Objavljeno:
18. 11. 2022. 08:15

U gradu drveta, kako drugačije nazivaju Zavidoviće, gdje se od njegova nastanka radilo s drvetom, pa i cijeli život tamošnjih ljudi bio orijentiran na pilanu, župa je stavljena pod nebeski zagovor svetoga Josipa. Slavni je drvodjelja stavljen za uzor radnicima i obiteljima, upravo u radinstvu, vjeri i obiteljstvu

Leonard Valenta

Kada su ondašnje velike sile s konca 19. stoljeća u Berlinu iscrtavale novu mapu Europe, razmišljale su i djelovale globalno, kako se to danas korektnim političkim rječnikom kaže. Ruke moćnika povlačile su crte i granice, i uokvirivale u svojim tadašnjim imperijalističkim težnjama oblasti, gradove, sela i narode, i to onako kako bi najbolje zatomili svoju glad za vlašću, utjecajem i dominacijom. Tako je i danas! Veliki odlučuju o malima. Sudbina čovjeka, zajednice i naroda često se kroji tamo gdje razumna krojača nema, gdje se jedva jednom mjeri, a sječe onako, odoka i od želje. Takva krojenja su i tada kao i sada imala nesagledive posljedice, ponekad dobre, a ponekad manje dobre. Zna to najbolje i ovaj komad zemlje što se Bosnom zove. Čini se da otkako rijeka, po kojoj i zemlja dobi ime, dubi svoje klance i doline, i povijest tih klanaca i dola ispreda varovitu, burnu ali i tešku pripovijetku. Pa ipak, nijedna vlast koja je prošla ovim krajevima nije tako duboko zasjekla u društveno biće ove zemlje kao što je to učinila Austro-Ugarska za svoje kratke uprave u Bosni i Hercegovini. To nisu bile samo promjene u društvu i gospodarstvu već uopće u cjelokupnom mentalnom sklopu razmišljanja i poimanja u svim segmentima čovjekova života. Taj civilizacijski iskorak naprijed učinio je razotkrivenim nova obzorja koja su nagovještavala sve one socijalne i ekonomske determinante na prijelazu iz 19. u 20 stoljeće. Čovjek je i dalje ostajao tu. I opstajao! U svojim selima i gradovima, ali i nekim novim naseljima, koja su nikla na nepreglednim prostranstvima ove zemlje, onim istim klancima i dolovima, spremnim za neku novu priču.

Gospodarsko središte

Zavidovići su jedan od takvih gradova koji su rječiti primjer posljedica globalnoga društvenog, napose političkoga i gospodarskoga, djelovanja. Ali isto tako, obrnuto proporcionalnim slijedom, svjedoče o reakciji na velika djelovanja. Poput butterfly effecta (leptirova učinka) gospodarski potencijal ovoga mikroprostora izazvao je tornado napretka ne samo toga kraja nego i globalne ekonomije tadašnjeg Austro-Ugarskoga Carstva. Zavidovići su upravo i osnovani dolaskom austrougarske vlasti na ove prostore. Mjesto se spominje i znatno ranije. Nekada malo selo Vidovići (prema najprihvaćenijoj verziji nastanka imena grada), u (za) koje se često išlo (za Vidoviće – Zavidovići), po uspostavljanju austrougarske vlasti uskoro počinje biti važan segment u privrednoj angažiranosti Monarhije u Bosni. Strane tvrtke otvaraju svoje pilane za sječu, obradu i transport kvalitetnoga bosanskog drveta. Najamni radnici iz cijele Monarhije, od Bukovine do Slavonije, dolaze u Zavidoviće gdje osnivaju i svoju radničku koloniju. Zavidovići doskora postaju važno gospodarsko središte u Bosni, dakako u interesu Carevine. Kao takav, grad je ubrzo dobio i važne infrastrukturne i komunikacijske objekte. Tako se jedno zabačeno i neznatno selo postupno razvija u urbanu sredinu. Strani se investitori nisu mogli mnogo pouzdati u domaću radnu snagu. Poslovna izvješća toga vremena svjedoče kako je domicilno stanovništvo, uposleno u novoj drvnoj industriji, nerijetko izostajalo s posla, posebice u vrijeme sjetve i žetve. Stoga i ne čudi činjenica da su u Bosnu, tadašnji privredni eliksir Monarhije, dolazili radnici iz različitih struka i iz svih dijelova Carstva. Austrijanci, Mađari, Nijemci, Česi, Slovaci, Poljaci, Slovenci, Talijani i mnogi drugi dolazili su u Zavidoviće kao inženjeri, željeznički radnici, činovnici i najamni radnici. Zavidovići postaju prava košnica različitih naroda, zanimanja i vjera. Današnja prezimena zavidovićkih katolika živo svjedoče o njihovim korijenima.

Izgradnja crkve

Potreba za duhovnim životom svih doseljenika veoma brzo je isplivala na površinu zavidovićkoga života. I danas, oni Zavidovićani koji broje zavidne brojke svoga života svjedoče o židovskoj sinagogi, kao i evangelističkoj crkvi koja je srušena mnogo poslije Drugoga svjetskog rata. Katolička župa u ovom gradu svoj povijesni hod započinje na pragu 20. stoljeća. Nakon nekih crkvenih administrativnih promjena u Zavidovićima je 1902. godine osnovana župa.

U gradu drveta, kako drukčije nazivaju Zavidoviće, gdje se od njegova nastanka radilo s drvetom, pa i cijeli život tamošnjih ljudi bio orijentiran na pilanu, župa je stavljena pod nebeski zagovor svetoga Josipa. Slavni je drvodjelja stavljen za uzor radnicima i obiteljima, upravo u radinstvu, vjeri i obiteljstvu. Iako je župa osnovana 1902. godine, za izgradnju župne crkve trebalo se još podosta pričekati. Tako se prvotno gradi omanja crkva, a onda veća baraka za duhovne potrebe sve većega broja radnika i vjernika. Koliko su bile uprte oči austrougarske ekonomije u razvoj ovoga grada možda najbolje svjedoči izgradnja katoličke crkve u Zavidovićima. Nacrti za izgradnju iste stigli su iz carskoga Beča i gradnja je počela 1914. godine. Njezin graditelj Adam Till, koji je nedaleko od mjesta gdje se podizala crkva imao svoju rezidencijalnu vilu, pažljivo je pratio svaki detalj nacrta i podizanja crkve. Zamisao je bila da se na blagom brežuljku iznad novoga grada uzdigne velebna građevina koja će svojom bjelinom dominirati zavidovićkim zelenim krajolikom. Njezin sjevernonjemački gotski stil ostvario je tu zamisao najljepše građevine u gradu. Svečano je posvećena 1915. godine. Zvonik koji se 41,5 m diže u visinu imao je tri sata okrenuta prema gradu što je za ondašnje prilike i u mnogo većim gradovima Monarhije bila rijetkost. Jednobrodna građevina bila je duga 28, a široka 11 metara, s prostranim prezbiterijem i sakristijom. Kako je broj doseljenih radnika katoličke vjeroispovijesti stalno rastao, crkva je imala dva ulaza, onaj glavni i jedan bočni, do zvonika. Središnji oltar posvećen je zaštitniku crkve i župe svetom Josipu koji u naručju drži djevičanskoga sina Isusa s anđelima s lijeve i desne strane. Svetohranište je urešeno motivom pelikana koji svojim mesom hrani mladunce. Pokrajnji oltari su svetog Ante s Djetetom Isusom i dječakom kojemu svetac pruža kruh, te žalosnom Gospom, s pokrajnjim motivima Blagovijesti i Pohoda Blažene Djevice Marije rođakinji Elizabeti. Crkva posjeduje i jedan od najljepših kipova Srca Isusova u Nadbiskupiji, iz tradicionalne tirolske radionice sakralnih kipova. Sve to govori o značaju, mjestu i ulozi ovoga mladoga grada u vremenima njegova stasanja.

Da je tako, govore i podaci o onoj živoj Crkvi, zajednici vjernika u Zavidovićima u to vrijeme. Tako je naprimjer u godinama pred Prvi svjetski rat bilježeno i preko stotinu krštenja i do pedeset vjenčanja tijekom godine. Taj broj, razumije se, tijekom ratnih godina naglo opada, što zbog neimaštine, što zbog ratnih stradanja i pogibija Zavidovićana na ratištima. Godine između dva svjetska rata, pa i nakon Drugoga svjetskog rata, polako će revitalizirati župnu zajednicu u brojevima. Katoličke obitelji u Zavidovićima nasljedovale su svoga nebeskoga zaštitnika u onom tihom, predanom i požrtvovanom životu i radu, pa je i Bog nagrađivao i čuvao svoje stado.

Živa zajednica vjernika

Pred posljednji rat zavidovićka župa brojila je 4500 župljana, a nakon njega oko 1500. Veliki broj je tijekom ratnih godina izbjegao u susjedno Žepče, a nemali broj je novi život, daleko od rata, potražio u zapadnoeuropskim i prekooceanskim zemljama. To je surova realnost s kojom se župa suočila i morala se boriti za opstanak i ostanak. Ratne godine stradanja i neimaštine, na granici gladi, obilježile su teško razdoblje koje su prošli kako katolici tako i svi ostali stanovnici grada. U župi je djelovao Caritas, a nakon rata pučka je kuhinja opsluživala između 40 do 60 župljana iz najteže kategorije potrebitih. Pa ipak, poslijeratni povratak je bilježio male, ali ipak primjetne pomake. Ljudi su žudili za svojim ognjištem, svojom očevinom i onim što su im njihovi preci namrijeli. Nije se gubila vjera u bolju budućnost. Mala poslijeratna zajednica, baštineći uspomenu slavnih dana, nije se pokolebala. Poput ugarka koji je tinjao ponovno je rasplamsan oganj žive Crkve. Prve srijede u mjesecu na čast svetome Josipu upravljene su nebeskom zaštitniku za duhovnu i materijalnu obnovu župe, ali i kao zahvala za postojanu vjeru, ufanje i ljubav koje su samo kao božanske kreposti ostale nepoljuljane u teškim godinama rata. Poslijeratne misije, priređene u jubilarnoj 2000. godini, kateheze za mlade, povratak Hrvatskoga doma u vlasništvo Crkve, obnova djelovanja HKD-a Napredak, ali i ona materijalna obnova u ratu nastradale župne crkve, obnova župne kuće, izgradnja nove grobljanske kapele pokazatelji su nesalomivosti ove zajednice u gradu na tri rijeke. I tako više od stoljeća. Ili točnije, ove godine punih 120 godina predane vjere, žive zajednice vjernika koji su na svojim plećima, sklopljenih ruku iznijeli ovih dvanaest desetljeća teške povijesti svoje župne zajednice, ali s ponosom, pouzdanjem u Božji blagoslov i zagovor i zaštitu svetoga Josipa.

Veliki su i u Josipovo doba vladali, upravljali i iscrtavali granice, ali mali čovjek sveti Josip je u skrovitosti svoga nazaretskoga doma podizao Najvećega. Čini se jednako tako, već 120 godina ovaj skroviti, vrijedni drvodjelja bdije nad Gradom Drveta, njegovim radnicima i njihovim obiteljima. Čak i sada, kad drvna industrija zamire, kada se njezini radnici iseljavaju, kada obitelji vjeruju u bolje sutra sveti Josip bdije, zagovara i moli za ovaj grad na tri rijeke.

Izvor:
Svjetlo riječi