Objavljeno:
19. 12. 2022. 08:15

Pozvani smo svjedočiti Božju ljubav u svakodnevici. Čuvati Božje zapovijedi, ljubiti svoje bližnje i biti od koristi ovome svijetu, koliko je to moguće. Čovjek koji se nigdje ne daje, ne može ništa ni primiti. Nisu ljudi svjesni snage vjere. Nisu svjesni koliko dobroga ona može pokrenuti, koliko života promijeniti, koliko duša spasiti

Razgovarala: Monika Galić

Alan je rođen 22. listopada 1978. godine u Zagrebu. Odrastao je u tradicionalnoj katoličkoj obitelji i još kao dijete je počeo pokazivati smisao za glazbu i sport. U 22. godini počeo je ozbiljnije pisati svoje skladbe koje su ubrzo bile izvođene na raznim festivalima. Imao je niz pjesama uspješnica kojima je u kratkom roku pronašao svoje mjesto na glazbenoj sceni. Danas se Alan bavi isključivo duhovnom glazbom, piše, pjeva i nastupa na koncertima u Hrvatskoj i inozemstvu.

Dobitnik je glazbene nagrade Porin za album „Kamenita vrata live”, snimljen 2014. godine na koncertu koji je održan ispod samih Kamenitih vrata. 2017. godine izišao je studijski album pod naslovom „Nova stvorenja”. Alan je i voditelj Molitvene zajednice Srce Isusovo koja je jedna od najvećih molitvenih zajednica u Hrvatskoj. No unatoč svim obvezama Alan je, prije svega, obiteljski čovjek koji traži svaku priliku što više kvalitetnih trenutaka provoditi uz suprugu Ricardu te sinove Davida i Leona.

Bili ste jedan od sudionika koncertne promocije albuma „Pjesma nad pjesmama – Izbor pjesama VIS-a Jukić” u BKC-u u Sarajevu 2015. godine. Koji su Vaši dojmovi?

Uh… Divna sjećanja nosim iz tih dana. Sa mnom je tada u Sarajevu bila sjajna ekipa glazbenika i neke pjesme s toga koncerta i danas rado pustim za slušanje. Posebno mi je legla pjesma Negdje mi netko, koju sam izvodio, autora Augusta Đarmatija i fra Ivana Opačaka. Baš pamtim kako me tih dana, dok sam uvježbavao svoj nastup, snažno doticala. Ima snimka na YouTubeu pa čitatelji mogu poslušati tu izvedbu. Taj se koncert zapravo dogodio na samom početku ovoga novog vala duhovnih koncerata kojih posljednjih godina ima sve više u Hrvatskoj i koji pune najveće dvorane. Bilo bi super odlično takvo što opet upriličiti u Sarajevu. Bilo je čak nekih vrlo konkretnih dogovora prije ove pandemije, ali se, nažalost, zbog okolnosti moralo sve otkazati. Nadam se skorom završetku ovoga teškog vremena pa ćemo tad nastojati realizirati veliki koncert u Sarajevu. Mislim da u ovome gradu i okolici ima puno ljudi koji to s nestrpljenjem očekuju.

Često nastupate u Bosni i Hercegovini. Kakva smo publika?

Ma, meni je svaki put milina doći k vama. Sjajna ste publika, ali najljepši mi je dio onaj prije i poslije koncerta. Vaše je gostoprimstvo, srdačnost, duhovitost i ljubav koju pokazujete ono zbog čega uvijek u velikom veselju dolazim. Nosim divne uspomene iz Sarajeva, Travnika, Kraljeve Sutjeske, Posušja, Drinovaca, Livna, Širokog Brijega i Međugorja.

Razmjena Božje ljubavi

Nedavno ste u jednom intervjuu izjavili da su na Vašim koncertima prisutni Bog, ljudi i Vi. Recite nam više o tome.

Duhovna je glazba specifična zato što su pjesme upućene Bogu. Moj bend i ja to volimo nazvati pravim imenom: slavljenje Boga. Kada čovjek pjeva Bogu, srce mu se uzdiže u nebesa, ulazi u neko drukčije stanje duha i uma. Tada se znaju dogoditi razna očitovanja Božje prisutnosti, počevši od onoga lijepog osjećaja zajedništva pa sve do nekih ozdravljenja na područjima duše i tijela, a potom ono možda najbitnije: promjena srca. Vjerujem da se na mojim koncertima upravo to događa. Ovo što mi radimo jest nešto više od koncerta. To je zapravo mala duhovna obnova. U mojem su bendu svi članovi duboko u vjeri i žive je autentično. Ti su ljudi, također, veliki profesionalci i virtuozi na svojim instrumentima, izuzevši nove mlade snage koje su nam se nedavno pridružile i koje rastu s nama. Tako smo digli razinu kvalitete u svirkama na najveću moguću razinu, a opet je sve natopljeno molitvom i željom da pjesma koju izvodimo osvoji što više srca za Boga. To publika osjeti i poslije nam šalju razna svjedočanstva o tome kako im je nazočnost na našim koncertima bila predivno iskustvo i kako je evanđelje oživjelo u njihovoj duši. Neki su od njih čak posvjedočili da su osjetili duhovni poziv, a bilo je, prema svjedočenju nazočnih, i izvanrednih događaja, kao što je ozdravljenje ili oslobođenje… No ono što je meni najvažnije jest razmjena Božje ljubavi između nas i publike.

Koje su to životne vrijednosti koje Vi zastupate? Čemu nekada dajete prioritet, a što zna ostati „po strani”?

Meni je uz Boga najvažnija moja obitelj i mir u njoj. Trudim se da su mi oni uvijek prioritet, bez obzira na sve obveze koje me pritišću. Zna mi se dogoditi da se u vihoru neke važne akcije, izlazeći iz kuće, jednostavno okrenem, odložim torbu i – ostanem doma. Nazovem to svojevrsnim bolovanjem ili godišnjim odmorom. Priroda mojega posla to mi dopušta. Jednostavno osjetim da sam potreban ženi i djeci i da ću puno dobra učiniti ako taj dan prekrižim u poslovnom kalendaru.

Nije mi svaki put lako otići i ostaviti obitelj na nekoliko dana jer su djeca još jako malena. Supruga Ricarda tu podnosi veliku žrtvu. Često je nađem ispijenu od umora kad se vratim kući. No ipak, na kraju, kad sjedimo i razgovaramo o našem zajedničkom životu, oboje smo sretni da ovo moje poslanje traje i donosi ploda. Ja zaista volim sve što radim i ispunjen sam svakom sekundom posvećenom radu.

Ono što također dosta trpi posljednjih godina jest moje privatno druženje s prijateljima. Jako se rijetko nalazim s njima da bismo brbljali o lakim temama. To mi nedostaje… Uvijek sam u nekom jakom ritmu ispunjavanja obveza, a to zna biti psihički dosta naporno. Potreban sam nekad rasterećenja i smijeha. Neki moji dragi prijatelji to i ne razumiju, pa mi znaju zamjeriti, a onda mi to padne teško. No ima ona jedna dobra izreka: „Nema odmora dok traje obnova!” To uzmem kao neko opravdanje makar znam da bih morao pronaći više vremena za sebe i dati si malo oduška.

Svojim koncertima širite Božju Riječ. Jesmo li mi svi i na koji način pozvani činiti isto?

Jesmo, pozvani smo svjedočiti Božju ljubav u svakodnevici. Čuvati Božje zapovijedi, ljubiti svoje bližnje i biti od koristi ovome svijetu koliko je to moguće. Čovjek koji se nigdje ne daje, ne može ništa ni primiti. Nisu ljudi svjesni snage vjere. Nisu svjesni koliko dobroga ona može pokrenuti, koliko života promijeniti, koliko duša spasiti. Kad bi bili svjesniji toga, ljudi bi više naviještali Boga u svojim sredinama i trudili se živjeti uzorito, po Božjim načelima, da budu nekomu svjetlo i put prema Kristu. Danas često viđamo kako je ugoda, komocija i sebičan interes ispred sveopćega dobra. Slika izgleda ovako: ja, moji osjećaji i sve što mi treba da budem sretan. Okretanje prema sebi, a sve manje prema drugima. Tehnologija je također problem današnjice ako je rabimo neumjereno. Koliko je god u mnogočemu dobra toliko nas sve više izolira jedne od drugih. Pruža nam privid umreženosti, a zapravo smanjuje susrete uživo na najmanji mogući broj. Mlakost je veliki problem naših vjernika i zato nam je svako malo potrebno prodrmavanje i kretanje iznova. S druge strane treba, treba se paziti i fanatičnosti, koja isto nije u našim krugovima rijetkost. Baš treba paziti da čovjek uspostavi zdravu duhovnost, a to iziskuje rad na sebi, uz čitanje kvalitetnoga duhovnog štiva i razgovore s nekim tko poznaje ovu tematiku.

Dobro je posavjetovati se sa svojim svećenikom o tome što bi bilo najbolje poduzeti kako bi se ispravno živjela vjera, produbljivale istine i pobuđivala zdrava duhovnost. To zna biti sklizak teritorij ako si čovjek umisli da sve može sam. 

U vremenu smo došašća i Božića. Što Vam znače Božić i došašće?

Volim Božić i ljepotu obiteljskoga ozračja koja se posebno osjeća tih dana, a opet u sebi budim spoznaju uzvišenosti toga događaja, rođenja mojega Kralja. Godine tako brzo lete i sve se nekako brzo mijenja pa upravo tih dana na poseban način dopuštam sjeti da me prožima. Što sam stariji, nekako sve više cijenim jednostavnost i ljepotu tradicionalnoga pristupa ovomu velikom blagdanu. Dok sam bio mlađi, bilo mi je dosadno ponavljati isto iz godine u godinu, a sada mi je lijepo produbljivati misterij Badnje večeri i božićnoga jutra. Naša je obitelj mnogočlana pa se na Badnjak polako od jutra okupljamo u domu mojih roditelja i uz lijepo druženje čekamo večernji odlazak na misu. Sada je i sve više djece među nama pa to bude prava radost, pogotovo kada govorimo o kićenju bora i darovima. Djeci je to od posebnoga značenja, a odraslima je lijepo sudjelovati u njihovu doživljaju i uzbuđenju. Ja imam privilegiju da sam posljednjih dana došašća zaokupljen koncertima diljem Lijepe Naše i šire. To je za mene najljepša priprema za Božić. Stvarno mi srce bude ispunjeno ljepotom i ljubavlju, a za to su zaslužna lica ljudi koje susretnem na putovanjima.

Je li danas Božić posve komercijaliziran?

U velikoj mjeri jest, ali se ne zamaram s time. Uvijek pronađem pravi Božić oko sebe. Mislim da sve uvijek kreće od nas samih i ovisi o tome kako se postavljamo prema onome što nas okružuje. Na primjer, možemo na komercijalizaciju Božića gledati kao na nešto toliko loše da nas obuzme veliko razočarenje pa da nam dani prolaze u negodovanju… Nasuprot tomu, možemo konkretno pomoći nekomu kraj nas tko je u potrebi, ući u dublju molitvu pa iz te molitve crpiti nadahnuće da nahranimo duše oko sebe riječima podrške, ohrabrenja i ljubavi. Možemo biti širitelji radosne vijesti i donijeti pravi Božić svima oko sebe. Sve je u nama, samo treba izabrati kako se želimo postaviti prema svijetu oko sebe.

Promjena srca

Što bi Božić u pravoj katoličkoj obitelji trebao biti?

Idealan Božić u pravoj katoličkoj obitelji ne bi trebao proći bez svete mise i barem nekoga kratkog vremena u promišljanju o Kristovu dolasku među nas. Ima toliko lijepih prikladnih pjesama i sjajnih filmova koji nas podsjećaju i približavaju rođenju malenoga Kralja. Nekako bi se trebalo truditi svake godine čuvati tu tradiciju i obnavljati božićni duh u sebi. Ne smije nam dosaditi stavljati Krista u središte svojega života i ne smijemo podleći „histeriji” lažnih svjetala i jeftinih ponuda koja nam dolazi izvana. Valjalo bi zadržati unutarnje raspoloženje mirne i duboke radosti zbog spoznaje da se nama, tako malenima u ovom svemiru, svemogući Bog darovao na tako čudesan način, došavši među nas i postavši jednim od nas. Na čudesan nam je način pokazao koliko smo mu bitni te da postoji puno veći plan za nas od svega ovoga što trenutno naše ljudsko oko dohvaća i um proniče. Trebamo samo slijediti Onoga koji je za sebe rekao da je Put, Istina i Život. Unatoč svim kušnjama, borbama, slabostima i padovima treba se truditi biti vjeran, ustrajati i nikad ne odustati. Već samo ta nada u vječni život u čovjeku budi duboki mir.

Na našim prostorima se Božić još uvijek njeguje kroz kršćanske vrijednosti. No, na Zapadu ipak postoji tendencija da se Božić uopće ne imenuje ili da se njegovom riječju ne prikaže tek rođeni (mali) Bog. Koje je Vaše stajalište o tome?

Dok je ovoga svijeta, bit će nastojanja određenih skupina ljudi da se Krist izgura iz društva. No s druge strane, Duh puše kada hoće i gdje hoće, pa se tako svakodnevno zapaljuju nova srca zaljubljena u Božju ljubav. Ne može se ugasiti Kristovo svjetlo. Svakodnevno gledam nove mlade ljude kako se oduševljavaju i opredjeljuju za Boga. Zato uopće nisam zabrinut što netko negdje u neznanju ili namjerno prešućuje tek rođeno Djetešce. To je nama kršćanima samo poziv na svetost, ništa drugo.

Po mom mišljenju veći je problem što među nama, deklariranim katolicima, postoje vjernici koji uopće ne pribivaju svetoj misi. Nedjeljom ostaju kod kuće prikovani uz televizore i ne osjećaju da tu nešto nije u redu. To me silno rastužuje jer ne znaju što propuštaju. Živi Bog želi im se darovati u malenome kruhu i nastanjivati se u njihovim srcima, a oni mu ne daju priliku. To, nažalost, često bude i loš primjer našim bližnjima, a ponajviše onima koji možda nisu vjernici, a zapravo negdje u svojoj skrovitosti propituju smisao vjere kroz živote kršćana koje poznaju. Davno sam čuo kako je jedno od najsnažnijih svjedočanstava koje možemo dati svojoj djeci trenutak kada otac iskorači koji metar ispred djeteta i klekne ispred raspela, ponizno spuštajući glavu u molitvu. Tako snažne slike ostaju trajno urezane u dječje pamćenje. Možemo samo zamisliti koje si pitanje tada dijete postavlja u svojoj podsvijesti i mašti. Tko je taj komu se moj veliki tata klanja?

S karijere u usponu i albuma pop glazbe s raznim poznatim producentima prelazite na duhovnu glazbu. Što je bilo povod tome? Što biste na kraju poručili današnjem mladom čovjeku?

Meni se dogodila promjena srca, a s vremenom i jasnoća mojega poslanja da pjesmom prenosim ljubav Božju ljudima. Ne možeš ući u takav projekt samo zato što misliš da bi bilo dobro, da bi trebalo pokušati ili samo zato što voliš glazbu. Moraš čitav zaroniti, svim srcem i snagom svojom, a na kraju ti je opet potrebna milost i blagoslov Božji da uspiješ. To je, prije svega, poziv. Zahvalan sam Bogu na divnom, najljepšem poslu kojim se bavim. Gledajući unatrag, sada tek uviđam da nekako sve ima smisla, sada tek bolje razumijem sebe, svoje pogreške i one dobre odluke. Moja radost proizlazi iz odnosa s Bogom i iz svega što mi On svakodnevno otkriva i daje. Moja najbolja životna odluka bila je krenuti za Njim. Poslije toga sve se nekako posložilo. To bi ujedno bila i moja poruka za mlade. Dragi naši mladi, dajte Mu priliku i On vas neće iznevjeriti.

Također, moj je savjet mladima da se prihvate osnivanja aktivnih molitvenih zajednica unutar župa. Lako se započne: raspodijele se uloge među članovima, u uskoj suradnji sa svećenicima. Tako zajednica počne aktivno služiti u Crkvi. Pokretači, osnivači zajednice nastavljaju budno pratiti svoje članove i prepoznavati njihove talente, povezivati ih u projektima, karitativnome djelovanju. Tako zajednica bude na korist cijelom društvu. To je, po mom mišljenju, odličan smjer za produbljivanje vjere, umrežavanje mladih i donošenje kvalitete našem društvu. Bitno je početi, a poslije će Gospodin u svojoj providnosti dati pravo usmjerenje, poticaje i ljude.

Izvor:
Svjetlo riječi