Objavljeno:
18. 02. 2019. 09:45

Otvorimo li se jednoj evanđeoskoj prispodobi, uđemo li životno u nju, postat ćemo osjetljiviji na svaku evanđeosku prispodobu

Piše: Stjepan Lice

Otočić Košljun, smješten u Puntarskoj dragi kod Krka, daje osobiti smisao njezinu zagrljaju. Na otočiću se nalazi franjevački samostan Navještenja Marijina. No još i prije franjevaca, još i prije benediktinaca koji su njima prethodili, na otočiću su, kako svjedoče otkriveni tragovi, boravili monasi i pustinjaci. S tog se komadića zemlje već više od tisuću godina uzdiže molitva Bogu Ocu svih ljudi, molitva Isusu Kristu, bratu svih ljudi.

U samostanu obitava nekolicina braće franjevaca. Njima se u njihovoj molitvi, u slavljenju mise nedjeljom i blagdanima, pridružuju i ljudi koji prigodice posjećuju otočić. Za ljepših dana dolaze im ljudi iz Punta, a i drugih mjesta na otoku Krku. Posve je mali broj onih – svega njih troje – koji na nedjeljne i blagdanske mise dolaze redovito, tijekom čitave godine, bez obzira na hladnoću, kišu i nevrijeme. U neke se dane dogodi da ih nema tko prevesti, a sami nemaju odgovarajuće barke. Tada po njih dolazi fra Stjepan, samostanski vikar. Dolazi po njih kao da je to posve prirodno. Svećenik četiri puta prelazi razdaljinu između Košljuna i Punta da bi tri duše mogle pribivati misi u samostanskoj crkvi. Ili, za osobito hladnih dana, u samostanskoj kapelici. Bit će da bi prispodobi o dobrom pastiru bilo primjereno, po njegovu primjeru, pridodati i prispodobu o dobrom lađaru.

Jedan od troje redovitih suslavitelja mise s braćom franjevcima živi ovdje tek oko dvadeset i tri godine. Prije dvadeset i tri godine u njegovu je kraju ondašnji vikar košljunskog samostana doživio prometni udes. On mu je priskočio u pomoć, učinio sve što je bilo potrebno i k tome pridodao sve što je mogao. Upravo kao u jednoj drugoj Isusovoj prispodobi… U znak zahvalnosti, ondašnji košljunski vikar pozvao je njega i njegovu obitelj na ljetovanje. Kad je iz svog krševitog zavičaja stigao u Puntarsku dragu i upoznao u njoj smješten pitomi otočić, vratio se u svoj zavičaj, prodao sve što je imao, došao ovamo i, zajedno sa svojom obitelji, ovdje se nastanio. Upravo kao u prispodobi o dragocjenom biseru…

Evanđeoskim prispodobama sav je ljudski život moguće obuhvatiti i protumačiti. Otvorimo li se jednoj evanđeoskoj prispodobi, uđemo li životno u nju, postat ćemo osjetljiviji na svaku evanđeosku prispodobu. One će se u našem životu početi ulančavati i u svakom ćemo koraku moći iščitavati, u svaki korak upisivati, poneku prispodobu – katkad već poznatu, istovjetnu s prispodobom zapisanom u Evanđelju, katkad novu, ali usporednu s onom, s onima koje nam, otkad smo ih prvi put čuli ili čitali, ne prestaju odzvanjati u ušima, još više u srcu.

Evanđeoske prispodobe uče nas životu, uče nas nama samima, ništa ne izostavljajući. Sve što trebamo, sve za čime čeznemo, one nam pomažu naći. One nam pomažu biti. U životopis ispisan evanđeoskim prispodobama svoje zapise skladno upisuju i ljudska i Božja ruka, bezazleno nam, ali to uvjerljivije tumačeći riječi molitve: …kako na nebu, tako i na zemlji…

Izvor:
Svjetlo riječi