Objavljeno:
09. 07. 2021. 14:15

Na Svjetski dan izbjeglica, 20. lipnja, završena je kampanja Međunarodnoga Caritasa „Share the journey” („Podijelimo putovanje”) koju je papa Franjo otvorio 2017. godine.

Piše: fra Janko Ćuro

Portal Vatican News prenosi „kako je kampanja potaknula novi pogled na migrante, pretvarajući strah u pažnju” i kako su „svi govornici na konferenciji za tisak održanoj u Tiskovnom uredu Svete Stolice, počevši od kardinala Luisa Antonia Taglea, pročelnika Zbora za evangelizaciju naroda te predsjednika Međunarodnoga Caritasa, potvrdili kako se posljednjih godina uspjelo doći do migranata, prigrliti njihovo siromaštvo i patnju, utješiti ih da nisu samo brojevi, već ljudi s imenima, pričama i snovima.”

Da, točno tako. Svaki bi kršćanin mogao potpisati svaku ovu riječ. Svi su migranti ljudi s imenima, pričama i snovima za koje se treba zauzeti i kojima treba pomoći bez obzira na mnoge druge zamagljene ekonomske, političke pa i vjerske konotacije koje se vežu uz sam proces migracija. Čovjek je čovjek i zato raduje činjenica što su svi govornici potvrdili katoličku tj. sveopću narav Crkve kojoj je kao takvoj važan svaki pojedinac, a pogotovo onaj koji je u nevolji. Jer, kršćanska ljubav ne može biti ničim ograničena što snažno poručuje prispodoba o Milosrdnom Samarijancu. Isusova zapovijed ljubavi prema bližnjemu, a to znači prema svakomu čovjeku, kristalno je jasna. Međutim, kada se kaže „prema svakom čovjeku”, onda to znači kako se takva zauzetost i briga treba odnositi i na ljude iz vlastitih redova koji svakodnevno proživljavaju torture, progone i ubijanje od nekih drugih ljudi s imenima, pričama i snovima. Kao što patnja ljudi drugih vjera i svjetonazora treba istinski dodirnuti svakoga kršćanina, a napose njihove predstavnike, barem bi ih isto tako trebalo dodirnuti siromaštvo i patnja kršćana u više od sto zemalja svijeta u kojima im je gotovo nemoguće prakticirati vjeru a kamoli živjeti prema kršćanskom svjetonazoru. Možda bi ovdje moglo prejako zazvučati da ne dodiruje, ali je odveć bolna ledena šutnja suvremenoga i civiliziranoga društva u kojemu vlada strogo kontroliran režim političke korektnosti. Ta je šutnja toliko snažna da je uspjela zahvatiti i neke pojedince u strukturama Katoličke Crkve.

Zato bih najponiznije i najiskrenije predložio da Međunarodni Caritas ili neka druga institucija u Vatikanu s istim žarom započne trogodišnju kampanju pod nazivom „Share the country” („Podijelimo zemlju”) kojom bi se potaknule vlade i domicilno stanovništvo u Myanmaru, Srednjoafričkoj Republici, Kini, Egiptu, Indiji, Iraku, Nigeriji, Sjevernoj Koreji, Pakistanu, Filipinima, Šri Lanki i Sudanu, na novi, suosjećajni i otvoreniji pogled na malobrojne kršćane u njihovim zemljama. Nabrojane zemlje su samo među prvih desetak od stotinu njih u kojima je danas teško ili nemoguće biti kršćanin. Na sjeveru države Burkina Faso već je zatvoreno više od 200 crkava, a u Iraku je, prenosi organizacija „Open Doors”, prije 2003. bilo 1,5 milijuna kršćana, dok ih danas ima oko 200 tisuća. U Siriji je broj kršćana pao s više od 2 milijuna na 744 tisuće. Cristian Nani, ravnatelj talijanskoga ogranka organizacije „Open Doors”, ističe kako je širom svijeta zabilježeno više od osam tisuća slučajeva zlostavljanja žena i to temeljem vjerske diskriminacije i kako je to „samo vrh sante leda jer nisu u mogućnosti pratiti pojave povezane s time, kao što su primjerice prisilni brakovi”. Sve u svemu, danas je oko 260 milijuna kršćana izloženo progonima, a to znači svaki osmi.

Usprkos poraznim povijesnim činjenicama, ipak bi se trebalo nadati da bi ova kampanja mogla u tri godine, kako u nekršćanskim tako i u „kršćanskim” zemljama, pretvoriti strah u pažnju, tj. strah od kršćana u pažnju prema kršćanima. Nadalje, možda bi se tako u tri godine kampanje uspjelo doći do ostatka ostataka kršćana u stotinu zemalja svijeta, prigrliti njihovo siromaštvo i patnju i time pokazati kako nisu samo brojevi, već ljudi s imenima, pričama i snovima. Možda bi i na zapadu i na istoku napokon shvatili da, recimo, kršćani u Pakistanu, iz kojega dolazi velika većina današnjih migranata s imenom i prezimenom, nisu puki brojevi, nego da i kršćani, začudo, imaju imena, priče i snove. Hoće li to javno izreći predstavnici drugih vjera, ostaje na njima, ali bi bilo utješno kada bi češće na to upozoravali predstavnici Katoličke Crkve. Jer, onaj tko šuti, čini se kako se slaže, bez obzira na to što misli.

Na temelju svega što se govori i zastupa u vladajućim društveno-političkim strukturama današnjega zapadnoeuropskoga društva i na temelju pisanja i aktivizma „progresivnih” pojedinaca u Katoličkoj Crkvi, teško se oteti dojmu kako je prispodoba o Milosrdnom Samarijancu poprimila neki drugi i poprilično uvrnut kontekst: njihov Samarijanac je spreman pomoći svakomu čovjeku u nevolji osim ako je taj čovjek u nevolji – Samarijanac.

Izvor:
Svjetlo riječi