisao koji Bog daje ljudskom životu. Kršćanin je sin i zna što je Božja volja; osobito zna da je Bog ljudima Otac. Takvo znanje je dar Duha. Duh je Sina koji u nama „viče: Oče” (Gal 4,6). „Ne znamo moliti kako valja”; napastovani smo „pasti u strah”, odnositi se prema Bogu kao strašljivi i nenaobraženi robovi; ali Duh dolazi u pomoć, tako da se možemo izraziti kao djeca, kao sinovi, i vičemo: „Oče!”. Abba je bio obiteljski apelativ. Židovi se nisu nikada tako obraćali Bogu. Prema Mk 14,36 Isus se samo tako obraćao Bogu očitujući svoju svijest o svom sinovskom odnosu s Bogom. Prvi kršćani, a među njima i Galaćani, bili su svjesni također da prihvaćanjem Krista primaju Duha sinovstva u svoja srca i da su povezani njime u Isusovu molitvu i njegov sinovski odnos s Ocem.
Pavao u Gal 4,7 naglašava: „Tako više nisi rob nego sin.” Božansko posinjenje priopćeno kršćanima dokida ropski status i daje im veće dostojanstvo. Duh sinovstva je Duh koji oslobađa. Posinjenje donosi sa sobom i pravo na baštinu. Duh nam već ovdje daje pristup u nju, jer to još nije cjelovita baština. Ona je zasada kapara. Kršćanski život je pun nade jer je rezultat Božjega zahvata. Galaćanima Pavao daje sigurnost oslobađajući ih straha da bi bili isključeni kao baštinici zbog svoga poganskog podrijetla.
