Objavljeno:
15. 10. 2022. 09:00
Ivo Pranjković

Fra Grgo Ilijić (Hiljić) Varešanin jedna je od najkontroverznijih i najosebujnijih osoba u povijesti franjevačke provincije Bosne Srebrene.

U službama provincijskoga tajnika, provincijala i apostolskoga vikara odnosno biskupa on je prouzročio cijeli niz afera koje su dugo potresale cijelu Provinciju te izazvale brojne neugodnosti, sukobe i nesporazume. Rođen je Varešu 1736, a umro u Kraljevoj Sutjesci 1813. godine. Osnovno obrazovanje stekao je u sutješkom samostanu, a filozofsko-teološki studij završio u Italiji. Nakon toga djelovao je kao odgojitelj novaka u Kraljevoj Sutjesci, gdje je kasnije bio i župnik. Osim u Sutjesci službu župnika obnašao je u Ivanjskoj, Velikoj, Komušini, Podvučjaku, Bijeloj i u rodnom Varešu. Bio je također provincijski tajnik, i to u vrijeme dok je službu provincijala obnašao fra Bono Nedić (od 1774. do 1777. godine).

Konfliktni karakter

Zbog nekih neslaganja došao je u oštar sukob s Nedićem i već tada očitovao izrazito konfliktne crte svoga karaktera, koje će još više doći do izražaja kad bude obnašao službe provincijala i biskupa. Nakon toga je u vrijeme provincijala fra Ivana Skočibušića 1779. godine svojevoljno, bez dogovora s upravom Provincije, otišao u Rim gdje se susreo i s generalom Reda. Zbog toga međutim ne samo da nije snosio nikakve posljedice nego je, štoviše, na prijedlog apostolskoga vikara fra Augustina Botoš – Okića 1783. godine postavljen za provincijala Bosne Srebrene. U Provinciji su time bili ogorčeni jer su to shvatili kao izvanjsko nametanje mimo uobičajenih procedura po kojima su se birali provincijali.

Kao provincijal izazvao je brojne sukobe ponajviše time što je bivšim provincijalima samovoljno uskratio pravo da sudjeluju na pojedinim provincijskim zasjedanjima. Odjeci sukoba u Provinciji doprli su i do samoga pape Pija VI. koji fra Grgu 1785. suspendira od obavljanja provincijalske službe. Međutim već sljedeće 1786. godine dodijeljena mu je služba isluženoga generalnog definitora zahvaljujući kojoj je imao pravo sudjelovati u radu provincijalne uprave i u donošenju važnih odluka. Poslije toga je, opet najviše zauzimanjem apostolskoga vikara fra Augustina Botoš – Okića, 1793. ponovno postavljen na (trogodišnju) službu provincijala Bosne Srebrene, a zatim 1796. godine, na preporuku istoga generalnog apostolskog vikara i makarskoga kanonika Ivana Pavlovića – Lučića, imenovan naslovnim ruspenskim biskupom (riječ je o nekadašnjoj biskupiji na području Tunisa) i koadjutorom apostolskom vikaru, spomenutom fra Augustinu Botoš-Okiću. Napokon je, još za života Botoš-Okićeva, preuzeo i službu apostolskog vikara te vrlo brzo nakon toga prouzročio još dvije afere širih razmjera. Zbog svega ga toga njegov pomoćnik fra Augustin Miletić u jednom dopisu Propagandi ocjenjuje kao „nastrana i tvrdoglava prelata”.

Spisateljstvo

Kao spisatelj fra Grgo Ilijić bio je plodan i vrstan. Objavio je između 1796. i 1802. godine više djela uglavnom namijenjenih pastoralnoj praksi. Poznat je osobito po tome što je nekim novim izdanjima djela svojih prethodnika iz Bosne Srebrene dodavao i svoje tekstove. Tako je uz čuveno djelo fra Filipa Lastrića Od' uzame pridodao svojih 14 pučkih propovijedi (koje on naziva govorenjima). To novo izdanje objavljeno je u Mlecima 1796. godine pod naslovom Kratko nadometnuće u' knjižice Od uzame O. fra Filipa iz Oćevije. Također je novom izdanju djela fra Tome Babića Cvit razlika mirisa duhovnoga, koje je (izdanje) objavljeno u Mlecima 1802. godine, dodao svoja Četiri govora ćudoredna. Osim tih govora i govorenja objavio je na hrvatskom i latinskom jeziku okružna pisma (litterae circulares) pisana u Kraljevoj Sutjesci između 1797. i 1799. godine pod naslovom Epistola pastoralis cum aliis nonnulis litteris circularibus (Padova, 1800), a zatim i djela Nauk krstjansaki i druge stvari za znati potribite (Vincenza, 1799), Način pribogoljubni za štovati prisveto uznesenje Marijino na nebo (Dubrovnik, 1799), Vrhu kraljestva Marijina govorenja prisvitloga i pripoštovanoga gospodina Aleksandra Borgie u slovinski prinesena i poklonjena od Grgura iz Vareša (Dubrovnik, 1799). I napokon jedno mu je djelo ostalo u rukopisu. Naslov mu je Sveta govorenja prieko ciele godine.

Djela fra Grge Ilijića pisana su dosljednom ikavštinom te jedrim i dosta originalnim jezikom koji se inače u većini elemenata (npr. nesigurnost u pisanju glasa h, ponešto starih množinskih deklinacijskih oblika, brojni imperfekti i aoristi, tzv. biblijski red riječi, npr. puk priprostiti, kruh anđeoski, neprijatelji tilesni, kralj perzijski i sl.) podudara s jezikom što ga susrećemo u većini drugih djela iz 18. stoljeća kojima su autori franjevci Bosne Srebrene.

Navest ću sada jedan ulomak s početka šeste propovijedi (govorenja) od Četrnaest govorenjah za puk priprostiti, što ih je fra Grgo pridodao novom izdanju Lastrićeve zbirke propovijedi Od' uzame, objavljenom 1796. godine u Veneciji. To je govorenje i fra Marko Karamatić uvrstio u knjigu Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od sredine XVIII. do konca XIX. stoljeća (Sarajevo, 2006). U tom je govorenju najvećim dijelom riječ o proroku Joni, o njegovu bijegu u drugu zemlju kako ne bi poslušao Boga koji mu je bio zapovjedio da ide propovijedati u grad Ninivu te o usporedbi Jonina židovstva s kršćanstvom kakvim bi se trebao odlikovati bosanski „puk priprostiti” kojemu se fra Grgo obraćao:

Govorenje VI.

Ukazuje se koliko je veliko dostojanstvo bit i zvati se krstjanin. Iz toga koliko je velika dužnost jednoga krstjanina.

Hebraeus ego sum, Dominum Deum Coeli ego timeo, qui fecit mare et aridum.

                                                                                                          (Jonae 1, 9)

Žudija ja jesam, i Gospodina Boga nebeskoga ja se bojim, koji je učinio more i zemlju.

 

Govori prorok sv. Jona

Na mloga upitanja od onih mornarah s kojim putovaše Jona prorok bižeći u drugu zemlju, za ne poć pripovidat kako mu Bog zapovidaše u veliki grad od Ninive, kadno se zaradi ovoga njegova neposluha i more bijaše uzbunilo tako da ih svekolike proždrit otijaše. Na mloga, reko[h], upitanja njiova ni na jedno im uprav ne odgovara, nego samo reče ovo: Hebraeus ego sum, Dominum Deum Coeli ego timeo, qui fecit mare et aridum: Žudija ja jesam, i Gospodina Boga nebeskoga ja se bojim koji je učinio more i zemlju. Oni ga najpri upitaše: Quod est opus tuum? Koji si ti zanatčia? Otijući znat da nije trgovac i tako da nije kamate ili kakve privare druge učinio trgujući. Il, ako je koji drugi zanatčia, da nije što drugo učinio u svome zanatu što je krivo i nepravo, ter da se zato ne bijaše more uzbunilo. Posli toga pitaju ga: Quae terra tua? Iz koje si zemlje, il iz koga si vilaheta? Kao da ne bijaše kakav neznabožac, il očiti prokletac, ter da ih zaradi toga Bog ne karaše. Iztražuju najposli: Quo vadis? Kuda ti to iđeš? Misleći da ne iđaše kuda što ukrasti il ubiti koga, il koje drugo zlo učiniti, ter da zaradi toga ne bijaše Bog poslo ono pokaranje svrhu nji[h]a. I na sva ovih upitanja on im drugo ne odgovori nego samo ovo:  Hebraeus ego sum, Dominum Deum Coeli ego timeo, qui fecit mare et aridum: Žudija ja jesam, i Gospodina Boga nebeskoga etc.

Mogaše im kazat ime svoje i primenak, zanat i vilahet svoj, i kuda iđaše, zaštono ga i pitahu. Ama on sve to ostavivši, najvolide kazati se da je Žudija: Hebraeus ego sum: Žudija ja jesam. Žudije bo onda sami pravog Boga poznavahu, i njemu se klanjajući za pravovirne se držahu kao mi sada. Zato se Jona slavi zvat i kazati se Žudijom: Hebraeus ego sum: Žudija ja jesam. A mi, fala Bogu, slaviti se i dičit imamo, da Žudije nismo, nego da krstjani jesmo. Reci dakle veselo svaki od nas: Christianus ego sum, krstjanin ja jesam. Ama, oh žalosti, kako je grih i otvrdnutje u grihu učinilo da Žudije, koji su bili puk Božji obrani, i najprimljeni[ji] kod Boga, ostanu najstražnji i najnesritni[ji] na svitu, kak' očima vidimo, također da se Jona zarad griha od neposluha utopi u more. Tako će učiniti i krstjanima koji ne budu krstjanski živiti. Nut dakle vidimo u malo riči: prvo, koliko je veliko dostojanstvo bit i zvati se krstjanin, drugo, koliko je velika dužnost jednoga krstjanina. Najposli vidićemo dostojanstvo zlih krstjanah i pokaranja Božja koja njih dostiguju. Nut nastojte.

Izvor:
Svjetlo riječi