Objavljeno:
19. 06. 2020. 08:45

Na južnom boku Jadranskoga mora od vode i kamena priroda čudo stvorila, najljepši zaljev Jadrana. Istegnule se tridesetak kilometara duboko u kopno njegove uvale hercegnovska, toplanska, tivatska, morinjska, risanska i kotorska, a uz to raznolike i divlje, stotinjak kilometara protegnule se ispružene u polukrugu i prigrlile jedna drugu, u jedan od dvadeset i osam najljepših zaljeva svijeta, prirodni fenomen i čudo Božje, Boku kotorsku.

Piše: Dragica Zeljko Selak

Boka od Kotora. Divna i čudesna, koju fra Andrija Kačić Miošić nazva Dikom od Hrvata. O njezinoj ljepoti i pjesnici pjevaju: Naša mila Boko, nevjesto Jadrana i Čudim se suncu kako može  zaći, kad takve ljepote nigdje neće naći.

Boka – što zaljev znači, nadahnula je i glasovite bokeljske pomorce na razmišljanje o Stvoritelju, da u svakoj nevolji uz zahvalnu molitvu i pjesmu zazivaju Božju zaštitu u čiju su čast podigli mnoštvo crkava, samostana, kapela, križeva, naslikali slika, napisali knjiga, darovali votova i uglazbili Kolo u čast sv. Tripuna, što svjedoče o višestoljetnom kršćanstvu ugrađenom u život bokeljskih Hrvata.

Snažna vjera bokeljskih Hrvata iznjedrila je mnoštvo Božjih ugodnika. Tako je Boka mjesto rođenja svetoga Leopolda Bogdana Mandića, blažene Ozane Kotorske i blaženoga Gracija s Mula, službenice Božje Ane Marije Marović, bokeljskih mučenika: dva fra Marina iz Kotora, Petra, Lovre, Andrije... te se prozva Zaljevom hrvatskih svetaca, nad kojim bdije duh zaštitnika Kotora i Kotorske biskupije sv. Tripuna i blažene Ozane Kotorske, ekumenske zaštitnice Splitske metropolije.

Plače Dalmacija za Bokom

Boka kotorska je spoj dvaju zaljeva, unutarnjega Risansko-kotorskog i vanjskoga Toplansko-tivatskog, koji je od otvorenoga mora odvojen poluotocima Prevlaka i Luštica. Boka se 1947. utopila u Crnogorsko primorje, samo je krajnji jugozapadni dio oko poluotoka i prolaza Oštro ostao u Hrvatskoj.

Kad kroz Zaljev kročiš, vidiš da ne prestaje i kako se tjesnaci šire u nove zaljeve, u raznolike slike skrivene iza golih grebena. Na ulazu će vam dobrodošlicu poželjeti otočić Lastavica, u Hercegnovskom pozdravit će vas rt Obostnik-Kobila, u Tivatskom Sveti Marko, Cvjetni otok/Prevlaka i Gospa od Milosti, u Risanskokotorskom rt Vrmač – Devesile u tjesnacu Verige gdje se vanjski i unutarnji zaljevi spajaju i u zaštitu ih svoju stavljaju otočići Sveti Juraj i Gospa od Škrpjela, možda i najljepše marijansko svetište Crkve u Hrvata. Nigdje takvoga pogleda kao na usidrene otočiće i Perast s rta Gospe od Anđela na kojemu je istoimena crkva i tvrđa. Tu su Peraštani u srednjem vijeku iz mora podizali i razvlačili gvozdeni lanac verige i blokirali ulaz u unutarnje zaljeve neprijateljskim gajetama, braneći tako Perast. Otud tjesnac dobi ime Verige.


Članovi bokeljske mornarice plešu Kolo svetog Tripuna

Čudesni krug fjordova, duboka divlja uvala uska grla i strmih pristanaka u društvu putnika bijelih oblaka i primorkinja vila, u čijem se zaleđu izdižu čuvari ove krasote, planine Orjen i Lovćen, dozvao je u prapovijesti čovjeka Ilirca iz plemena Pirusta da se tu nastani, što svjedoče ostaci kiklopskih zidina i utvrda Risan, ilirska prijestolnica u 3. st. pr. Krista. Stari natpisi u Kotoru i Perastu, grobovi, mozaici, novac, vile, tragovi ceste iz Akvileje prema Skadru podsjetnik su na to davno doba.

Dok zrakoplovi slijeću u Tivat, a brodovi pristaju u Zeleniki i Kotoru, promatram obalu Boke kotorske kojom migolji Jadranska cesta. Otud je kapetan Ive Visina 1852. jedrenjakom Splendido krenuo na put oko svijeta s kojega se vratio nakon sedam dugih godina. Nije čudo da je središte Bokeljske mornarice bio stari pomorski grad Perast, domaja najboljih bokeljskih kapetana, o kojima govore kamene starine da suza duhovni, kulturni, društveni i pomorski život Perasta i cijele Boke zaslužni vrsni bokeljski pomorci i ratnici koji su daleke 809. osnovali Bratovštinu pomoraca sv. Nikole. O njoj svjedoči Povelja o relikvijama sv. Tripuna i Statut s likom sv. Nikole, djelo slikara Lovre Marinova Dobričeva.

Uskačem u vremeplov, u legendu o nastanku Zaljeva kada su se ledeni misuri, jezici s Orjena i Lovćena nisko spuštali i brzo otapali te silna voda šikljala iz rijeke udolinom Ledenice – Vrsno, potopila kanjon i stvorila morski tjesnac Veriga i usko grlo Bokokotorska vrata, a iznad vode izronili vrhunci grebena, čudo od otočića. Muka priziva povijest, budi se nečija savjest, to Kiklop plače za svojim okom i Dalmacija za svojom Bokom.

Pogled u prošlost – Risan

Ako se na trenutak zagledaš u prošlost, doznat ćeš da se tu u 4. st. pr. Krista spominje Savez ilirskih naroda, država Ardijejaca. Naići ćeš i na pisane tragove iz 228. kada se ilirska kraljica Teuta, nakon smrti muža Agrona, pred Rimljana sklonila u ilirski glavni grad Risan, s najlakšim pristupom u Zaleđe, koje mu skromnom proizvodnjom koštradine nije osiguravalo blagostanje. Rimljani ne gledaše dobro na tu ilirsku državu već je osvojiše i razdijeliše na gradove Rizonite i Agravonite. Pod upravom Narone do 476. Boka je thema Dalmacia, a Risan upravno i gospodarsko središte. Do 12. st. Zaljev se naziva Risanskim. Smjenjuju se vladari, provaljuju Goti, Avari, nastrada Risan, ostade Kotor. U 7. st. dolaze Hrvati, a Kotor je slobodni municipij i glavni grad Boke. Sjeverozapadno se formira Travunija, jugoistočno Duklja, obje u oblasti Crvene Hrvatske i vrše utjecaj na dio Boke, o čemu piše pop Dukljanin, barski nadbiskup Grgur, u Ljetopisu
popa Dukljanina (Barski ljetopis i Hrvatska kronika).

Dođeš li u Kotorsko ždrilo, njegova usta – bocca, kopnom ili morem, u bilo koje godišnje doba, dojmovi su uvijek isti, jedinstveni, ali s mora ipak ljepši

Kotorom zagospodova ugarsko-hrvatski kralj i 1385. kraljica Marija darova ga bosanskom kralju Tvrtku I. koji udari temelj gradu Svetom Stjepanu, današnjem Herceg-Novom, mjestu rođenja Leopolda B. Mandića kojega je papa Franjo proglasio zaštitnikom Godine milosrđa. Tim povodom njegovo je tijelo 2016. bilo izloženo u Hrvatskoj, potom u Herceg Novom. Kad Ladislav Mlecima proda Dalmaciju, uzmu oni i Kotor i dio Boke. Sjeverozapadni dio ostade u vlasti Sandalija, nakon njega u vlasti hercega Stjepana Vukčića Kosače, a potom turski. U Kandijskom ratu istisnu Peraštani Turke. Mirom u Campformiju pripade Boka Austriji. Mirom u Požunu Austrija je ustupa Francuzima. Nemanja zagriza Duklju, potom Rusi, pa opet Austrija.
U Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji (1868. – 1918.) i dalje je Boka važna pomorska sila. Od 1918. u sklopu Dalmacije u Državi SHS, 1945. Boka kotorska, a 1947. jednim potpisom uz hrvatsku šutnju postaje crnogorska. Odvajanjem Boke od Hrvatske iseljavaju se bokeljski Hrvati, Dukljani, a istodobno doseljavaju Crnogorci iz zaleđa. Osjećali su se zaboravljenima i tijekom Domovinskoga rata kada je iz Boke iselilo još oko 1500 Hrvata i u Hrvatskoj ih danas živi deset tisuća.

Iako su danas u manjini (oko 7000), važnost bokeljskih Hrvata za Boku kotorsku ne ogleda se u njihovoj brojnosti nego u kulturnom djelovanju koje ostaje i traje u Boki kroz stoljeća, iako se vrijeme i politika miješa u kulturu i prostor. Bokeljski Hrvat diše, bez pluća.

„Ej Kotore, gnizdo sokolova”

Dođeš li u Kotorsko ždrilo, njegova usta – bocca, kopnom ili morem, u bilo koje godišnje doba, dojmovi su uvijek isti, jedinstveni, ali s mora ipak ljepši. Koračam kroz nekadašnju Crvenu Hrvatsku, domajom Tvrtka, kralja od Bosne, i kroz Hercegovinu, od Nikšića do Kotora, putem koji je izgradila Austrija u 19. st., od Trojice nad Kotorom do tadašnje hrvatske granice s Crnom Gorom na lovćenskim stranama. Cesta je duga 42 kilometra, i tada i sada, osim, što je tada 16 kilometara bilo na hrvatskom prostoru.


Stare gradske zidine Kotora

Boka, usta i duša cijeloga Zaljeva, razastrla se poput kraljice pod planinama od bijele svile. Uz morsku obalu procvjetale kamelije u naručju morske vile, potom kanjon Škudre, utvrda s trojim vratima. Središte Boke, Kotor, mjesto najljepših bokeljskih uspomena, znano još od pisaca Livija i Plinija pa do suvremenih, Frana Alfirevića, Vjenceslava Čižeka i Viktora Vide, koji zapisa: Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. Kotor, stara mediteranska luka, okružena zidinama, od 1979. zaštićena UNESCO-om. Postoji u 3. st. pr. Krista, u srednjem vijeku grad-država kojoj pripadaju Grbalj, Dobrota i poluotok Vrmac te Statut, knez i tri vijeća. Pomorsko je središte između zapada i istoka, s vlastitom trgovačkom mornaricom. U Kotoru, u okrilju Crkve i pomorstva, buja gradski život, kroz uzajamnost i bratovštine mornara, kalafata, drvodjelaca, bačvara, košara, mesara, zlatara, kipara, kovača, nožara, a uz bolnice, sirotišta, gostinjce i škole ističe se u književnosti i znanosti. Središte je otpora Osmanlijama. Stradavao od potresa. Pod Austrijom ratna luka. Pojavom parobroda u 19. st. bokeljsko brodarstvo opada.

Preda mnom nasmijano lice Staroga Bokelja. Dopratio me u zidine, raspričao se o povijest Kotora, o važnosti bokeljskoga pomorca naglasivši da se u stari grad ulazi kroz troja vrata, Morska, Gurdić i Riječna, s mostom preko Škudre, simbolom bokeljske pobjede nad turskom flotom Hajrudina Barbarose 1539. godine.

Nigdje takvoga pogleda kao na usidrene otočiće i Perast sa rta Gospe od Anđela na kojemu je istoimena crkva i tvrđa. Tu su Peraštani u srednjem vijeku iz mora podizali i razvlačili gvozdeni lanac verige i blokirali ulaz u unutarnje zaljeve neprijateljskim gajetama, braneći tako Perast

Prolazak kroz Morska vrata s izgledom iz 16. st., ulaz je u stari svijet, u duhovno, povijesno i kulturno središte smješteno unutar srednjovjekovne utvrde. Na Trgu od oružja Toranj za sat iz 17. st., a ispod Stup srama. Tu je Kneževa palača, Arsenal, Napoleonovo kazalište, Kula gradske straže i palača Nikole Bizantija, jednim licem okrenutu Trgu od oružja, drugim Trgu od brašna. Slušam legendu o Palači konta Joze Beskuće koji se iz siromaštva uzdignu do plemstva. Beskuća je sanjao kako će imati sto kuća i promijeniti prezime u Stokuća. Trg sv. Tripuna, romanička katedrala sv. Tripuna s baroknim zvonicima izgrađenim nakon potresa 1167. pa uz nju Biskupija, palača Zmajević i spomen-ploča hrvatskome kralju Tomislavu. Niz crkava, Sv. Nikola, Sv. Klara, Sv. Mihovil, Sv. Marija s vratnicama iz života Blažene Ozane Kotorske autora Vaska Lipovca, gotičko-renesansna crkva sv. Pavla, sv. Ane, sv. Luke, s nadgrobnim pločama, zajedničkom grobnicom Kotorana, koja je ustupljena na korištenje pravoslavnim vjernicima. Potom stara Česma Karampana, stoljećima jedini izvor pitke vode u Kotoru.

Kotorska katedrala, uz čiju se gradnju veže ime Kotoranina Andrea Saracenisa čuva relikvije iz perioda od 14. do 18. st. i ciborij iz 16. st. s prikazom života sv. Tripuna, u čiju je čast i sagrađena 1166., na mjestu crkve iz 9. stoljeća. Njegove je moći pomorska Bratovština sv. Nikole otkupila i 13. siječnja 809. donijela iz Carigrada. Jedrenjak sa svečevim tijelom dočekali su kotorski mornari igrom Kola.

Bokeljska mornarica – živa baština

Bokeljska mornarica s Tripundanskim svečanostima i živopisnim Kolom sv. Tripuna identitet je Boke kotorske i znak katoličke vjere, živi dokaz hrvatskoga povijesnog hoda kroz muke i slavu, koja 12 stoljeća, svojim jezikom, vještinom, pohvalama, komandama mornara i časnika, ljepotom izvođenja, nošnjom, oružjem, kulturom prostora, objedinjuje stvarni život, njeguje i prenosi vrednote koje svjedoče tisućljetnu nazočnost Hrvata na prostoru Boke. Snaga njezina opstanka je u proslavi sv. Tripuna. Mornarica kao i zidine, odolijeva brojnim gospodarima, njihovoj kulturi i jeziku i čuva običaj bokeljskih Hrvata. Simbol je bogatstva Kotora i slavne pomorske sile, koja se istakla pred cijelim kršćanskim svijetom na braniku vjere i domovine, vođena slavnom mišlju: Vjera i junaštvo. Upisana je u Registar zaštićenih kulturnih dobara Hrvatske. Crnogorci je predložiše za UNESCO, bez spominjanja Hrvatske. Bokelji se požališe hrvatskom Saboru i u Zagrebu je 2018. održan znanstveni skup Bokeljska mornarica i Kolo sv. Tripuna, tradicija bokeljskih Hrvata. Zatražena je crnogorsko-hrvatska nominacija za zaštitu Bokeljske mornarice, Proslave sv. Tripuna i Kola. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske založilo se za zajednički upis na popis UNESCO-a jer bi se tako istaknula neraskidiva veza s Katoličkom Crkvom i Hrvatima Boke.


Trg od oružja u starom gradu Kotoru

„Bokeljska mornarica nikad neće biti Crnogorska, jedino može biti Bokeljska mornarica u Crnoj Gori”, kazao je tada kotorski biskup Ilija Janjić. Članovi Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice naglasiše da ih se želi istrgnuti od njihove duhovnosti i kulture jer Crna Gora svojata Bokeljsku mornaricu i želi je odvojiti od Kola i slavne 809., kada u Boki započinje nešto hrvatsko, kulturno, univerzalno i svjetsko, a sada prijeti opasnost da nestane istina, povijesna činjenica, da je Bokeljska mornarica vezana za štovanje sv. Tripuna, Kotor i Trg, gdje se odvija najvrjedniji i najtradicionalniji dio Tripundanskih slavlja, pleše se jedinstvena barokno kićena cjelina Kolo sv. Tripuna. Ono je prema baštinjenju, načinu igranja, sudionicima, stilskim figurama, ritmu, glazbi, najstariji je dio nematerijalne kulturne baštine Bokeljske mornarice, koja ima budućnost i u liku malog admirala, dječaku od 8 do 12 godina koji osam dana prije sv. Tripuna govori lode zaštitniku Grada. To je priča o moru, brodu i pomorcu, stilski i ritmički usklađena u kolo, kasnije nadopunjena pjesmom:

...Jošter, braćo, složno
mučeniku Tripunu
pjevajmo pobožno...
Nasljedujmo to načelo,
što daše nama djedovi.
A Bog će dat – da veselo
slijedit nas budu sinovi...

Kamelije u Stolivu

Budne su sve legende, uspavane palače i stare lelujave lađe u živopisnom Stolivu, skrivenom između Kotora i Tivta, nasuprot Perasta. Stari običaji i legende žive danas u suvremenim prikazima. Čujem tamburaše Bokeljske mornarice, mirišu mušmule na buzaru dok u bokeljskoj nošnji lijepe Stolivljanke gostoprimljivo nude cvijetom kamelije, medom i rakijom.


Fašinada

Već u prosincu procvjetaju bijele kamelije kraseći sve kotorske vrtove kao simbol vječne ljubavi i vjernosti žene, a kroz ožujak i travanj, kad cvijet raskošno zablista, crven, ružičast, prošaran, posebno bijeli i čist „k'o duša”, Stolivljanke imaju feštu: izbor dame i bal u čast kamelije u Stolivu u koji je 1870. stolivski kapetan Niko Bilafer donio božanski cvijet s Dalekog istoka svojoj vjernoj supruzi. Božanski cvijet resi sve stolivske vrtove i nema Bokeljke bez kamelije.

Fašinada u Perastu

Kad u Kotoru u pokladno vrijeme zaživi karneval, grad, u maškaradnom ludilu i feštanju krnje, nudi parodiju na stvarnost. U lipnju uživa u smotri Pomorskoga filma: počinje i glazbena fešta, na trgovima se smjenjuju igrokazi, pisci, pjesnici, glumci. U srpnju na Festivalu pjevaju razigrana djeca i stižu dizajneri iz cijeloga svijeta jer tu je Modna Fešta, i čudo od goblena koji je vjerna kapetanova žena, čekajući svoga dragog 25 godina, izrađivala od zlatnih i srebrnih niti i svoje kose. U kolovozu se bira najljepša lađa ukrašena svjetiljkama. Bokeljsku noć ispraća vatromet, čuje se dalmatinska pjesma, uskoro će međunarodni susret klapa u Prerastu i izložbe slikara, koji prvi put izlažu u Kotoru Kod Homena.

U rujnu je kruna slavlja, Fašinada u Perastu, obredna procesija, nasipanje posvećenoga kamenja oko otočića Gospe od Škrpjela. Muškarci u okićenim lađama, kamen iz zaljeva dovoze i utapaju ga, dok Pjesnik pjeva: „Barke, brikovi, vešeli i škune posvećenim kamenom otok nasipaju i crkvu podižu na kostima stijena da kroz vječnost samu ljudska djela traju.”

Tu je i Dobrota srasla s Kotorom i s crkvom sv. Eustahija iz 18. stoljeća i sa Sv. Ilijom i Gospom od Milosrđa. Odmah preko rijeke Ljute pomorski je Orahovac, koji iznjedri poznate kapetane i flotu od 28 brodova, čuva ga sv. Jure i Ikonostas Špira Đuranovića. Na zapadu Kotorskoga zaljeva, ribarski Moranj. Tri kilometra od Kotora, stari ribarski Muo, pristanište iz 9. st., s crkvom sv. Elizabete, sv. Kuzme i Damjana, liječnicima duše i tijela. Mjesto je rođenja sv. Gracija kojemu je u čast podignuta zavjetna crkva Marije Pomoćnice Kršćana. U oltaru je sarkofag s blaženikom.

Škaljari – hrvatski mornari

U Boki kotorskoj sto čuda i sto spomenika. Na jugu, u podnožju Lovćena i Vrmca, u župi Gospe od Snijega, smjestili se Škaljari ili Šuranj, s bazilikom sv. Petra iz 840. i s crkvom sv. Dujma iz 13. stoljeća. Škaljari, sa svojim župnikom don Anton Belanom, čuvaju sjećanje na hrvatsku pobunu mornara na brodu austrougarske ratne mornarice i spomen groblje na strijeljane mornare, 17. veljače 1918. godine.

Na padini Vrmca ističe se crkva Rođenje Bogorodice, najveća u Boki. Uz nju su biste Andrije Zmajevića, Joza Đurovića, kapetana i vođe narodnoga preporoda u Boki, Iva Vizine, čuvenoga pomorca i drugih velikana... Moram spomenuti Sv. Ivana u Prčanju i prčanjske pomorce, prve poštare, koji su u 17. st. održavali poštanski prometi između Venecije i Carigrada pa Antuna Lukovića, glavnoga inženjera na gradnji Sueskoga kanala te Grbalj sa 60 crkava oslikanih freskama Život pomoraca iz 17. i 18. stoljeća, koje su stradale u potresu 1979. godine. One svjedoče kakvi su bili Hrvati u Boki, kako su zazivali Gospu, uz molitvu i pjesmu zahvaljivali Bogu.

Glasoviti Perast

Dvanaest kilometara od Kotora, prema Risnu, nasuprot tjesnaca Verige, iza velike krivine, izranja u svoj ljepoti barokni Perast. Grad, isklesan od kamena, leži i odmara na najljepšem mjestu Boke, u podnožju brda Sveti Ilija, dok mu kuće, crkve i palače gledaju na dva prekrasna otoka Svetoga Juru i Gospu od Škrpjela. Iz ulice što vodi kroz grad duž obale izdiže se stepenište. U središtu su Trg i crkva sv. Nikole sa zvonikom od 55 metara, a visoko nad gradom crkva svete Ane. O zlatnom dobu Perasta svjedoči još 17 crkva. Tu su se rodili barski i zadarski nadbiskup Vicko Zmajević i kondotijer Vicko Bujović, a 1634. Peraštani iz svojih redova slobodno izabraše opata sv. Jurja.

Perast, ilirskoga imena, poznat je po pomorstvu i brodogradilištu (1336. – 1813.) i prvoj pomorskoj školi u svijetu koju je otvorio matematičar i moreplovac Marko Martinović i u njoj obučavao sinove poznatih plemića. Na njegovu brodu 1697. plovilo je Jadranom 17 ruskih kneževa, o čemu je sačuvana isprava, portret s imenima pitomaca. U crkvi Gospe od Škrpjela bogate zbirke isprava, slika, predmeta, riznice srebrenih kovanica s reljefima broda, živo predočavaju pomorstvo u Boki. Odmotava se kao klupko prošlost Perasta koji (1580. – 1950.) ima status općine i procvat doživljava u 17. i 18. stoljeću kada svjetskim morima plovi stotinjak peraških lađa. Zbog graničnoga položaja, život samostalnih Peraštana obilježen je nemirima, osmanlijsko-mletačkim ratovima, gusarenjima i svakodnevnim sukobima jer je jug Boke pod Mlecima, sjever pod Turcima. Peraštani zbog prostranoga zaljeva okruženja brdima odolijevaju Turcima i osiguravaju mir na moru, stječu ugled i bogatstvo, oblikujući duhovnost grada vrednotama svoga doba. Julije Balović u Peraškoj kronici piše da se Peraštani ističu ratnički i literarno, navikli su ploviti s kormilom u jednoj, a sabljom u drugoj ruci. Peraška moć na kopnu i moru, pomorska i trgovačka vještina, upad na Popovo u Hercegovini i otimanje turskoga stijega bili su povod Turcima da 15. svibnja 1654. napadnu Perast. Malobrojni Peraštani obranili su Perast i Boku, po zagovoru Djevice Marije, u čiju se čast i danas nosi Gospina slika kroz grad, gdje se okupi cijela Boka i Dubrovačko primorje.

U doba hrvatskoga narodnog preporoda Boka je postala žarište sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Simbol pokreta bila je hrvatska trobojnica koja se vijorila na bokeljskim jedrenjacima u 19. st. noseći narodna imena

U spomen na Peraški boj nastale su umjetničke slike, Balovićevo i Mazarevićevo Spievanje dogadjaja boja peraškoga. Opjevaše Ivan Trnski Mač Zmaja Despota Vuka u Peraštana i Ivan Krušala te Andrija Zmajević, stric Vicka Zmajevića, koji je uklesao u pročelje župne crkve natpis na hrvatskom jeziku, u čast pobjede Peraštana u boju protiv Turaka. Petar Zrinski nakon čuvene bitke posjeti Boku i Perast i darova im junačku sablju, a oni njemu Nikole Zrinjskog pehar. Svakoga 15. svibnja Društvo mornarice opali salve, junak junacima, glazbari odsviraju Zrinjsko-Frankopansku davoriju, a u kapelici Gospe od Ružarja pohodi se grob Andrije Zmajevića, koji napisa Ljetopis Crkovni.

Veza Kotorana sa Zrinjskima dokaz je hrvatskih osjećaja Boke, koji se stoljećima baštinio, da u doba hrvatskoga narodnog preporoda Boka postane žarište sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Simbol pokreta bila je hrvatska trobojnica koja se vijorila na bokeljskim jedrenjacima u 19. st. noseći narodna imena. Vila Velebita 1942. potopljena. I ban Jelačić je 1851. posjetio Boku. Dočekuju ga Rišljani s lađama, Grbljani s barjacima, ispaljuju se muškule na Verigama.

Nakon Morejskoga rata, kao posljedica oslobađanja Risna i Herceg Novoga od Turaka i pripajanja Mlecima, Boku u 18. st. zahvaća useljenički val pravoslavaca iz istočne Hercegovine i mijenja etničku i vjersku sliku Boke i njezina zaleđa. Hajduci s granice zalijeću se u Boku, nastanjuju u Risnu i žene se Peraštankama. Zbog mentaliteta nisu imali pravo na peraško građanstvo, položaj i moć te oni odluče napasti peraške starješine i poubijati ih u noći na Veliki četvrtak 1671. tijekom vjerskih obreda, kako bi se domogli vlasti. Perašanka udana za hajduka javila je ocu. Urotnike providur Barbaro šalje u Istru. Dio hajduka ostade, što će kasnije biti podloga srpskom nacionalnom elementu jer je do tada Boka bila katolička. U
većini primorskih mjesta u Zaljevu žive Hrvati. Ruski putopisac grof Tolstoj, putujući Bokom u 17. st., zapisa da su i visoke gore Boke kotorske naseljene Hrvatima. O tome pišu Nikola Nalješković, Maro Drage i Andrija Zmajević, mecena baroknog slikara Peraštanina Tripe Trifuna Kokolja, koji je oslikao Zmajevićevu palaču i mauzolej, kapelu Gospe od Ružarija, oltarnu palu Otajstva Presvetog Ružarija koja se čuva u riznici župne crkve sv. Nikole u Perastu.

Oslikao je Kokolja marijanskim ciklusom od 68 slika i crkvu Gospe od Škrpjela. Na stropu su prizori iz Marijina života, evanđelisti, crkveni oci, anđeli s grbom Perasta i polja s košarama cvijeća, u pozlaćenom okviru, u rezbarenom drvu, u brodskom užetu. U središtu je Uznesenje i oltar Gospe od Škrpjela.

Svetište Gospe od Škrpjela

Otočić Gospa od Škrpjela nastao je u 15. st. na grebenu, škoju, škrpjelu i najveće je marijansko svetište Hrvata u Boki kotorskoj koje čuva i najveću zbirku votova, zavjetnih darova u svijetu. Crkva je 1512. bila opljačkana. Predaja o nastanku otoka suživjela je s Hrvatima u Boki. Noću, 22. srpnja 1452. dva brata Mortešića ribajući, vidješe u noći podvodni škrpjel rasvijetljen, a povrh, među svijećama slika Božje Matere s Isusom. Ribari pobožno uzmu sliku i ponesu kući. Jedan oboli smrtno i poče se moliti Gospi. Ozdravi čim primi sv. Otajstva i sv. Sliku izruči svećeniku, koju puk uz molitvu prenese u župnu crkvu sv. Nikole. Slika triput nestade i opet se ukaza se vrhu grebena. Peraštanima je to bio Božji znak za izgradnju crkve. Bogoljubni puk prione spajati grebene topeći kamenje, kad ote moru prostor, sagradi crkvu, uz zavjet da će svake godine, tim danom, tko ima brodicu, donijeti punu kamenja i pod otočić ga utopiti. I nakon šest stoljeća običaj traje kao znak vjere i zahvalnosti precima koji izgradiše otok u čast Bogorodici. Koliko je Bokelj Gospi privržen, svjedoči Zaljev s brojnim crkvama i dva najjužnija hrvatska Marijanska svetišta Gospa od Škrpjela ispred Perasta i Gospa od Milosti ispred Tivta. Srećko Vulović zapisa: „Boka od vajkada se odlikuje bogoljubnosti prema Prečistoj Djevici... kojeg vjekovi ne porušiše, a on glasno govori, kakvo je bilo pouzdanje staroga Bokeža, Djevici Slavnoj. Taj veliki spomenik jesu svetišta Blaženoj Djevici, što je stari Bokelj zazidao kroz cijelu Boku, kao budne stražare, da mu čuvaju milu otadžbinu. Povrh Kotorskih bedema Gospe od Počivala, čuva cijeli zaliv, dokle dopire vid stražara Gospe od Škrpjela, koja kao usidreni brod na sred mora čuva ulaz Veriga i pogledom dosiže do onamo, gdje stražu izručuje Gospi od Milosti, Gospi od Otoka kod Krtola, koja čuva prostor od Tivta do Sutorine. Ostaje glavni ulaz Oštra. Ni tu točku nije stari Bokelj zaboravio utvrditi. Do pred 16. vieka tamo se dizao hram Božje Matere na otočiću Žanjica...” To hrvatsko svetište Gospu Žanjičku iz 12. stoljeća 2001. Srpska Pravoslavna Crkva presveštala je u manastir Vavedenja presvete Bogorodice i ubrojila u svoje crkve. Crnogorske Vijesti, 10. prosinca 2001. donose riječi crnogorsko-primorskoga Amfilohija: „Neka ova svetinja bude nepokolebljiva tvrđava naše postojanosti, našeg vjekovnog prisustva pravoslavnog i srpskog na ovim prostorima.”


Otočić Gospe od Škrpjela

I kao što pjesnik reče, Boka je prepuna rana ko safir plav sja vječno, kamen uklesan živi trajno. Hrvatski Bokelj u susretu sa strancima služio se jezicima, kod kuće njegovao svoju hrvatsku riječ, čuvao običaje i nošnju. Bokeljske sinove opjevali su pjesnici, uvijek slaveći njihovo poštenje, junaštvo, vjernost, pa pjevali oni, o tvrdom i plemenitom Kotoru ili o slavljenom i glasovitom Perastu... Sad povijest Hrvata, koji stoljećima žive južno od Dubrovnika, čuvaju Hrvatska Bratovština Bokeljske Mornarice 809., Hrvatski glasnik i Hrvatsko građansko društvo Crne Gore sa sjedištem u Kotoru.

Boka od Kotora, usta i duša cijelog Zaljeva, razastrla se poput kraljice pod planinama od bijele svile. Uz morsku obalu procvjetale kamelije u naručju morske vile. Boka kotorska živi i njenu slavu čuvaju Božji sveci, ugodnici, Hrvati, ponikli na njenom tlu.


Panorama grada Perasta

 

Izvor:
Svjetlo riječi